Šljokičasta žena

Nisam početkom godine donosila velike odluke, ali neke male stvari su se spontano promijenile, morale su se roditi iz moje potrebe za tišinom, zenom, resetom. Uživam u vremenu kad idem pješice kući s posla (iako mi nedostaje bicikliranje), kad si mogu priuštiti ukuhanu kavu (a uvijek sam u stisci s vremenom!), vremenu kad su klinci u vrtiću, a ja radim od kuće, vremenu kad peglam (čekam da se skupe tri kamare veša, naravno) i slušam intervjue poznatih književnika (još se opirem audio knjigama). Od svih koje sam slušala, bez dileme, Stephen King mi je omiljeni. Give this man a show! Nisam dostojna zvati se obožavateljem Stephena Kinga, ali mogu reći da je na čudan (a kakav drugi, kad je o njemu riječ) način njegovo stvaralaštvo obilježilo moje odrastanje (njegovo stvaralaštvo i pretjerana posvećenost TV programu). Nisam bila strašljivo dijete, ali imala sam fazu noćnih mora koja je uslijedila nakon što se na televiziji prikazivala mini serija "It" (1990) s Pennywiseom u glavno...

Nije uvijek bilo ovako - nije bilo te iritantne političke korektnosti, i nije svaka uspješna žena bila uspješna u ime feminizma, bar ne onog koji je sedamdesetih godina 20. stoljeća izoliran iz borbe za žensko pravo glasa koju su predvodile sufražetkinje. Agatha Christie mrzila je biti nazivana feministicom, Marilyn Monroe prezirala je etikete, pogotovo one koje žene jedna drugoj ljepe na leđa - svatko je gledao svoja posla, iako je uvijek bilo svakakvih ljudi (i žena), dobrih i loših, hrabrih i kukavica. Nisu se ni devedesete razlikovale od desetljeća koji su prethodili - Julia Roberts nije glumeći prostitutku prozvana ikonom feminizma, Seinfeld nije bio politički nekorektan, Oprah je imala neke druge borbe. A onda je došlo 21. stoljeće i - Beyonce. Da, krivim Beyonce za sve. Otkad je ona počela plesati u gaćama tvrdivši da žene vladaju svijetom, sve su žene pomislile da će poštovanje iznuditi plešući u gaćama i poželjele su biti - ne u svemu jednake muškarcima, nego nadmoćne. I a...

Uglavnom se budim oko 5 jer volim pročitati nešto na miru prije nego probudim djecu. Iako mi se leđa još nisu naviknula na novi madrac, budim se uglavnom dobro raspoložena. Tumaram po stanu sa šalicom vruće kave (nema boljeg od vruće kave, zar ne?) i smijem se sebi u bradu - čak i krmeljava i čupava, osjećam se kao lik Anne Hathaway u trećoj epizodi serije Modern love (utemeljen na članku i knjizi Terry Cheney) - kao da sam u špici vlastite TV serije, kao da bih mogla zaplesati! A onda kreće spremanje za vrtić. Franki moram šezdeset i osam puta reći: "Operi zube", dok stoji bosa na pločicama, Juraj plače jer ne može naći broj "9" s kojim je sinoć legao, Franku žuljaju te čarape, Juraj ne želi obući tu majicu s pandom i želi jesti čokolino (odnedavno je lud za njim), Franka želi obuti baš ljubičaste buce iako je vani 10 stupnjeva, Juraj neprestano gasi i pali svjetlo u dnevnoj sobi, a Franka me moli da joj baš sad, dvije minute prije izlaska iz stana, sašijem novu ha...

Nakon što otpjevamo uglazbljenu verziju "Anđele čuvaru mili" ( by Zagrepčanke i dečki ), ja započnem molitvu: "Bože, čuvaj..." "Jujaja i Kranku" , reče magarac na prvom mjestu. "I tatu i mamu" , doda Franka iliti Kranka, kako ju brat zove. "I čuvaj sve koje poznamo", nadodam ambiciozno. "I sve koje ne poznamo! I kako ono nešto s potresom ide, zaboravila sam?" pita Franka. Facepalm. "Čuvaj one koji su u potresu izgubili kuću", kažem. "E, da, da, na to sam mislila! I, Bože, daj da pada snijeg!", moli Franka. "Ali ne ljudima koji su u potresu izgubili kuću, i molimo te, Bože, da dobiju nove tople kuće!" već sam pomalo iznervirana. Juraj već pomalo hrče. (Barem su tajne molitve ove umorne mame uslišane.) "Da, nek dobiju nove kuće i nek izađu iz njih napraviti snjegovića!" uporno će Franka. "Dobro, Franka, 'ajd sad tišina i idemo spavati!" kažem umjesto "Amen!" Tišina....

"Išli su od kuće do kuće i kucali na sva vrata. Ali ljudi su prema njima bili vrlo nesusretljivi i nitko ih nije pustio u svoju kuću", čitale smo Priču o Božiću (još uvijek nismo pospremili lampice), a Franka je samouvjereno dodala: "Pa zašto nisu otišli kod svojih prijatelja? Kod prijatelja uvijek imaš mjesta za prespavati, ali moraš ponijeti pidžamu!" Baš su bili blesavi ti Marija i Josip, samo su trebali otići u grad u kojem imaju prijatelje, a ne u tamo neki Betlehem. "To je dijete dar Božji i znak njegove ljubavi prema ljudima. Ono će svijetu donijeti veliku radost", nastavlja se priča i ja opet, po ne znam koji put u svom ovozemaljskom životu, razmišljam o tom Djetešcu koje nam je dano kao simbol mira, nade, radosti, spasenja. Isus je mogao sići među nas kao odrastao čovjek, ali nije. Morao se roditi. Marija je morala preboljeti porođajne muke, morao se čuti dječji plač da bismo povjerovali u Božju ljubav. Oduševljava me taj Božji naum, taj čudesni d...

Ima večeri kad se pogledam u ogledalo, sva podbula od umora i natečena od suza, i kažem si: "Da, definitivno ne smiješ imati više djece. No mom of the year award there . Samo psihoterapija u skoroj budućnosti djece koju tobože odgajaš." A onda, već sljedeći dan, zaljubim se u tu djecu koja su me dan prije izludila svojim zahtjevima, otimanjem igračaka i mamakanjem - dok jedno želi big chunk pažnje za sebe, a drugo svu pažnju besramno krade svojim #terribletwo držanjem za mamine skute (nadam se da je riječ o vrhuncu ove faze jerbo ću se pretvoriti u Mommie Dearest uskoro). Ne znam ima li tu osnove za dijagnozu bipolarnog poremećaja, radi li se o stockholmskom sindromu (posljednja dva tjedna sam na godišnjem odmoru, hm, da, prekriži to - doma sam s djecom i mužem) ili je riječ o nekoj čudnoj transcendentalnoj ljubavi, ali ima dana kad sam uvjerena da su moja djeca najbolji čudaci na svijetu - da nitko ne ide spavati s pola abecede kao Juraj (ovim karticama sa slovima može se ...

Ovih dana mi se i ne čita. Uzmem knjigu u ruke, izgubim se u mislima, u strahu i u zgražanju nad djelima i propustima kojima smo kao nacija započeli ovu 2021. godinu. Nikad od mene nećete čuti da sam ponosna što sam Hrvatica. Ako mi se u nekim izvanrednim situacijama ove riječi i nađu na vrhu jezika, stisnut ću usne na vrijeme i progutati ih kao nešto kiselo, nešto čemu je prošao rok trajanja. Jer, dobro ja znam kakvi su Hrvati (sjetite se da govorim iz iskustva, i ja sam jedna od njih) - znaju biti impulzivni, veseli, velikog srca, iznimno hrabri i velikodušni, ali bome znaju i biti sebični, licemjerni, izdajnički i kukavički nastrojeni, drski, oholi i bahati, znaju biti veliki oportunisti, a najbolje im ide ukazivanje na trun u oku brata svoga. Poniznost i pomaganje u tišini nisu Hrvatu poznati pojmovi - valja uslikati selfie, i svakako prozvati Crkvu koja šuti prekrštenih ruku. To je #proudtobecroat style. Dobro, možda je takav i svaki drugi narod koji je zaposjeo ovaj planet, ali, ...