Ove godine nitko me nije razočarao. Pomno sam birala kome ću pokloniti svoje vrijeme, i prestala sam očekivati od ljudi ono što nisu sposobni dati. Valja znati ograničenja onih koje susrećeš na svojoj stazi, ali ključno je poznavati svoja ograničenja. Ove godine primjećivala sam svoje potrebe, ugađala sam si, pronalazila si tišinu, krala si vrijeme - provela sam puno vremena uz knjigu, daleko od uzbuđenja. Hm, možda bih trebala nekamo otputovati, učiniti nešto s bucket liste koju sam sastavila kao razmažena dvadesetogodišnjakinja, pomislila sam si s vremena na vrijeme, a onda sam ponovno prionula novom knjiškom izazovu i bila sam - samo ja.
Nagovorila sam se da pročitam ovog prosinca knjige kojima je Stara godina lajtmotiv. Internet je ponudio nekoliko popisa, a na svakom se našla "Nora (Lutkina kuća)" norveškog dramatičara Henrika Ibsena.
Ne sjećam se jesam li "Noru" čitala kao lektirno štivo - mogla bih se zakleti da ju naša profesorica Mlinac nije simpatizirala i da smo je samo ovlaš spomenuli. Doduše, nije "Nora" štivo koje se pamti, nego djelo koje je vrijeme pregazilo, kojem valja odati tek veteransku počast. Utemeljena na životu autorove bliske prijateljice, "Nora" je objavljena i uprizorena 1879., a napisana je da šokira - priprosti stil kojim je napisana ne oduševljava čitatelja.
Glavni lik drame u tri čina je Nora, vrckava ženica gospodina Torvalda, koja ukrašava božićnu jelku i krišom gricka ušećerene bademe. Da, radnja se zbiva u dane Božića, a Nova godina se spominje tek u planovima nesuđenih supružnika. Nora bez znanja supruga uzima zajam, što joj se odbija o glavu i otkriva pravu ćud njezina supruga. Sve što su ona i Torvald tobože imali ruši se kao kula od karata kad Nora shvati da Torvaldu predstavlja samo lutku pa ona napušta obiteljsku kuću da bi shvatila tko je ona uopće (nije spoiler, znaju to i ptičice na grani).
Ne treba podcijeniti pothvat žene koje napušta muža (i svoju djecu?), niti omalovažavati Ibsenov utjecaj na kazalište i književnost - Ibsen je dramatičar koji se, za promjenu, usredotočio na unutarnju borbu pojedinca, tada nepojmljivu publici, i to, ni više ni manje, borbu jedne žene. Nije me "Nora" impresionirala, ali podsjetila me da je sretan onaj koji dijeli postelju i stan s partnerom uz kojeg uvijek iznova može otkrivati samoga sebe, koji mu dopušta samoću, uz čiju potporu raste, koji mu omogućuje da živi život punim plućima, što god takav život predstavljao.
Roman za kojim sam posegnula nakon "Nore" jest "Na rubu vode" Sare Gruen, autorice knjige "Voda za slonove". Dobra ju je knjižničarka izvadila iz spremišta na licu mjesta, jer bio je Božić i ja sam baš morala posuditi ovu nekoć popularnu knjigu.
Roman započinje slikom Mairi koja posjećuje grob svoje kćerkice i supruga u veljači 1942., a potom ulazi u jezero ("A onda se sjetila da se jezero nikad ne odriče svojih mrtvih pa je raširila ruke i prigrlila ga."). U drugom poglavlju upoznajemo privilegiranu balavurdiju iz Philadephije koja se na Staru godinu 1944. javno osramoti i izazove prijezir obitelji pa odluči otputovati u Škotsku i potražiti čudovište iz Loch Nessa, usprkos ratu koji bijesni. Naime, Ellis i Hank, muški dio balavurdije, nisu sposobni za vojsku, pa se jedino na taj način mogu dokazati društvu, a Maddie, Ellisova supruga, moralna im je potpora koja razumije suprugovu potrebu za ponovnim stjecanjem naklonosti njegovog oca koji je i sam upleten u priče o Nessieju.
U Škotskoj odsjedaju u hotelčiću kojeg vodi naizgled nepripitomljeni Angus, očito suprug Mairi s početka priče, i da! To je zaplet koji me zainteresirao! Međutim, put do otkrivanja Angusovih tajni i njegove povezanosti s Maddie (koja, spoiler alert!, shvaća da se nalazi u lakrdiji od braka), trnovit je. Iskreno, pročitala sam prvu polovicu knjige i mogu reći da već dugo nisam pročitala tako dosadan roman - roman u kojem autor zamara čitatelja i ne uspijeva mu ponuditi zavodljive tragove koji vode prema sretnom kraju (koji je kod ovakvih romana očit) i tako pružiti njegovim sivim stanicama minimum zadovoljstva (možda ga dovršim, ovisi koliko mazohistički budem nastrojena).
"Čak i ako se nekako uspije iskupiti u društvu, nisam bila siguran da želim biti dio tog života, ne sad kad sam saznala da je cio moj brak - koji sam oduvijek držala svojim spasom - samo jedna zgodna varka. A zgodna je bila: živjela sam u predivnim kućama, vozikala se naokolo u otmjenim automobilima i pila samo najbolji šampanjac. Imala sam golemu garderobu dizajnerskih haljina i krznenih kaputa. Moj život sastojao se od buđenja u podne, druženja s Hankom i Ellisom, pijuckanja - od prvog jutarnjeg pića preko koktela za vraćanja energije i raspoloženja do čašice prije spavanja - i cjelonoćnih plesova i zabava prije no što sutradan počnem sve iznova. Bio je pun raskošnih zamki i sjajnih mjehurića, i to me je učinilo slijepom na činjenicu da ništa u njemu nije bilo stvarno."
Hm, da, možda bismo mogli poraditi na inovacijama ("Nora" još uvijek može poslužiti kao predložak, vidim), ali jedno je jasno - pustolovine jesu precijenjene, ali ponekad nužne, pogotovo ako nude pogled na škotska brda ili škotske gorštake, je l'.
Filmski doček Nove godine asocira me na kultnu "200 cigareta", na "Seks i grad", kad Carrie u pidžami odlazi k Mirandi netom prije spuštanja kugle na Times Squareu, i na "Kad je Harry sreo Sally" (jedan od mojih najdražih filmova) - dakle, na New York! Hvala Bogu, knjiga "Ne sjećam se ničega" scenaristice zahvaljujući kojoj volimo filmski New York, a koju sam kupila rabljenu za deset kuna, stoji mi na polici već nekoliko mjeseci!
"Ne sjećam se ničega" pisana je u istom tonu kao i "Vrat je prava tužibaba", a duhovite crtice Nore Ephron (hm, sad sam tek shvatila da sam nesvjesno posegnula za još jednom Norom!) neće razočarati one koji su se u devedesetima navukli na njezin šarm. U ovoj zbirci eseja Ephron se ruga samoj sebi, starenju, zaboravljanju ("Jednom sam otišla u dućan da kupim jednu knjigu o Alzheimerovoj bolesti i zaboravila sam naslov. Pomislila sam kako je to smiješno. I bilo je, u tom času."), ćelavljenju, svojim novinarskim počecima, a dotiče se čak i zanimljive anegdote o nasljedstvu svog ujaka kojem dugujemo "Kad je Harry sreo Sally". Norine su rečenice utješne baš poput vruće kave u ruci i kućnih šlapa u koje tako rado guram stopala, daleko od uzbuđenja.
Nora je sjajna (Ephron, ne Helmer!), ali najprikladnije knjige za ispraćaj godine su "Duži put do dna" Nicka Hornbyja i "Dnevnik Bridget Jones" Helen Fielding - jer nema Silvestrova do britanskog Silvestrova!
"Duži put do dna" krije tipičnu hornbyjevsku priču o autsajderima i preporučujem je Hornby-djevcima. Na krovu jedne londonske zgrade, na Staru godinu, susreće se četvero stranaca s istim ciljem - da okončaju svoje muke skokom u smrt. Neslužbeni stručnjak za očaj, Nick Hornby, podsjetit će nas ovom pričom da jutro ne donosi uvijek kraj, dapače - da donosi nove izazove, probleme i patnje, ali i nove pobjede, ljubavi i radosti, pogotovo ako je jutro novogodišnje. Hm, voljela bih s tim entuzijazmom ući u novu godinu... (Filmsku verziju ove knjige možete zaobići.)
"Dnevnik Bridget Jones" počinje poglavljem "Novogodišnje odluke" u kojem upoznajemo smotanu Bridget koja čvrsto odlučuje što više neće i što svakako hoće u novoj godini - takav uvod u roman 1996. činio se revolucionarnim i mnogi tvrde da je s Bridget Jones započeo chick lit pokret! Bridget u dnevnik zapisuje svoje misli o ljubavi, o poslu, o svojim nesigurnostima i manama, iskrena i šašava, stvarna - moje je srce osvojila davnih dana! Svake godine nastojim kopirati Bridgetin proces donošenja novogodišnjih odluka (i smijati se na svoj račun), učiti na njezinim greškama i uživati u životu sa svojim Markom (Darcyjem) - daj Bože da tako bude i u 2023.!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)