Preskoči na glavni sadržaj

Kako sam se u Osijeku zaželjela Šibenika

Proljeće je, a u meni nemir - i to zbog alergije na pelud. Koliko ja volim stabla, toliko ona mene ne vole - a natjerala su me i da po prvi put, otkad sam se doselila u Osijek, s nostalgijom pomislim na Šibenik! Naime, ondje su mi užasno nedostajala godišnja doba, sve njihove boje i mirisi, ali pelud borova i maslina nije mi smetala. Ovdje, ringlovi su zaružičastili ulice, a ja, budući da uzgajam maleno biće u sebi, ne smijem popiti niti tabletu. Jedino što smijem konzumirati i što mi olakšava ove proljetne dane je Aqua maris ektoin - i zato ti, more, hvala!


Iako bih trebala boraviti u zatvorenim prostorijama, sunčani dani mame me van, pa smo tako i prošlu nedjelju dragi i ja proveli na svježem baranjskom zraku. Kako nam je sada Kopački rit gotovo prvi susjed, svaki slobodan trenutak možemo provesti ondje, slušajući pjev ptica koje čekaju da Drava i Dunav potope rit, šećući se kraj divljih svinja (a potom i bježeći od njih) i klopajući najfiniju hranu na kugli zemaljskoj. Koliko Dalmatinci vole svoje more i ribu, toliko ja volim naše moćne rijeke i njihove šarane, štuke i somove. Mljac! Nakon perkelta od soma zasladili smo se i kolačem od mrkve čiji recept dijelim s vama - Mrkvica torta.


Ovaj tjedan progutala sam po drugi put Ubiti pticu rugalicu, predivnu knjigu Harper Lee (jedva čekam Go set a watchman!), knjigu o kojoj razglabam s drugim knjigoljupkama u osječkom book clubu za nekoliko tjedana. Priču o Scout i Jemu, te njihovom ocu Atticusu, odvjetniku okrivljenika tamne boje kože, ovaj put sam gledala nekim drugim očima. Kad sam je prvi put pročitala bila sam nadobudna studentica prava kojoj je pravo bilo sinonim za pravdu. Sada, kad sam odrasla i shvatila da život nije fer (Jem je to odavno pokopčao), Atticusa sam mogla promotriti ne iz perspektive odvjetnika koji vjeruje u integritet sudova, nego iz perspektive oca koji se ne boji pokazati svojoj djeci brutalnost svijeta u kojem žive, a koji ih, ipak, uspijeva živim održati njihov nevini dječji pogled na svijet - i uvjeriti ih da ništa nije onakvim kakvim se na prvi pogled čini, a najmanje ljudi.


Ovo je prvi Uskrs koji provodim s mužem, i iako ćemo ga zapravo provesti doma, sa članovima šire obitelji, u svojoj maloj oazi mira ispekli smo kolače, opskrbili se mladim lukom (obožavam ići na tržnicu - osjećam se kao prava žena), obojali jaja, poklonili se pred Križem i unijeli u naš dom zahvalnost za sve čime nas je Bog obdario.
Nek vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...