Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: posljednji slučaj Miss Marple

Kad god se Lucy Worsley (možete ju poslušati i na YT) pojavi na TV programu i počne pričati o Agathi Christie, ja se zagledam u svoje police i poželim pročitati štogod Agathino. Nemam sve njezine knjige, ali imam neke koje su mi bitne, koje su me kao desetogodišnjakinju uvele u svijet krimića, neke koje je Agatha najviše voljela, neke koje su predstavljali prekretnicu u njezinom stvaralaštvu. Volim da su mi Agathine knjige nadohvat ruke.

Miss Marple ili Poirot? Pitanje je raspoloženja, a ovih dana voljela bih biti živahna kao gospođica Marple pa sam si poklonila "Usnulo umorstvo", posljednji slučaj Miss Marple.
 

"Gospođica Marple bijaše privlačna stara lady, visoka i mršava, rumenih obraza i plavih očiju, otmjena, prilično kićena ponašanja. U njezinim bi plavim očima često znao zasvjetlucati munjevit bljesak."

Od svega što je Lucy Worsley, dežurna televizijska povjesničarka, izrekla o Agathi u serijalu "Agatha Christie: Lucy Worsley on the Mystery Queen", koji se posljednja tri tjedna srijedom prikazivao na HRT-u, najzanimljiviji mi je bio podatak da je "Zagonetni događaj u Stylesu", prvi roman Agathe Christie, u izvorniku završavao u sudnici - Poirot je izlagao dokaze i otkrivao ubojicu. Izdavaču je to bilo neuvjerljivo pa je savjetovao Agathi da se posavjetuje s pravnim stručnjakom ili postavi tu scenu u drugi prostor. I ta-da, silom prilika, željna da se roman objavi, jer ju je već šest izdavača odbilo, Agatha je stvorila svoj potpis - otkrivanje ubojice u kućnoj atmosferi. Nije to bilo jedino pravilo koje je prekršila - stvorivši Jane Marple, oslonila se na žensku intuiciju u otkrivanju zločina, što je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kojim su dominirali muški detektivi, bilo nedopustivo. You go, girl!

Svakih par godina pročitam jedan od Agathinih romana, ni ne sumnjajući da joj u njezinom žanru nema ravnih. Čitajući, prisjetim se lijenih popodneva nakon škole, kad sam običavala čitati krimiće (umjesto da učim o mitozi i mejozi) i vježbam svoje sive stanice - jer romani Agathe Christie čitaju se pažljivo, brinući o svakom detalju, baš kako i Jane Marple brine u "Usnulom umorstvu".


Na početku romana upoznajemo mladu ženu, Gwendu, koja prvi put, brodom, dolazi u Englesku, iz Novog Zelanda. U potrazi je za kućom na jugu Engleske, koja će biti dom njoj i njezinom suprugu koji bi trebao stići naknadno. Pronalazi prekrasnu kuću, "Hillside" - ona joj se na prvu učini kao dom. No, naša se junakinja u kući osjeća čudno, a skrivene stepenice u vrtu koje pronalazi vrtlar, raslinje žutilovke koje osobito napreduje, zazidana vrata i unutrašnjost ormara umalo ju otjeraju u ludilo. Gubi li Gwenda razum... "Ili je u pitanju kuća?"

Srećom, mužev rođak iz Londona upoznaje ju sa svojom tetkom Jane, kojoj bi, prema preporuci liječnika, godio morski zrak Dillmoutha, i koja rekreativno umije riješiti svaki zaboravljeni slučaj.

"Usnulo umorstvo" Agatha je napisala tijekom Drugog svjetskog rata (posvećen njezinom mužu, roman je stajao u trezoru kao poklon, u slučaju njezine smrti), otprilike kao i "Zavjesu", posljednji roman o Poirotu. Doduše, objavljen je tek posthumno, kao posljednji roman kraljice krimića. Napisan Agathinim ekonomičnim stilom, roman predstavlja savršeni spoj engleskog cottage lifestylea, haunted house momenta i jednostavne dedukcije Miss Marple. Romani Agathe Christie ne nude nevjerojatne obrate - whodunit postane vrlo brzo jasno - nego besprijekorno pronicanje ljudskog karaktera, motiva i prilika koje od čovjeka učine ubojicu. Njezino je pismo posebna poslastica za wannabe pisce jer pokazuje da je manje više, posebno u ovom žanru. Nema tu lirike, nema tu pretencioznih riječi - čitava ideja počiva na suptilnim (značenje riječi "suptilno" prvi put sam potražila u "Rječniku stranih riječi" upravo čitajući knjigu Agathe Christie) znakovima, onome između redaka, onome što nas kopka i vodi k otkrivanju zla u ljudima.

 "Nešto sam malo čavrljala u trgovinama...i na autobusnim stanicama. Od starih se gospođa jednostavno očekuje da vole kojekakva zapitkivanja. Da, tako se mogu pokupiti mnoge lokalne vijesti."

Istina je često očita i valja uvijek poći od najjednostavnijeg rješenja - modus operandi je gospođice Marple, poduzetne starice koja je osmišljena po uzoru na prijateljice Agathine bake. Da joj je posebno prirasla k srcu jasno je i iz sudbine koju joj je namijenila u "Usnulom umorstvu", a koja se razlikuje od Poirotove u "Zavjesi" - zato je čitanje posljednjeg slučaja gospođice Marple toplo iskustvo, posebno za tvrdokorne obožavatelje.

"Zaista je veoma opasno vjerovati ljudima. Ja to već godinama ne činim."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...