Preskoči na glavni sadržaj

Kad odrastem, bit ću mama

Kako se približavam sredini trajanja ovog stanja u kojem sam se zatekla, osjećam svetu dužnost prenijeti svoju "mudrost" na sve žene koje planiraju postati, za početak, trudnice, a potom, i majke. Ukoliko vas zanima kako se osjeća žena od trenutka začeća, a niste imale koga pitati, ovo je post za vas.


Nazovimo to moje stanje drugim, a ne blaženim, jer, osim spoznaje da u meni raste novi život (čega još nisam u potpunosti svjesna budući da još uvijek ne osjetim pokrete bebe), fizičke pojave koje prate trudnoću i ne čine od žene blaženicu, prije nervoznjaču kojoj se kvare zubi, opada kosa i koja se nekontrolirano deblja.

Kao i mnoge druge žene, i ja sam bila uvjerena da ću od trenutka začeća osjećati da se nešto u meni promjenilo - da ću znati da sam trudna. Ne samo da nisam imala pojma, nego sam i nakon godišnje kontrole kod ginekologa cmizdrila jer su baš sve druge žene u čekaonici bile trbušaste - sve, osim mene (tad sam bila trudna oko tri tjedna). Dragi je mislio da me pere PMS, a čak i kad mi je menstruacija izostala, nisam se osjećala trudno. Mislila sam da ću, ako sam trudna, imati jutarnje mučnine, baš kao što ih imaju žene u filmovima (nekim čudom, one nikada ne vode računa o svojim ciklusima, nego za trudnoću saznaju tek onog jutra kad zagrle wc školjku, unatoč činjenici da mučnine u pravilu krenu tek oko sedmog tjedna trudnoće. No, za svoju bebu saznala sam pet dana nakon izostanka menstruacije, kad sam napravila test, jer me nekoliko noći zaredom budila bol slična menstruacijskoj (poznata kao implementacijska bol, koja zna biti popraćena i oskudnim krvarenjem). Filmske mučnine? Nisu nikada niti došle, Bogu hvala!


Kad vidi pozitivan test za trudnoću, žena je u pravilu trudna već mjesec dana (trudnoća se računa od posljednje menstruacije). Svaka od nas želi odmah pohrliti liječniku koji će tu vijest potvrditi, ali valja znati da se preporuča kod ginekologa ići tek nakon šest tjedana trudnoće - tek tada je trudnoća vidljiva na ultrazvuku. Ako ne možete dočekati, možete izvaditi krv i koncentracija hormona beta HCG će potvrditi vaše sumnje. Ipak, ništa vas ne može uvjeriti u to da ćete postati majka kao malo srce koje kuca na ekranu ultrazvuka, a taj se doživljaj isplati čekati!

U trenutku kad saznate da ste trudni, poželjet ćete sa svima podijeliti tu vijest! Nijedna vijest do tada nije bila ovako važna! Ipak, još neko vrijeme će vas pratiti strah jer je mogućnost spontanog pobačaja veća u prva tri mjeseca trudnoće (zbog toga često žene podijele vijest uz napomenu "nemoj nikome reći", pa im nemojte to zamjeriti). Prvome sam za trudnoću rekla mužu, budućim bakama i djedovima, sestrama i šogoru, a nakon što je ginekologinja potvrdila vijest, i ostalim prijateljima i rodbini koje svakodnevno viđam. Šefu i kolegama rekla sam u prvom tjednu drugog tromjesečja, kad sam bila sigurna da je opasnost prošla.

Nemojte čitati previše o trudnoći, one vas mogu preopteretiti. Sve se svodi na uzimanje folne kiseline i drugih vitamina (koje će vam prepisati ginekolog), povećani unos voća i povrća, puno kretanja i puno spavanja.


Upravo zbog spavanja, čak i ako imate urednu trudnoću i osjećate se dobro, past će vam na pamet otići na porodiljni dopust. Nisam spavalica, ali u prva tri mjeseca trudnoće jedva sam čekala vratiti se s posla i ispružiti se. Popodne bih ubila oko na dva sata, a navečer išla s mužem u šetnju. Mnoge žene kažu da se nikada nisu tako dobro naspavale kao u trudnoći - valjda je to osmišljeno kako bi se tijelo odmorilo dovoljno da lakše izdrži sve besane noći popraćene bebinim plačem.

Jedan od razloga zašto je lakše biti na porodiljnom dopustu je i odlazak k liječniku usred radnog dana. Budite spremne na to da ćete, pored ginekoloških pregleda (za koji imate pravo jedan slobodan dan mjesečno, ukoliko najavite pregled poslodavcu i naknadno ga dokažete), biti primorane obilaziti mnoge druge liječnike, npr. stomatologe (i da, smijete primiti injekciju lokalne anestezije!), hematologe, trasfuziologe i dr. Valja imati na umu da imate pravo na godišnji odmor, na određeni broj dana plaćenog, ali i neplaćenog dopusta, a da vam, za vrijeme porodiljnog dopusta zbog komplikacija u trudnoći naknada plaće maksimalno može iznositi oko 4.250,00 kn - ukoliko imate najmanje godinu dana neprekidnog radnog staža i ukoliko je inače veća od tog iznosa. Pa si izračunajte možete li si priuštiti cjelodnevno drjemuckanje ili ste primorane otići na posao - ukoliko ste dovoljno sretne da posao uopće imate.


Mrzim shopping, da se razumijemo. Prvi odjevni predmet u koji sam uložila u trudnoći je bio veći grudnjak. Prvih tjedana garderobu nisam morala mijenjati, ali ulaskom u drugo tromjesečje trbuščić je počeo iskakati. Jednog jutra probudila sam se napuhnuta, ali truh, začudo, nisam mogla uvući kao što inače činim dok se uvlačim u hlače. Vrlo vjerojatno će vas u tom trenutku, kao i mene, uhvatiti panika, jer se nećete osjećati trudnom (prve bebine pokrete prvorotkinje osjete otprilike u 20. tjednu trudnoće), nego samo poput krafne koja buja iz dana u dan, a koja se ugodno osjeća samo u pidžami. Najbolji izbor zbog toga su haljine koje neće pritiskati trbuh i u kojima ćete se i vi, i beba, ugodno osjećati, a koje će vas spasiti od ranojutarnjih pokušaja kombiniranja outfita, pogotovo ako ste zaposlene i na poslu se ne možete pojaviti u trenerci, slatkim majicama za trudnice (mogu se naći trenutno u Mani npr.) ili tajicama.

Nastavit će se...

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca