Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (4)


Priroda i ja nikako na zelenu granu. Ja nju volim, a ona mene ne. Kad bih mogla birati kako bih provela slobodan dan, definitivno bih izabrala popodne uz knjigu ispod zelene krošnje. No, ovih dana mogu o tome samo sanjati jer me pelud napada sve u šesnaest. Možda ste pomislili da pretjerujem i da ne znate nikoga tko toliku muku muči s peludnom alergijom, ali vjerojatno svi koje poznajete, a koji od nje pate, piju tablete ili druge lijekove koji im pomažu da iz bitke izađu kao pobjednici. Trudnice se moraju žrtvovati pa je jedini lijek izolacija - u zatvorenim prostorima. Ipak, svako malo pobjegnem van i dam proljeću još jednu priliku. Tako sam Prizore iz seoskog života Amosa Oza poželjela pročitati u dvorištu, uz zvuk susjedovog traktora i kosilice za travu, dok ptičice pjevaju, a gice rokću. Oza volim još iz srednjoškolskih dana, otkad sam pročitala Moj Michael, osvojio me. U Prizorima je ispričao nekoliko priča o ljudima iz malog mjesta, ljudima koji žive obične života, a čuvaju neobične tajne i gaje emocije obojene tužnim tonovima. Oz je majstor u tome, gotovo psiholog koji analizirajući druge liječi samoga sebe. Pročitajte! Uz roštilj!


Ovoga travnja ugodno sam se družila na sastanku book cluba i još jednom se uvjerila u slojevitost ženske psihe! Harper Lee nadahnula nas je na razgovor o roditeljstvu, djetinjstvu, predrasudama, smrti, demokraciji, pa čak i Hitleru! U američkom stilu, uz vino/čaj, počastile smo se chocolate chip cookiesima (recept je ovdje - pravim ih bez kakaa), i to najjednostavnijim, najbržima za napraviti i najukusnijim cookiesima te vrste. Jedva čekam sljedeći sastanak!


U 20. tjednu trudnoće konačno sam se pretvorila u trudnicu! Nevjerojatno je što se dogodi ženskom tijelu u tom drugom stanju - početkom tjedna nitko nije primijetio moj trbuščić, a već krajem tjedna svi su se zagledali u njega! Bebine ludorije osjetim sve češće, još uvijek tiho i lagano, ali dovoljno da osjetim da sam - mama. Big mamma :)


Nedavno je moj mladi muž napunio 29 godina! Poklonila sam mu, između ostalog, knjigu Ja, tata iz Irske u kojoj hrvatski zet Paul O'Grady progovara o radosti roditeljstva na tipični muški način, a počastili smo se sladoledima, tortom i svečanim ručkom u osječkom restoranu Bijelo plavi - toplo preporučujemo! 
Ipak, najljepši poklon, sigurna sam, koji je moj muž primio ovog rođendana, odlazak je na pregled ultrazvukom sa mnom - od toga dana moj je muškarac još svjesniji naše bebe, štoviše, ona mu je omiljeni sugovornik ovih dana! Saznali smo i spol našeg zlata - više o tome u sljedećim postovima!


Peludna groznica prislila me ovog tjedna da grlo liječim i špinanim šećerom (za dummies - otopiti dvije žlice šećera pa dodati šalicu mlijeka i miješati dok se karamelizirani šećer ne otopi), prirodnim lijekom naših baka koji veseli malene, a velike vraća u djetinjstvo. Šteta što je zima iza nas, jer ovim napitkom valjalo bi se grijati u hladnim zimskim noćima. Sjetite ga se ako vjetar ohladi svibanjske dane! Do tada, uživajte u suncu i u neradnim danima - ja hoću, pogotovo zato što nakon produženog vikenda idem na porodiljni dopust!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta