Preskoči na glavni sadržaj

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život.

Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona).

Prvi posjet Iloku

Ostaci osmanlijske arhitekture u Iloku - turbe

Dragi mi Alain (sad je to već opsesija) u knjizi "Arhitektura sreće" promišlja o prostorima koji nas nadahnjuju, koje prisvajamo ili kojih se odričemo, sve po potrebi. "Vjerovanje u važnost arhitekture polazi od premise da smo mi, i u dobrom i u lošem smislu te riječi, na različitim mjestima različiti ljudi - kao i od uvjerenja da je zadaća arhitekture da nam živo oslika kakvi bismo u idealnom slučaju mogli biti", veli de Botton, a velim i ja svaki put kad zakoračim u novi grad, na neistraženu ulicu, skriveni sokak ili kalu - u rujnu je to bio najistočniji grad naše zemlje, Ilok.

Dvorac kralja Nikole Iločkog/kneževa Odescalchi 15./18. st. u kojem je smješten Muzej grada Iloka

Keremičke peći - tradicija u Iloku

Srednjovjekovna jezgra grada Iloka


Gotovo mi je prešlo u naviku de Bottonovu ležernu publicistiku iskrižati s kakvim djelom fikcije, a ovaj put sam izvukla pravog asa iz rukava - već dugo želim pročitati roman "Ovo je sreća" irskog književnika Nialla Williamsa, još otkad sam vidjela ovu neodoljivu preporuku Ann Patchett, književnice i vlasnice knjižare Parnasuss Books u Nashvilleu. Riječ je o prelijepom djelu koji otkriva najljepše od Irske i najljepše od života, a u kojem se ostarjeli pripovjedač prisjeća djetinjstva u pedesetim godinama prošlog stoljeća, odnosno prilike kad su ga kao sedamnaestogodišnjaka poslali da živi kod djeda i bake, odnosno Gange i Doady, u izmišljeno mjesto Faha, na zapadnoj obali Irske (u County Clare, u kojem živi i sam autor), jer je "odlazak na ocean vječni lijek za dječaka kojemu je majka bolesna".

"Katkad mislim da je nemogućnost pronalaženja odgovora na pitanje što bi trebao učiniti sa životom koji ti je dan nešto najgore što jedna mlada osoba može osjećati. Ponekad ti je taj odgovor na vrh jezika, ali ne i ono što bi trebalo uslijediti. Tako nešto. Sad mogu reći da se nešto slično događa u starosti, kad shvatiš da si nakon toliko toga proživljenog morao nešto naučiti, pa otvoriš oči prije svitanja i pomisliš: sam sam naučio, što to želim reći?"

Nikad ranije u muzeju nisam vidjela toliko fotografija slugu i službenika
plemenitaša koji su u dvorcu obitavali

Spavaća soba


Julije Benešić - poznati Iločanin


Ilok u progonstvu

Kutak Slovaka u etnografskom dijelu muzeja

Impresivno stubište u dvorcu

Baš kako sam i slutila, jer riječ je o irskom književniku, i ovdje je mjesto organizam za sebe - Irci imaju taj nepogrešiv osjećaj za mjesto. Na putu od Dublina do Fahe, mlađahni je Noel Crowe vlakom proputovao zemlju, a vlak mu je zastao u Ennisu, na čiji mi je spomen srce zaigralo, jer i sama sam ondje (u jednom drugom životu, doduše) zastala na putu prema Cliffs of Moher, za koje diše čitav County Clare, probavši svoje prve irske fish and chips. Iskrcavši se u Fahi, brzo se prilagodio miru kojim je odisalo mjesto u kojem se dobro vide zvijezde. Iako se u Fahi nikad ništa nije događalo, Noelu to nije smetalo. Župa je bila osebujna, baš kao i njezini stanovnici.

"Faha u čvrstom i ne tako čvrstom snu bila je jedan nježan i spokojan prizor, zavojita cesta poput dječjeg crteža, netaknuta poviješću i umrljanošću, svaka radnja zatvorena, svaka kuća sklopljenih očiju i slijepa i šćućurena uz susjednu, crkva veličanstvena i siva i ozbiljna poput čuvara."

"Bilo je to mjesto gdje se uvijek osjetio miris pečenja kruha miris tresetnoga dima, miris luka, kuhanja, zelenih jezičaka kuhanoga kupusa, onih ružičastih slanina sa sivom pjenom, kao da izlaze grijesi, miris rabarbare koja je monstruozno rasla na kraju hrpe gnoja, miris kiše u svim svojim varijantama: miris daleke kiše, miris nadolazeće kiše, nedavne kiše, davne kiše, bljutav miris kišice onaj sladak pljuska, živ miris vune, mrtav miris kamena, fantomski metalni vonj skuše koja se usprotivila zakonima materije pa se, kao Isus, nadživjela za tri dana."
 

Iločke zidine (obrana od Turaka)

Svod crkve sv. Ivana Kapistrana 15.st.




"Kuća Doady i Gange bila je sagrađena na padini jedno polje dalje od rijeke. Ganga je rekao da je građena na brzinu, jer su njegovi preci ukrali kamenje sa zidova upravitelja Blackalla, dok je bio u Leinsteru. Sagrađena je u bari, govorila je Doady, jer su njegovi preci bili žabe", simpatično piše Niall Williams, toplo opisujući ognjište na kojem je Noel stasao u mladića. Ritam života živopisnih bake i djeda nije poremetio dolazak unuka, ali mogao bi dolazak zagonetnog došljaka, kojeg primaju kao podstanara, a koji bi u mjesto trebao donijeti struju koja je "uvijek bila na putu, šuškalo se da će doći, popraćena nekom katastrofom ili čudom, ali bi na kraju ostala negdje drugdje." Hoće li struja otkriti prljavštinu, pohabanost i poroznost ili će, pak, rasvijetliti tajne i kajanja? 

"Nosila je pregaču na preklop bez rukava, plavu ili crvenu, i okrugle naočale koje su joj povećavale oči i zbog kojih je katkad izgledala kao da je iz bajke. Kako bi se zaštitila od očaja, rano je odlučila da će živjeti stalno iščekujući nešto loše, što je bila vrlo nadahnuta taktika, jer kad to stalno očekuješ, onda se nikad ne ostvari u punoj mjeri. Jednakim dijelom bila je i kršćanka i poganka, nikad nije rekla "dragi Bože" bez malo ironije u glasu i nije napravila nikakvu razliku kad mi je dala prvi škapular i rekla da će me puca dograbiti ne budem li ga nosio."

Pogled na rukavac Dunavac i Hotel Dunav (bit će vam potrebna rezervacija)



Osnovna škola Julija Benešića

Pogled na srednjovjekovnu jezgru od Hotela Dunav

Prirasla mi je ova knjiga k srcu - jedna je od onih koje nas prisiljavaju na usporeno življenje koje nam, koliko god mu se otimamo, neobično godi. Čitanje ove knjige usporedila bih s osjećajem koji obuzme čovjeka na pomisao na ispijanje svježe izmuženog mlijeka iz emajliranog lončića - njegova toplina grije utrobu, a kožica zapinje u grlu baš kao oprost zapinje na usnama. Slatkoća Fahe podsjeća na djetinjstvo, a masni i hranjivi sadržaj ciklusa likova Fahe poručuje - Niall Williams voli život, voli jezik, i voli čovjeka. Lišen svih površnosti, ovaj roman nas podsjeća da ne valja gubiti vrijeme na sitna nezadovoljstva, nego smisao valja tražiti u svakodnevnom, u kiši, u zvijezdama, u šalici čaja, da valja težiti transcendentalanomTeolozi su uvijek vjerovali da nas lijepa arhitektura može učiniti boljim ljudima, pa i bližima Bogu ("staklo, delikatno postavljeno u prozorski okvir, može krišom držati propovijed o blagosti, jednostavno oblikovana kvaka može djelovati kao podsjetnik na vrlinu trezvenosti i umjerenosti...", piše de Botton) - zato Noel usred spavaće sobe Annie Mooney pregovara s Bogom, zato on promatra lica stanovnika Fahe, uočava na njima karakter i brige, zato Christyjevi ljubavni neuspjesi pobuđuju njegovu zaljubljenost (vražje kćeri doktora Troya), dok soba miriše na "topli med i plimu koja se povukla", dok gleda zemlju natopljenu kišom, željan predaha, svjestan milosti koja mu je dana.

"Svejedno, znao si, znao si da je svrha ljudskih bića da vole, samo to, a iako si to znao, iako je to možda bilo jedino sigurno u neprestanome traganju za smislom, dokazi o složenosti ljubavi bili su svuda oko tebe, pa, iako je bilo vjenčanja i vjenčanica i ruža, iako je svaka pjesma bila ljubavna, postojale su i modrice na očima i ružne riječi i uplakane bebe, i svako se srce moglo slomiti, no svejedno, svejedno i još jednom svejedno, nisi ju mogao poreći, ako je nešto bila osnova, to je onda bila ona, sadržana u prvobitnoj namjeri, u prvome pokretu kad se navijao ključ i kad se pokretao mehanizam muškarca i žene: ljubav je bila cilj prema kojemu su svi stremili."

Ladanjsko imanje Principovac - u vlasništvu Iločkih podruma 

Ljudi dolaze popiti kavu (restorana nema) i diviti se pogledu na Ilok i vinograde


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta