Čini mi se kao da ovaj tjedan, u kojem su se izmjenjivali sunce i kiša, traje beskrajno dugo i službeno mogu zaključiti – ljeto has left the building i jesen u Dalmaciji nema smisla. Onoga što volim kod jeseni – boje koje priroda sneno prezentira u maglom ovijenim jutrima i kiša koja rominja i polagano natapa oranice – u Dalmaciji nema. Ovdje magle nema, kiša pada uvijek u kombinaciji s luđačkim vjetrom i nikakav kišobran ili kabanica te ne mogu spasiti od mokrih gaća, bičvi i postola, a nema niti jesenske žute i crvenkaste boje budući da se mediteranska vegetacija svodi za zimzeleno drveće. O nedostatku oranica neću ni pričati. Unatoč siromašnoj dalmatinskoj jeseni, trudila sam se ovaj tjedan naučiti i isprobati nešto novo, biti organizirana i vrijedna na poslu i usput se zabaviti u slobodno vrijeme. Tako sam, npr., naučila pušiti. Cigare nam je za vjenčanje poklonila moja baby sister budući da zna koliko sam opsjednuta Danom nezavisnosti i Will Smithom koji je, zajedno s J...