Šljokičasta žena

Ove godine nitko me nije razočarao. Pomno sam birala kome ću pokloniti svoje vrijeme, i prestala sam očekivati od ljudi ono što nisu sposobni dati. Valja znati ograničenja onih koje susrećeš na svojoj stazi, ali ključno je poznavati svoja ograničenja. Ove godine primjećivala sam svoje potrebe, ugađala sam si, pronalazila si tišinu, krala si vrijeme - provela sam puno vremena uz knjigu, daleko od uzbuđenja. Hm, možda bih trebala nekamo otputovati, učiniti nešto s bucket liste koju sam sastavila kao razmažena dvadesetogodišnjakinja, pomislila sam si s vremena na vrijeme, a onda sam ponovno prionula novom knjiškom izazovu i bila sam - samo ja. Nagovorila sam se da pročitam ovog prosinca knjige kojima je Stara godina lajtmotiv. Internet je ponudio nekoliko popisa, a na svakom se našla "Nora (Lutkina kuća)" norveškog dramatičara Henrika Ibsena. Ne sjećam se jesam li "Noru" čitala kao lektirno štivo - mogla bih se zakleti da ju naša profesorica Mlinac nije simpatizirala ...

Što sam starija, manje volim kraj godine. Nije me strah pogleda unutrag, nego me strah da ću se na Silvestrovo u ponoć pretvoriti u bundevu - da je sve bio san, da će se okončati niz relativno sretnih događaja kojima sam bila blagoslovljena u posljednjih 365 dana. Možda sam praznovjernija nego bih voljela priznati. Getty Images Nije se dogodilo ništa posebno, a opet, dogodilo se sve. Godina je donijela nesigurnosti, sumnje, nove početke, nove odgovornosti, tjeskobu, gubitak, mir, zajedništvo, obitelj, ali donijela mi je sigurnost - tu sam, i voljena sam. Itekako sam voljena. I mogu sve, u Onom, i s onima koji me jačaju. Knjige koje sam čitala ove godine dopustile su mi da budem sentimentalna, nostalgična, da se uznemirim, da se zaljubim, da se osamim, da tugujem, da očajavam, da se radujem, da se ohrabrim, da se preporodim. Ovo su one po kojima ću pamtiti 2022. Stjenice - Martina Vidaić Uvjerljivi roman anksiozne protagonistice za sve nervozne duše. Divljina - Cheryl Strayed Istinita p...

Ove godine sam bila zaluđena američkim klasicima - jedna knjiga me vodila drugoj, i nisam se znala zaustaviti. Na primjer, u biografiji Jacka Londona kao inspiracija spominjao se i Washington Irving, čije ime zvuči pompozno i važno, ali o kojem nisam znala ništa. Međutim, taj spomen bio je povod da se sjetim da sam prije godinu, dvije kupila knjigu tog nekog Washingtona Irvinga na Sajmu antikviteta za desetak kuna, iako je tiskana 1879. (da, kupit ću staru knjigu iako nisam nikad čula za nju!). Možda vam nije poznat, ali puno toga u književnosti, božićnim običajima i pop kulturi dugujemo Washingtonu Irvingu. Rođen u New Yorku 1783., bavio se pravom sve dok nije odlučio posvetiti se pisanju (zapravo, toliko se zalagao za zaštitu autorskih prava da ga smatraju prvim američkim profesionalnim književnikom). Pisao je novinske članke, kritike, eseje, kratke priče. U svojoj možda i najpoznatijoj knjizi, "History of New York" svijetu je predstavio nizozemskog mladog povjesničara Diet...

Sjećate li se da sam vas pitala za vašu omiljenu knjigu? Obožavam slušati ljude kad pričaju o omiljenoj knjizi! Taj entuzijazam! Ta moja psihoanaliza! Milina! Vaše sam odgovore brižljivo zapisala, neke knjige sam i udomila na svojoj polici, i onda počela čitati nešto deseto. No, kraj je godine - vrijeme za revizije i ispunjavanje obećanja! Za početak, pročitala sam dva klasika - sigurno je sigurno! Životinjska farma - George Orwell "Mama, zašto kune moramo pretvorit' u eure?" viče Franka s wc školjke. Ondje je uvijek raspoložena za filozofske rasprave, na radost cijele naše zgrade. "Zato što kuna više neće biti!" odgovaram glasno. "Molim? Zašto?!" iskreno je iznenađena. Inače, Franka je sedmogodišnjakinja, prvašica, bekanica. "Zato što je Vlada tako odlučila!" vičem. "What? Tko je Vlada?" pita ona, a ja duboko uzdahnem. Politika me u životu uvijek pratila u stopu, ali ja ju - naivna kakva jesam - najčešće nisam ni primijetila. Smica...

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

"Pita doktor Muju: Jeste li imali boginje?, a Mujo će: Ne, sve same polovnjače!" hihoće se moj kolega ispričavši vic, dok mi, ženska čeljad, kolutamo očima i rugamo mu se jer se pretvorio u starog prdonju s arhaičnim forama. Ne krivimo ga, on je odrastao u istom društvu u kojem smo odrasle i mi. Njega je društvo odgojilo da bude muškarac, a nas je pripremilo za ulogu žene. Tako stvari stoje, jasno nam je. Ironično, roman "Sama", o ženi koja nakon razvoda pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem, poklonio mi je muž. Iznenada, nikakva prigoda nije to zahtjevala, samo je znao da volim knjige Ivane Šojat. Ipak, odgađala sam čitanje romana delikatne tematike, znajući da ću se nasekirati. Sita sam ja već suvremene feminističke propagande prema kojoj bismo sve trebale biti borgovski kolektivni um. Ne, nismo sve iste, nemamo iste želje, nemamo iste vrijednosti, tvoj izbor nije i moj izbor. Ne volim generaliziranje, a bojala sam se da je "Sama" satkana od generaliz...

Inače bih već na početku adventa posegnula za feel-good božićnim štivom, ali ove godine jesen je u meni ostavila brazdu koja vapi za drugačijom literaturom - za knjigama u kojima ledena i surova priroda igra glavnu ulogu. Knjige su to koje nam pružaju snažan osjećaj prostora, koje otkrivaju naše skrivene želje, zahvaljujući kojima na vidjelo izlazi naše primordijalno biće, koje je zatomila buka civilizacije. Knjige su to čiji reski zrak čisti naš um, a bjelina snijega ozdravlja naše tijelo. 1. U divljini - Jon Krakauer "U travnju 1992. mladić iz dobrostojeće obitelji s istočne obale autostopom se zaputio na Aljasku i pješice krenuo sam, u divljinu, sjeverno od Mt. McKinleya. Četiri mjeseca poslije, skupina lovaca na losove pronašla je njegovo raspadnuto tijelo." Jon Krakauer, novinar i alpinist, 1992. je dobio zadatak napisati članak o tom mladiću za časopis Outside, a zadatak se pretvorio u opsesiju Chrisom McCandlessom, obrazovanim i pustolovnim momkom koji je, inspiriran ...

Nije istina da nam se smrt prikrade, da iznenada pokuca na vrata jednog utorka, i ostavi nas zabezeknute. Kad malo bolje razmislimo, shvatimo da smo ju osjećali u vjetru, da smo ju zatekli u svojim mislima, da smo zbog nje spontano otkazali pretplate, izmijenili planove, grlili ljude koje nismo imali naviku grliti. Kad bolje razmislim, možda sam već gledajući u listopadno drveće znala da ću ove jeseni nekoga izgubiti pa sam čitala knjige o gubitku , i o preživljavanju. Zapravo, danima sam razmišljala o "U divljini" - prepustila sam se priči o Chrisu McCandlessu, ni ne sluteći da ću se za njegove postulate za sretan život hvatati i u trenutku kad mi mama javi: "Umrla je baka Julka." U "U divljini" je Jon Krakauer zapisao: "McCandless je od djetinjstva bio zaljubljen u Jacka Londona. Londonova oštra osuda kapitalističkog društva, slavljenje praiskonskog, zalaganje za najbjednije slojeve - sve je to održavalo McCandlessove stavove. Opčinjen Londonovim d...

Nisam book blogerica, ja sam samo oduvijek voljela tu veliku bilježnicu s tvrdim koricama - znate, za lektiru. Za mene knjige nisu Pokemoni, ne moram ih skupiti sve, a nisu ni stvar mode, ne moram čitati ono što svi drugi čitaju.  I stvaraoci knjiških sadržaja koje pratim utjelovljenje su tih stavova. Oni su pomalo luckasti, plivaju protiv struje, uranjaju u književnost sigurni u svoj ukus. Oni knjige poistovjećuju s utjehom, snagom, znanjem, empatijom, govore o njima s ljubavlju i entuzijazmom i uvijek stavljaju kvalitetu knjiga ispred kvantitete. Jedna od njih je i Ana Wallace Johnson , osebujna glumica iz Brooklyna koja voli uvrnute knjige, knjige o suživotu čovjeka i prirode i memoare. Uživa u nabavci rabljenih knjiga "s ulice", često čita knjige Ukrajinaca jer je za jednog i udana, i ona je razlog zašto sam posegnula za knjigom "U divljini" (knjiga bi se trebala zvati "U divljinu", po mom mišljenju) Jona Krakauera, iako sam uz ekraniziranu verziju ove...