Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: šljokičasti Hallowe'en

Kao i svaki prosječni knjigoljubac, i ja volim jesen i biram cozy štivo da mi uljepša sive dane. Uostalom, poprilično sam predvidljiva - tijelo mi redovito u ovo doba godine traži povratak na čitateljske početke, traži Agathu Christie. Ove godine sam joj se posvetila još više nego ranijih godina - tako je nastao i svojevrstan serijal "Na tragu Agathe Christie". Ovaj put, odabrala sam, prigodno, "Zabavu za Noć vještica", jedinu knjigu Agathe Christie u izdanju Novelle, u prijevodu Nade Mirković, koju sam pribavila.


U ovoj priči jedan od glavnih likova je osebujna Ariadne Oliver, poznata spisateljica detektivskih roman. Ona gostuje kod prijateljice, gospođe Butler, koja stanuje u pitomom mjestašcu, Woodleigh Commonu, i sudjeluje u pripremama za zabavu za Noć vještica, koju organizira Rowena Drake za djecu stariju od jedanaest godina. Zabava je bučna i vesela - veselje kvari tek trinaestogodišnja Joyce Reynolds, koja nastoji impresionirati poznatu spisateljicu pričom o ubojstvu kojem je svjedočila. Joyce je mala lažljivica i nitko joj ne vjeruje, ali kad ju nađu utopljenu u velikom emajliranom vjedru u kojem su se igrali pecanja jabula (engl. apple-bobbing), nikome više nije do smijeha.

"To rješavam bočicom", rekao je Hercule Poirot. "Nema nikakva razloga u javnosti se pojavljivati sijed, osim ako to baš ne želiš."


Ariadne u pomoć zove svog prijatelja Poirota, kojem u istrazi pomaže i ravnatelj Spence, umirovljeni čangrizavi policajac, koji živi u mjestu, a čija uloga podrazumijeva opaske na ponašanje tadašnje mladeži, odnosnu kritiku na društvo. Naime, knjiga je napisana i objavljena 1969., kada je Agatha Christie, iako slavne, bila sedamdesetdevetogodišnja bakica koja se i nije najbolje nosila s promjenama - svijet postaje liberalniji, kaotičniji i bučniji, a Agathi to teško pada. Odanoj tradicionalnim pravilima, stav mladih tada nije joj bio jasan (pitam se kako se slagala sa svojim unukom Matthewom, koji je tada bio u dvadesetima), pa i romani pisani tih godina odaju njezino negodovanje.

Da se Agatha Christie u ovoj knjizi (mračnijoj od drugih - jer žrtva je djevojčica) sakrila među retke više nego u nekim drugima pokazuje i lik Ariadne Oliver koja je parodija autorice ("Mrs. Oliver is me - with all the muddles and muddling through that go with it. I can’t help being amused by her", napisala je u svojoj autobiografiji), kroz koju si mogla dati oduška i narugati se vlastitoj profesiji. Osim zanimanja, Agatha i Ariadne dijele i ljubav prema kraljici voća - jabuci. Agatha je jabuke grickala dok je pisala, i bilo je poznato da ih je zobala čak i u krevetu - smatrala ih je simbolom nevinosti, ali i prijetnje, i često su upravo jabuke oružje kojim netko biva ubijen u njezinim romanima ("Tužni čempres", "Kod blijedog konja"...) - "Hallowe'en party" nije iznimka.

"Ariadne Oliver. Autorica bestselera. Ljudi je žele intervjuirati i doznati što ona misli o temama poput studentskih nemira, socijalizma, odjeće mladih djevojaka, treba li se u seksu poznašati permisivno i o mnogim drugim stvarima koje se nju zapravo nimalo ne tiču.

"Da, da", rekao je Poirot, "grozno, i ja mislim. Od gospođe Oliver ne nauče puno, zamijetio sam to. Jedino nauče da ona rado jede jabuke. To se zna, sad već najmanje dvadeset godina, rekao bih, ali ona to i dalje ponavlja s ugodnim osmijehom. Iako, bojim se, ona sada više ne voli jabuke."


Uživala sam u audio verziji ove knjige, a sasvim slučajno sam uhvatila i epizodu 12. sezone serije "Poirot" ovih dana na RTL 2, ekranizaciju romana (doduše, priča je lišena upravo ovog po čemu je priča zanimljiva -gunđanja jedne starice, a dodan je LGBTQ+ element koji u knjizi ne postoji). Kako nemam ni sorte jabuka Cox's Orange Pippin ili Bramley, a ni jabukovaču s đumbirom, koje su garant konzumirali u Woodleigh Commonu, u čast Agathi i Ariadnei ispekla sam mekušne keksiće od jabuka, idealne za sve jabukoljupce, posebno one koji muku muče s koje kakvim ortodontskim pomagalima, kao ja. To je jedini Halloween koji ja trebam!

"Uvijek postoji neki vrli novi svijet", rekao je Poirot, "ali samo, ako me razumiješ, za vrlo posebne ljude. Sretnike. One koji takav svijet stvaraju unutar sebe."


Meki keksi od jabuka

2 jaja

100 g šećera

100 g omekšanog maslaca

korica limuna

350 g glatkog brašna

16 g praška za pecivo

2 jabuke

šećer u prahu (nakon pečenja)


Miksati šećer i jaja, dodati omekšani maslac pa i ostale sastojke, uključujući jabuke isjeckane na komadiće. Peći na 180 C 17-20 minuta, ovisno o pećnici. Vruće uvaljati u šećer u prahu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Put prema jednostavnosti

Kad smo 2004. zašli u prašku Zlatnu ulicu, znajući da je ondje živio čuveni Franz Kafka, nemalo smo se iznenadili vidjevši njegov plavi kućerak s kućnim brojem 22 (muzej na mjestu njegove (srušene) rodne kuće, blizu Starogradskog trga iliti u Židovskoj četvrti, otvoren je tek 2005. pa su horde turista 2004. uglavnom posjećivale Zlatnu ulicu, ni ne sluteći da će za koju godinu čitav grad postati Kafkin). Malecku je kuću unajmila njegova najmlađa i voljena sestra Ottla i Kafka je ondje živio 1916. i 1917., a već 1924. preselio se na praško Novo židovsko groblje. Tada smo se bez inhibicija prepuštali kafkijanskim prikazima pobunjenih mladaca koje nitko ne razumije - jedino nas je Kafka kužio - ipak ga smatravši čudakom hladnjikavog karaktera. Nitko nam nije Kafku prikazao kao čovjeka kontradiktornog karaktera - čovjeka koji je bio omiljen u društvu prijatelja, ali je bio užasno usamljen, čovjeka intenzivne emocije, koji je od iste te emocije nastojao uteći, muškarca koji je bio zaljublj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Jesenska Upsilamba!

Ako se u kafiću nalaktite na rub stola i osluhnete razgovor za susjednim stolom, vrlo vjerojatno ćete čuti skup žena koje se žale jedna drugoj da su opterećene - da su preplavljene očekivanjima koja od njih imaju njihova djeca, njihovi partneri, njihovi roditelji, njihovi prijatelji, da su iscrpljene kriterijima koje su si same nametnule u svijetu izobilja, u svijetu u kojem više ne znaju ni što vole, o čemu maštaju, ni tko su uopće. I ja sam žena koja se iz dana u dan gubi u obvezama i dužnostima, ali na kraju dana, ipak poznajem svoje radosti i snove, ipak znam tko sam ispod ove kože koju sam primorana pokazivati svijetu - ja sam čitateljica, ja čitam. Čitam kao da mi život ovisi o tome. Jesenski must: bicikl i oxfordice Čitanje je osamljeni sport. Da parafraziram Flannery O'Connor, srodne čitateljske duše teško je pronaći - čini mi se da ih ovih dana pronalazim tek u knjigama, u knjigama o knjigama, da bude preciznija. Sudeći po Goodreadsu, knjigu "Lolita u Teheranu" A...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Me...