Preskoči na glavni sadržaj

Nekonvencionalni život Chrisa McCandlessa

Nisam book blogerica, ja sam samo oduvijek voljela tu veliku bilježnicu s tvrdim koricama - znate, za lektiru. Za mene knjige nisu Pokemoni, ne moram ih skupiti sve, a nisu ni stvar mode, ne moram čitati ono što svi drugi čitaju.  I stvaraoci knjiških sadržaja koje pratim utjelovljenje su tih stavova. Oni su pomalo luckasti, plivaju protiv struje, uranjaju u književnost sigurni u svoj ukus. Oni knjige poistovjećuju s utjehom, snagom, znanjem, empatijom, govore o njima s ljubavlju i entuzijazmom i uvijek stavljaju kvalitetu knjiga ispred kvantitete. Jedna od njih je i Ana Wallace Johnson, osebujna glumica iz Brooklyna koja voli uvrnute knjige, knjige o suživotu čovjeka i prirode i memoare. Uživa u nabavci rabljenih knjiga "s ulice", često čita knjige Ukrajinaca jer je za jednog i udana, i ona je razlog zašto sam posegnula za knjigom "U divljini" (knjiga bi se trebala zvati "U divljinu", po mom mišljenju) Jona Krakauera, iako sam uz ekraniziranu verziju ove knjige, da prostite, zaspala. Sorry, Sean Penn, volim te, but no.
 

Znala sam da je film snimljen po knjizi, ali mislila sam da je riječ o dnevničkim zapisima Christophera McCandlessa sve dok me Ana Wallace Johnson nije razuvjerila. Kao strastvena obožavateljica Jona Krakauera, u više je svojih objava istaknula njegovu vještinu pisanja non-fictiona pa sam sam morala posegnuti za ovom studijom jednog anonimnog i samozatajnog mladog čovjeka.

"U travnju 1992. mladić iz dobrostojeće obitelji s istočne obale autostopom se zaputio na Aljasku i pješice krenuo sam, u divljinu, sjeverno od Mt. McKinleya. Četiri mjeseca poslije, skupina lovaca na losove pronašla je njegovo raspadnuto tijelo", napomenuo je autor na početku knjige, objašnjavajući da je iste te 1992. dobio zadatak napisati članak o tom mladiću za časopis Outside. Zadatak je rezultirao člankom, ali i opsesijom McCandlessovim putovanjem i sličnostima između McCandlessovog i autorovog života. Moraš biti malo drzak, i malo ponizan, da napišeš ovakvu knjigu - knjigu u kojoj čitatelj neprestano promišlja o McCandlessovim razlozima za bijeg, nesposoban odlučiti se divi li mu se zbog njegovog hodočasničkog pothvata ili ga smatra nepromišljenim balavcem koji nije bolje ni zaslužio.

"Led se činio hladnijim i tajanstvenijim, plavetnilo neba čišće. Bezimeni vrhovi što su se uzdizali iznad ledenjaka bili su veći i ljupkiji i daleko više prijeteći nego što bi bili da sam se nalazio u društvu druge osobe. A i moji su osjećaji bili grandiozniji - visine su bile više, trenuci dramatičnošću vlastita života, sve je to bilo silni privlačno."


Krakauer, novinar i alpinist, razumio je privlačnost 49. savezne države, nepokorene divljine Aljaske, ali i potrebu mladog muškarca da na pragu svog života u prirodi umiri nemire svoje duše, živi život punim plućima. Međutim, za razliku od Krakauera, tragatelja za uzbuđenjem, McCandless, golden boy s Emory Universityja, bio je mladić velikog intelekta i visokih ideala. Teško se pokoravao očevu autoritetu, a kad se pobunio, "otišao je u sebi svojstvenu krajnost." Uspješan u sportu, umjetnosti, ali i akademskom smislu, diplomirao je antropologiju i povijest, i nekoliko dana nakon promocije, kojoj je prisustvovala njegova obitelj, otisnuo se u svijet, sam, bez traga i glasa. Iako je svoju sestru Carine jako volio, nije joj slao razglednice, znajući da bi mu roditelji ušli u trag. Dvije godine lutao je zemljom i upoznavao nove ljude, kojima se javljao sa svojih putovanja, ali roditeljima se nikada nije javio. Iako je u njihovo ime privatni detektiv pokušavao pronaći Chrisa, njegovim roditeljima njegova lokacija nije bila poznata sve dok nisu saznali za njegovu tragičnu smrt u Čarobnom autobusu broj 142.

Iako je Krakauer imao uvid u Chrisove dnevničke zapise pisane u trećem licu, ova je knjiga zanimljiva upravo zato što u njoj pronalazimo i komadiće razgovora, pisama i dojmova članova Chrisove obitelji, ali i svih onih čije je živote dotaknuo. Krakauer spretno spaja osobna iskustva s McCandlessovim, prateći njegovu rutu i razgovarajući s ljudima koje je na toj ruti susretao. Pristojan, načitan, vrijedan i znatiželjan, McCandless je privlačio pažnju gdje god bi došao, i osvojio  je srca brojnih stranaca. Bio je lik kojeg je teško zaboraviti. "Imao je, kako da kažem, stroge principe. Zadavao je sebi visoke standarde", a kao pristaša Thoreauovog eseja "O dužnosti građanskog neposluha", smatrao je moralnom odgovornošću kršiti državne propise. Chris, samoprozvani Alex Supertramp, ušteđevinu je donirao, automobil je napustio, dokumente spalio. Bio je pažljivi sugovornik, a sve koji bi naišli pokušavao je uvjeriti da pročitaju "Zov divljine", jednu od knjiga koju je ponio na svoje putovanje (hm, bi li uopće opstao u 21. stoljeću?).

"Sva vam priroda čestita i imate razloga blagosiljati sami sebe. Najveća postignuća i vrijednosti najmanje se cijene. Stoga lako posumnjamo postoje li uopće. Brzo ih zaboravljamo. Oni su najviša realnost... istinska žetva moje svakodnevice je nedodirljiva i neopisiva kao boje jutra i večeri. To je nešto uhvaćene zvjezdane prašine, komadić duge koji sam uspio doseći." Podcrtao je u Waldenu.

Jedno je čitati ovu knjigu u dvadesetima, sigurna sam, a sasvim je nešto drugo čitati ju u tridesetima, kao roditelj koji se neprestano pita je li njegovo dijete sretno, hoće li biti sretno. Prijezir koji je McCandless pokazao prema roditeljima daje naslutiti kompliciranu obiteljsku situaciju, s kojom se Chris nije znao, ili nije htio nositi. Htio je pobjeći daleko od očevog licemjerstva, izgraditi svoj mali svemir, živjeti od prirode. Svejedno, njegova nezahvalnost zapanjuje (hm, žao mi je što nije imao priliku otisnuti se u ultimativnu pustolovinu - postati roditeljem - taj bi mu pothvat promijenio perspektivu)! I baš kad taj inat čitatelj odluči osuditi, već na sljedećoj stranici, u empatičnim recima Jona Krakauera, pronađe milostivi mir koji je Chris prepoznao kao prioritet u svom životu. Čitatelj se uhvati da mu zavidi - na spokoju, na autentičnosti, na ljepoti koju je spoznao, na životu kojeg je znao živjeti.

"Griješiš kad misliš da Radost dolazi samo i ponajprije iz međuljudskih odnosa. Bog je postavio Radost svuda oko nas. Ona je u svemu što doživljavamo. Valja samo imati hrabrosti i okrenuti leđa uobičajenoj svakodnevici i zakoračiti u nekonvencionalan život. Želim samo reći kako ti nisam potreban ja, ni itko drugi, da bi ti unio novu svjetlost u životu. Ona je svuda oko tebe, valja samo posegnuti za njom. Jedino što te u tome priječi si ti sam i tvoje tvrdoglavo odbijanje prihvaćanja promjene."


U "U divljini" Krakauer uspijeva opovrgnuti sve zablude o životu Chrisa McCandlessa,  vagabunda, avanturista, a jedna od njih je zabluda o uzroku njegove smrti. Naime, kad se u proljeće 1992.  zaputio na Aljasku, Chris nije imao topografsku kartu pa, slab i na rubu smrti, nije znao da mu je civilizacija zapravo nadomak ruke. Gladan, živeći u napuštenom autobusu na Stampede trail-u, počinio je drugu grešku. Iako je cijelo proljeće jeo korijen divljeg krumpira, omiljenu hranu Dena'i Indijanaca, u ljeto, kad je korijenje otvrdnulo, pojeo je i njegove sjemenke. Otrov iz sjemenki djelovao je sporo, sprječavao je tijelo da pretvori hranu u izvor energije - Chris McCandless umro od gladi, u vreći za spavanje koju mu je sašila majka Billie. Iako to nije utjeha njegovoj obitelji ni onima koje je susreo na svom putovanju, Jon Krakauer utvrdio je da nije objavljen nijedan tekst u kojem bi pisalo da je sjemenje H.alpinum otrovno i, na neki način, osvjetlao obraz McCandlessu kojeg mnogi i danas smatraju suicidalnim čudakom koji nije bio pripremljen za susret sa surovom prirodom.

"Billie nikad ne bi otišla od kuće, a da na vratima ne ostavi poruku za Chrisa. "Kad god smo nekamo vozili i vidjeli autostopera", prisjeća se, "ako je bio imalo nalik Chrisu, okrenuli bismo i vratili se. Bilo je to užasno razdoblje. Najgore je bilo noću, osobito ako je bilo hladno i olujno. Čovjek se pitao: 'Gdje li je sad? Je li mu toplo? Je li ozlijeđen? Je li usamljen? Je l 'dobro?"

Kraj ove knjige bio mi je osobito dirljiv, na oči mi je izmamio suze. Suze žalosti zbog tragičnog kraja života one of a kind mladca. Suze blažene sreće, jer Chris McCandless doista jest živio sretnim životom, kako je zapisao u jednom od svojih zadnjih zapisa. Suze zahvalnosti, jer nisam nemirna, jer živim životom kojim želim živjeti - u obitelji, u gradu parkova, u toplom puloveru, sa šalicom vruće kave i knjigom u ruci.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...