Šljokičasta žena

Oduvijek mi se sviđao citat "What we do in life, echoes in eternity", i bez obzira je li ga izrekao Russell Crowe ili Marko Aurelije ili netko treći, ovaj citat može nam svima poslužiti kao premisa za život - bila ta eternity Vječnost u koju vjerujemo kao vjernici ili vječnost kao jako dugo vremensko razdoblje. No, žive li ljude doista tako da će jeka njihovog života biti čujna i nakon nekoliko godina? Kažu mi da dramatiziram kad kažem da moje odluke utječu, ne samo na mene, nego i na sve one koji će se, nadam se, roditi iza mene, i od mene. To što radim imat će utjecaj i na moje potomke, a to gdje sada živim možda će imati utjecaj i na potomke mojih potomaka. Svaka odluka koju donesemo, svaki odustanak, svaki trud, svako slovo koje napišemo, svaka riječ koju izgovorimo prouzročit će butterfly efekt. Da, treba živjeti kao da ti je svaki dan posljednji, iskoristiti dan itd, ali treba uzeti u obzir i da čovjek treba biti koristan čovječanstvu kako bi ono napred...

Čudne smo mi žene. Jedan dan ćemo reći da se osjećamo potpuno nespremne za povećanje nataliteta u državi, a već drugi, najčešće nakon što sretnemo ponosne majke da guraju kolica u kojima drijemaju slatke bebice, poželjet ćemo poraditi na svom podmlatku. Sve to je još više izraženo ako se muškarac doseli ženi u stan i ako oni počnu planirati svoje skorašnje vjenčanje - tada žena automatski započinje svijati svoje gnijezdo, u kojem uvijek ima mjesta za ono još jedno malo biće. I sve bi to bilo normalno, da biće o kojem ja snivam nije - pas! Iako je pas velika obveza, velika je i radost pa, s vremena na vrijeme, hm, pa možda svakih 28 dana otprilike, uhvati me manija i ja želim psa. Želim ga maziti i paziti i igrati se s njim sve dok nas smrt ne rastavi!      Ovog tjedna zato sam posegnula za knjigom Rujane Jeger koja je namjenjena upravo vlasnicima pasa i onima koji to tek žele postati. Tako sam se parkirala u krevet, i dok je muškarac ...

Da me netko pitao prije nekoliko godina, kad sam gutala Mary Woolstonecraft i proučavala život Alice Paul, hoću li, kad se udam, zadržati svoje prezime, odgovor bi nedvojbeno bio - da! Ali, čovjek, odnosno, žena, kad je mlada, ne razmišlja o praktičnosti zadržavanja djevojačkog prezimena, niti o motivima iz kojih se to zaista isplati učiniti. Kao bride to be , ovih dana razmišljam i o tome, i pri tome ne mogu ne pomisliti na cajku koju sam čula na jednoj djevojačkoj zabavi, a koja otprilike ide ovako - Ponosno nosim svoje djevojačkooooo preeeeezimeee... U potrazi za odgovorom, proguglala sam internetskim sferama, naravno. Ključna informacija - TRADICIONALNO žena posvaja muževo prezime. No, u kolikoj mjeri se ta tradicija poštuje danas? Iako će svak reći da je čovječanstvo napredovalo, da je ravnopravnost spolova na zavidnoj razini, važno je istaknuti da danas samo osam američkih država omogućava muškarcu da, nakon sklopljenog braka, uzme ženino prezime - pa muževi to mogu učinit...

Cijeli tjedan pokušavam sabrati misli i posložiti ih na blog, nadam se da će mi to sada uspjeti! Pogađate, u moj život vratio se moj dragi - opet imam cimera pa malo manje vremena imam za pisanje bloga - jer kad je on uz mene, život kao da počne, pa manje vremena imam za sanjarenje! Ovaj tjedan mozgali smo o izboru fotografa, i iako smo mislili da smo se već odlučili, razočaravajuće snimke mladenaca koje nam je ustupio naš odabranik gurnule su sve u vodu, i opet smo se našli kako pregledavamo web stranice i Facebook profile svih fotografskih studija - od Požege do Županje, sve do Vukovara - i vratismo se opet u srce Slavonije - Đakovo! Netko se počasti novim krpicama ili postolama , a mi smo se odlučili počastiti fotografima i snimateljima koji će naš dan dostojno obilježiti. Znam, čini vam se prenaporno uopće me slušati kako pričam o izboru fotografa kao da je stvar od životne važnosti, ali vidjet ćete jednog dana, kada krenete u organizaciju vlastitog pira - organizacija vjen...

Opet sam zapela u zabrinjavajućem maštanju o the haljini, i iz dana u dan pitam se je li moguće uopće pronaći onu koja će me u potpunosti zadovoljiti. Kažu, kad je obučeš, znat ćeš da je ta prava. Hoću li? Ne moram ni napomenuti da još niti jednu nisam isprobala, osim u mislima. Kukavica sam, znam, ali ovako si bar mogu zamišljati da isprobavam sve dreamy haljine i ne mogu se odlučiti koju ću konačno izabrati jer mi sve tako krasno stoje. Dok si maštam, ne znajući točno što želim, ipak mi u misli zalutaju i neke never! haljine iz filmova, kao što su ove npr: Iako na scenu kad Carrie mlati Facu buketom uvijek balavim i plačem, ipak jadnog Facu u potpunosti razumijem. Ako je slučajno vidio Carrie u onoj haljini, nije ni čudo da je pobjegao glavom bez obzira! Nek je to dizajnerska haljina, ali Vivienne Westwood? Jeste li vi vidjeli tu ženu? Pa dala bih joj eventualno da mi dizajnira pidžamu, ali vjenčanicu nikako. Carrie je izgledala bajkovito - ali kao zločesta vještica iz baj...

Samoj sebi sam najgori neprijatelj! Subota je divan dan za šetnju, i za kavu, i za izležavanje uz dobru knjigu, i za kućanske poslove, ali što kad sve to obavite? Onda je subota savršena za pečenje kolača, always has been . Pod izlikom da navečer idem na karaoke night koju organiziraju zboraši, sklepala sam jučer svoje najdraže kolačiće, jer sastojke za njih ionako uvijek imam kod kuće. Keksi su zapravo moj Frankenstein mnogih sličnih keksića, a pravim ih otkad sam počela učiti za pravosudni, jer sam bila u potrazi za nečim slatkim što ipak ima i hranjive sastojke. Neću lagati, nisu to dijetni kolačići, ali su najfiniji i osvajaju svakoga. Ne pretjerujem - gdje god sam ih donijela, ljudi su se oduševili i tražili recept, a i znali mi kasnije reći da ih redovito rade doma. Ono što je kod njih najbolje jest što sastojci za njih nisu skupi, za sam proces treba vam jedna velika posuda, tepsije, iliti padele, i pećnica, pa pečenje kolača neće biti popraćeno suludim višesatnim pranjem ...

Ovaj tjedan, kao nastavak duhovne obnove don Damira Stojića, provela sam u tonu blagdana, pa sam po prvi puta dobro pogledala i crkvu svetog Križa kraj koje praktički stanujem, i zamalo se onesvijestila na blagdan Gospe Lurdske od silnog tamjana. Prefascinantna mi je priča o Bernardici Soubirous, djevojčici iz Lurda, kojoj se Gospa ukazala i koja ju je tako zrelo poslušala. Ono zbog čega mi je Bernardica posebno draga jest činjenica da je ljubila Boga svim srcem do kraja života, vjerujući u Gospino obećanje - da će je usrećiti, ali ne na ovom svijetu, nego na onom drugom. Bernardica je doista poživjela teško i kratko na ovom svijetu, a njeno tijelo i danas izgleda kao što je izgledalo na dan kad je umrla 1879., zahvaljujući njenoj vjeri koja nadahnjuje i danas. Kiša je lijevala cijeli tjedan - ustati se iz kreveta dok se rijeke slijevaju na dolački kamen i još stići na posao na vrijeme bilo je nemoguća misija. I dok su mnogi iz kuća, konoba i garaža ispumpavali vodu, mene su r...

Ovih dana u Šibeniku je popularna Facebook grupa "Iz Šibenika si ako...", koju je pokrenula Šibenčanka koja živi već dvadeset godina u Italiji, gdje su ovakve grupe zadnjih dana postale trend. Šibenčani na štekatima prepričavaju fore iz grupe, prisjećaju se lokalnih legendi i kultnih kafića i diskača, a ja samo blejim u prazno jer mi se čini, više nego ikad, da pričaju u šiframa. Ja nisan nikad bila na kavi u Vesla, niti mi se mater ikad pritila Mandalinom, ali bila sam zato na Mendinom igralištu, u srednjoj jela masne lepinje, htjela sam letjeti kao Franjo Kapetanović, jela sam sladoled kod Šoipa, a ćevape u Kviku - što su sve notorne informacije - ako si iz Našica. Sve vam je jasno - pokrenula sam ja našičku grupu, pa da imam i ja o čemu pričati! :P Doduše, te će priče pričekati neku našičku kavu u Aq, jer me u Šibeniku ionako nitko ne bi razumio. Ali, bar se imam čemu radovati! Zahvaljujući Šibenčanima, danas ću vam napisati svoje spoznaje (koje će vjerojatno imat...

Veljača je, mačke vrište, iz izloga vrebaju crvena srdašca, čokolade su na akcijama, ruže su skuplje no ikada, a world wide web je pun filmskih preporuka za recesijsko Valentinovo provedeno na kauču. Na broju jedan popisa romantičnih filmova je Notebook , o kojem sam i sama ovisna, a slijede ga P.S. I love you , Pretty woman , Dirty dancing , Casablanca ili The way we were . Istina, sve su to lijepi filmovi i rado ih pogledam, ali se uvijek u ovo doba zapitam zašto meni najljepšu ljubavnu priču nikada ne uvrštavaju u te valentinovske filmove. Teško je za povjerovati, znam, ali da, čak je i meni, ovisnici o romantičnim komedijama, nekada muka od cmoljavih poljubaca glumaca između kojih nema kemije i nerealnih priča koje se događaju samo u Hollywoodu.  Upravo zato, bez konkurencije, omiljeni ljubavni film mi je The story of us . Gledala sam ga 1999. godine s prijateljicom na tvrdim stolicama našičkog Doma kulture - bile smo klinke i nismo shvaćale bit, samo smo se klebarile na...

PSM, dijeta, jugo i kiša u kombinaciji navode me da čeznem za suncem i prženom hranom - southern style . Jug Amerike oduvijek mi se činio kao zemlja za sebe - carstvo country glazbe, dom Elvisa Presleyja, mističan i topao kraj u kojem se prže purice i peku pite. Pa tko ne i poželio živjeti ondje? Što se mene tiče, da moram izabrati jedno mjesto za život na svijetu, to bi vrlo vjerojatno bilo upravo mjesto gdje svaki dan za doručak mogu pojesti toplu pitu od jabuka. Osim Dolly Parton, koja me navukla na country, svoju fascinaciju jugom dugujem i književnici Michael Lee West koja živi na ranču u Tennesseeju (blago njooooooj), i koja se proslavila pripovijedanjem o američkim pitama i ženama koje ih peku. Sjetih je se danas upravo zbog vještine da recepte juga ispreplete sa životnim pričama likova u retro tonu, stoga ne čudi što njene uspješnice nose nazive Američka pita, Lude žene i Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu, država Louisiana. Danas ću vam, po...

Kraj 2013. godine za Šibenčane je bio značajan - dva Šibenčanina dobila su nagradu Kiklop. Jedan od njih je legendarni Arsen Dedić, a drugi je Antonio Barišić, zvan Bare, koji je nagrađen za svoj debitantski roman. Knjiga je to koja je apsolutni hit u gradu - u knjižnici za nju postoji lista čekanja, a prije samo nekoliko mjeseci, Bare je bio samo samozatajni novinar HRT-a koji je u slobodno vrijeme volio čitati. Danas je on krupna riba u ovoj maloj šibenskoj bari, jedan je od najpopularnijih javnih osoba prošle godine, na kavu ga zove gradonačelnik, čovik posta legenda. Tolika popularnost i aktualnost knjige inače bi me odvratila od posezanja za njom, ali slaba sam na romane kojima su mjesto radnje meni bliski prostori. Iz istog razloga obožavam čitati knjige Ivane Šojat Kuči čija ljubav prema osječkim ulicama pršti iz svakog slova, Julijanu Matanović koja je sjedila u istim srednjoškolskim klupama kao i ja, mog sugrađanina Leona Majera kojeg pamtim kao jednog od najzanimljivijih...

Valentinovski je tjedan! Znaaaaam, mrzite Valentinovo, to je komercijalni blagdan, bla bla bla. Pa baš i nije - slavljenje dana zaljubljenih actually je stara tradicija. Običaj da se svetog Valentina slavi kao zaštitnika zaljubljenih potječe još od poganskih naroda, Grka i Rimljana, koji su sredinom veljače slavili bogove braka i plodnosti, dok je Crkva od vjernika tražila da brak ne sklapaju u vrijeme velikih blagdana. Veljača je kalendarski baš između Božića i Uskrsa, pa je bila savršeno vrijeme za uplovljavanje u bračnu luku. Zasigurno su vam poznate legende o svetom Valentinu koji je tajno sklapao brakove za vrijeme progona kršćana, no, istina je da se o njemu zapravo gotovo ništa ne zna, osim da je živio u 3. stoljeću i da mu je odrubljena glava u toj nesretnoj veljači. Njegov spomendan slavi se od 15. stoljeća, otkad se običava birati odabranice upravo na njegov dan. U 16. su stoljeću mladići ostavljali ljubavne poruke i čestitike, koje bi sami pažljivo izradili i ukrasili,...

Svaki zaposleni čovjek mrzi ponedjeljak jer ponedjeljak predstavlja rano buđenje, nervozno koračanje do posla, nepotrebno čavrljanje s kolegama prije jutarnje kave, a onda - strka i galama preostalih 7 sati i 45 minuta. I dok prosječni obožavatelj Brucea Springsteena (koji je junak radne klase - za neupućene) mrzi ponedjeljak iz čiste lijenosti, svaki prosječni Hrvat, koji boravi na burzi rada, sanja o danu kad će kasniti na posao i cijeloga dana obavljati posao koji ga nimalo ne ispunjava. Nemam utješnih riječi niti za zaposlene, a niti za nezaposlene, i sama se balansiram negdje između te dvije sfere, ali i jednima i drugima savjetujem sljedeće - ne odustajte, nemojte prolupati, a inspiraciju pronađite u filmovima!  Dok sam bila nezaposlena, svoj filmofilski način života dovela sam do savršenstva -  nisam ni sama bila svjesna koliko sam filmova u jednom danu sposobna pogledati. Trenutno sam zaposlena, ali filmovi su i dalje dio mog života. Danas u njima ne tražim mo...