Ove godine sam bila zaluđena američkim klasicima - jedna knjiga me vodila drugoj, i nisam se znala zaustaviti. Na primjer, u biografiji Jacka Londona kao inspiracija spominjao se i Washington Irving, čije ime zvuči pompozno i važno, ali o kojem nisam znala ništa. Međutim, taj spomen bio je povod da se sjetim da sam prije godinu, dvije kupila knjigu tog nekog Washingtona Irvinga na Sajmu antikviteta za desetak kuna, iako je tiskana 1879. (da, kupit ću staru knjigu iako nisam nikad čula za nju!).
Možda vam nije poznat, ali puno toga u književnosti, božićnim običajima i pop kulturi dugujemo Washingtonu Irvingu. Rođen u New Yorku 1783., bavio se pravom sve dok nije odlučio posvetiti se pisanju (zapravo, toliko se zalagao za zaštitu autorskih prava da ga smatraju prvim američkim profesionalnim književnikom). Pisao je novinske članke, kritike, eseje, kratke priče. U svojoj možda i najpoznatijoj knjizi, "History of New York" svijetu je predstavio nizozemskog mladog povjesničara Dietricha Knickerbockera (Knickerbockers ili knickers je bio nadimak za prve nizozemske doseljenike, ali i tip hlača koje su donijeli Nizozemci u Ameriku početkom 17. stoljeća, koje danas nose igrači bejzbola) koji ismijava kolonizaciju New Yorka i satirizira stanovnike Velike Jabuke. Danas je Knickerbocker ili Knick, zahvaljujući Irvingu, nadimak za svakog Njujorčanina, a naziv mu duguju i New York Knicksi. Knjigom "History of New York" Irving je popularizirao i lik svetog Nikole, odnosno, Santa Clausa iliti Djeda Božićnjaka (da, nije Coca Cola krivac, nego Washington Irving!). Ipak, zbirka priča koja je proslavila Irvinga bila je "The Sketch Book of Geoffrey Crayon, Gent.", objavljena 1819. Iako je najpoznatija priča u njoj "Legenda o sanjivoj dolini", ne smijemo zanemariti ni niz eseja o Božiću, kojeg sam i ja pronašla u svojoj zbirci iz 1879., "Izabrane crtice Washigtona Irvinga", objavljenoj u izdanju Matice Hrvatske.
"Sviet je postao svjetovniji. Sad ima više zabave, ali manje užitka. Veselje se je razmaklo u širiji, ali plitčiji tok; ostavilo je mnogo duboko mirno korito, kojim je ono prije kroz tihi zaton kućevnoga života milo proticalo. Družtvo ljudsko progovorilo je gladjim i razumnijim glasom, ali su u njem zamukle mnoge izrazite mjestne osebine, mnoge kućevne ćuti, mnoge poštene zabave."
"To je bila tako politika dobroga starine, neka mu djeca oćute, da je rodni don najsretnije mjesto na svietu, te ja mislim da je to divno domovno čuvstvo najvriednije blago, koje može otac svojoj djeci dati."
Kako bi spasio obiteljsku tvrtku od bankrota, Irving je početkom 19. stoljeća otputovao u London (ondje se susreo i s obiteljskim prijateljem Walterom Scottom, a navodno je bio i simpatija Mary Shelley - nije li to čarobno?), i upravo su ga engleski običaji nadahnuli na kratke priče o Božiću. Njegov pripovjedač putuje poštanskom kočijom i susreće svog prijatelja, Bracebridgea, koji ga pozove k sebi u Bricebridge Hall na božićnu večeru u tudorskom stilu (da, da, isti onaj Bricebridge koji je inspirirao desetu epizodu druge sezone Gilmoreica!). Njegove su misli o starim božićnim običajima uzorite, plemenite i izazivaju u čitatelju milotu koja je nalik Dickensonovoj miloti. Zanimljivo, Dickens je imao osam godina kad je "Sketch Book" objavljena, ali u svojim kasnim dvadesetima poslao je Irvingu pismo u kojem je izrazio divljenje prema pričama iz Bridebridge Halla ("Božićna pjesma" objavljena je samo dvije godine nakon tog dopisivanja, a Irvingov utjecaj posebno je vidljiv u Dickensonovoj sceni o prošlim Božićima).
Pripovjedač elegično pripovijeda o zlatnoj starini, o svijetu koji se mijenja, i pri tome uživa u Bricebridge Hallu u koji stiže na Badnjak. Imanje je puno gostiju, lica su im ožarena dok uživaju u pjesmi koledara i u zaboravljenim igrama, a zajedno odlaze i na svetu misu. Nazdravljaju starom vrutku "medjusobne ljubavi, na kojem se sva srca crpeć sastaju", a pripovjedaču se čini da mora da je to jedini dom u "Englezkoj u kojem se ti običaji posve podpuno i vjerno obdržavaju".
"Na našom povratku kući prelievaše se srce staromu gospodinu ćutmi radosti i ljubavi prema bližnjemu. Iduć mi vrhuncem, odkud je bio priličan vidik, dopirahu do nas iz sela zvuci blagdanjega ladanjskoga veselja; zemaljski gospodin postajavaše na časove, i razgledavaše se na okolo, sjajuć mu se oči i sve lice neizkazanom dobrotom. Već sama krasota zimskoga vedroga dana mogaše u čestitu srcu uzbuditi živo čovjekoljublje. Uza svu studen jutrenu bješe sunce na svom bezoblačnom putu toliko osililo, da je odtopilo sa svih osojnih obronaka one tanke slojeve sniegs te je porazkrilo živu onu zelen, koja i usred zime krasi englezku okolicu. Veliki komadi prijatne zeleni odbijahu se oštro od zablještne bjeloće zasjenjenih strmina i prodolica sniegom pokrivenih. Svako zaklonjeno mjestance, po kojem je sunce moglo podpuno sjati i postajavati, izlievaše srebrenu strujicu hladne bistre vode, koja se blistaše kroz rosnu travu, i lagahnu paru iznad sebe izbijaše, da još pojači onu tanku maglu štono se je tik po tlih zemljom verala. U toj pobjedi topline i zeleni nad mraznom silom zime očitovaše se njeki čar, koji je radošću srce zatranjivao; pobjeda ta reče stari gospodin, bijaše slika i prilika one božićne iskrene gostoljubnosti, koja probija led svakdanje ukočenosti i samoživosti te otopi i uzkrili svako srce."
Podsjetio me Irving i na našeg Gjalskog, koji je "Pod starim krovovima" objavio 1886., više od dva desetljeća nakon smrti Washingtona Irvinga, na njegove opise snijega i starih običaja, ali i na toplinu koju nam božićni dani obećavaju. U doba kad nije bilo lampica, adventskih sajmova niti shoppinga, Božić je okupljao obitelj i prijatelje koji su u grohotu, kraj pucketanja vatrice, uspijevali povjerovati u božićnu čaroliju - nov život koji donosi nadu, rođenje malog djetešca po kojem će se svijetu otvoriti srca. Ovog Božića želim nam tu nadu, tako otvorena srca, velikodušnost i ljubaznost, obitelj na okupu, radost i Božji blagoslov, božićnu svjetlost koja nikada ne gasne.
"...pričinjalo, da ginem i padam u njeku neizmjernu, bezdnu, neshvatljivu, tamnu prazninu. Ali na jednom prenese me uspomena u one sjajne prizore tek minulog badnjaka i božića, i neizmjerna magla, koja me je odsiecala od svih ljudi, razpline se kao izgorjev od svjetla ljudske udružnosti. Tada sam oćutio ko nikad prije blagotvornost domaćnosti, porodične ljubavi, i starih blagdanjih običaja; tada bih bio zakliknuo svemu svietu: nedaj gasnuti svetomu ognju domovnosti, nedaj ginuti starim vriednim običajem tvojih djedova! Tada sam živo ćutio, da božićni blagdani, svetkovani poštenom stečevinom po srdačnom starom običaju, mogu najpače u ovo težko doba mnogo brigom nabrano čelo razvedriti, mnogomu srcu skinuti težko breme tuge, mnogomu oku razgaliti zapalu maglu svjetomržnje - mogu bar za koje vrieme, bar na časove, a i jedan samo čas, ma kako kratak, živo oćućene sreće, koju daje ljubavna udružba ljudska, blagotvorni svoj trag nikad neće zatrti u spominjanju čovjeka, te će mu i usred noći životne svietiti kao zviezdana pruga nadom i utjehom."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)