Šljokičasta žena

Nisam sigurna kakvom knjigom bi bilo prigodno ispratiti ovu čudnu godinu u kojoj se rukama i nogama hvatamo za male blagoslove u svojim životima, ali sudba (čitaj: Michiko Kakutani) je htjela da oko Božića u ruke uzmem knjigu mladog Amerikanca iliti Vijetnamca, teško je reći, Oceana Vuonga "Na zemlji smo nakratko predivni." Riječ je o djelu kojeg su prozvali "ogromnim darom svijetu", a u njemu nalazimo pismo sina majci - pismo koje ona nikad neće pročitati. Pripovjedač (autor), momak u dvadesetima, progovara o svojoj obitelji, plodu (ali rođenom iz ljepote!) Vijetnamskog rata, ulazeći u samu srž odnosa s majkom u kojem se izmijenjuju nježnosti i grubosti.  Kao dvogodišnjak Ocean Vuong iz Vijetnama je imigrirao u Connecticut. Odrastao je uz baku i majku, koje su vazda bile opterećene svojim prošlim životima, i koje su u Americi bile izgubljene. Baka bi u trenu pala u trans izazvan pričama iz svoje prošlosti, a majka bi srdžbu iskaljivala na svom sinu, Malom Psu, kako...

Kad je prije mjesec dana bager čistio ono što je nekad bila kuća na križanju Naselja Vladimira Nazora i Ilirske ulice, svi su prolaznici zastali. Svog sam Juraja, iz nekih drugih razloga, na putu iz vrtića, jedva odvukla s poprišta rušenja. "Bagej, bagej, bagej!" vikao je, dok sam glavu razbijala činjenicom da je ta kuća jučer nekome bila dom (OK, prekjučer - jer dugo već stoji prazna, ako ćemo iskreno), a danas je na njenom mjestu samo prašina. Danas jesi, sutra nisi, kao i svi mi. Tad mi je sinulo zašto toliko volim knjige (i zašto sam opsjednuta rušenjima nekretnina) - ono što je zapisano je vječno. Knjiga, jednom pročitana i voljena, nikad se neće pretvoriti u hrpu prašine. Za kraj godine, u to ime, počastila sam se (fino sam opravdala peglanje kartice, zar ne?) knjigom napisanom za sve pisce i za sve čitatelje. Uzor svake Gilmore-Girls-obsessed-girl, Michiko Kakutani, dugo godina bila je glavna književna kritičarka New York Timesa. Ova šezdesetpetogodišnja penzionerka, p...

Glazba je u mom životu uvijek bila važna, ono, like , big time . U našoj kući uvijek je tandrkao radio, Tajčina kazeta počela je zavijati od čestog preslušavanja, mama je pjevušila "How do you do" od Roxette iako nije znala beknuti engleski, iz videoteke smo posuđivali VHS kazete s video spotovima Magazina i Novih fosila (moja dvogodišnja sestra davila nas je s pjesmom Suzi je ponos naše ulice), a na televiziji smo najradije gledali Turbo limač show, Doru, Modri biser Rovinja (još uvijek znam theme song tog festivala napamet), Hrtić Hitić (a je se plesni studio Edite Cebalo naplesao..) i Zlatni gong. Voljela sam maštati o osnivanju benda sa sestrama (i dan danas volim te obiteljske bendove, od Kelly Family pa do First Aid Kit), ali nijedna od nas nije znala svirati pa su planovi neslavno propali. No, glazba je bila naše područje - slušale smo sve. Najprije, kao desetogodišnjakinji opsesija su mi bile Spajsice. Znam, sve su cure voljele Spajsice, ali ja, da, baš ja (zašto m...

Planirala sam ovog Božića napokon pročitati Djetinjstvo Isusovo Benedikta XVI. ili Radost svijetu Scotta Hahna, ali, igrom slučaja, svega par dana prije ove zanimljive izolacije u koju je potjerana Frankina vrtićka grupa, u ruke mi je došla knjiga Matta Haiga "Zapisi o nervoznom planetu", i dobro da jest jer Franka je u izolaciji dobila temperaturu koja se nije spuštala pet dana - sve dok nismo dobili negativne rezultate PCR testa na Covid i zaključili da je dobila najobičniju virozu u najneobičnijem trenutku. Neću lagati, malo me uhvatila panika, ali neurotični Matt Haig na neki čudan način bio je uz mene - i, iako ateist, božićnom svjetlu napravio put do mog srca. Neki dan sam došla zajapurena na ispovijed, a svećenik mi je rekao: "Najprije se smirite", i nije to prvi put da je moj ispovjednik komentirao moje nervozno stanje, samo da znate. Aha, svijet je postao kaotično mjesto, a najbolje to zna Matt Haig koji se s anksioznošću bori od mladosti. Kako mu je samo p...

Volim zamijesiti dizano tijesto. U lončić stavim deci mlijeka i pola deca vode, žličicu šećera i prstima izlomim kockicu kvasca pa ga kažiprstom umiješam u toplo mlijeko. Vjerojatno nitko to ne radi tako, jer čovjek je izmislio pribor za jelo baš zato da ne bi morao močiti prste, ali volim misliti da će baš zbog tog mog prsta tijesto narasti onoliko koliko treba, jer tako to radi moja mama. Kad se kvas napravi, dodam ga u brašno pa dopustim mikseru da obavi posao umjesto mene - moje ruke nisu jake kao mamine. Tijesto se zamijesi pa ga odložim na toplo mjesto, puštam ga da raste, neprestano se pitajući jesam li sve izvela kako treba i hoću li biti zadovoljna krajnjim rezultatom. Dugo sam se pitala zašto idealiziram vlastiti odgoj i nastojim ga reproducirati na svojoj djeci kad dobro znam da moji nesavršeni roditelji nikad nisu pročitali niti jednu knjigu iz dječje psihologije, kad znam da su puno griješili, malo grlili, previše branili, premalo vjerovali, previše kritizirali. Čitajući...

Nisam ja od kamena, i ja se raspametim kad vidim netkom objavljene korice knjige omiljenog mi autora, ali, kao i svaki pravi knjigoljubac, one prave knjiške leptiriće osjetim samo kad u ruke uzmem rabljenu knjigu - knjigu koja je čitana, uz koju se plakalo, koju se nekoć umatalo u šarene ukrasne papire i pružalo u ruke s uzvikom: "Sretan rođendan!" Kad bolje razmislim, neka od svojih najvećih blaga pribavila sam upravo u antikvarijatima ili na sajmovima, korice su im izraubane, listovi požutjeli, a na naslovnoj stranici stoji posveta koja nije upućena meni, tek trenutnom vlasniku. Jer, knjige nisu dekoracija na polici, one čuvaju čitave živote, kako onih koji su ih pisali, tako i onih koji su ih čitali. Zato, ako na interliberskim i crnopetkovskim popustima niste uspjeli pronaći pravi poklon za nekoga tko vam je drag, ili za sebe, inspirirajte se sljedećim navodima. Lektira Otkad sam se upustila u roditeljske vode, skupljam knjige koje bih voljela da jednog dana čitaju moja d...

Tijekom mojeg srednjoškolskog obrazovanja dogodio se jedan incident. Dobro, dogodilo ih se više, ali ovaj je jedan od smješnijih, i, za razliku od većine, istinit. Bilo je to jedne od izbornih godina (ne znam što se točno biralo - kad nemaš pravo glasa, politika te u životu i ne prati u stopu), kad je GONG obilazio škole i pokušavao od nas napraviti odgovorne građane koji će danas-sutra odlučivati o vlasti u državi. Ne znam kakve veze to ima s izborom zastupnika u parlament ili s izborom predsjednika, ali, nakon predavanja usred sata informatike, GONG-ovci su nam podijelili prezervative. Koliko me sjećanje služi, bili su narančaste boje i na njima je velikim tiskanim slovima pisalo GONG. Slegnuli smo ramenima i spremili ih u torbe, potajno se pitajući hoće li im rok trajanja isteći prije nego nama, junferima, uistinu zatrebaju. Nakon nastave sam otišla na kavu s momkom (današnjim mužem - toliko o mom questionable moralu), a školska torba završila je u rukama mog tate, kojeg sam srela ...

Vjerujem da ste ovih dana već u planiranju božićnih slastica, jer lakše se usredotičiti na stvaranje popisa koji sadrže maslac i čokoladu za kuhanje, nego slušanje vijesti i spoznaju da za Božić ne bismo trebali vidjeti svoju obitelj i prijatelje. Stigli su mi u inbox i neki upiti od mladih domaćica koje ovog Božića prvi put prave gozbu za svoju novoosnovanu obitelj, pa danas dijelim recepte za kolačiće koji su gotovo svakog Božića moj odabir. Moram reći da za Božić obično pravim četiri ili pet vrsta suhih kolačia, a onda za Novu godinu i spektakularni doček u dnevnoj sobi napravim tortu, najčešće prema receptu Sanje s bloga Domaćica (ove godine ću po stoti put napraviti Cheesecake , jer se prije par godina muž predozira Ferrero Rocher tortom, a lani smo pretjerali sa Sočnom rafaello tortom). 1. Mekani medenjaci s bloga Reci Peci Sandre Gašparić (recept je prepisan s bloga) Nitko se ne razumije u kolače kao Slavonke, zato najčešće isprobavam upravo recepte s blogova Slavonki. Ovi Sa...

"Božić je već počeo!" nasmiješio mi se mladi, uvijek rasploženi poštar (smiri se, mužu, zvonio je samo jednom), i predao mi naramak knjiga. Naime, čuli su u Mozaik knjizi da mi je Matt Haig, britanski književnik i novinar, nova opsesija i iznenadili me njegovim božićnim serijalom. Nisam sigurna bi li se na popisu Djeda Božićnjaka moje ime moglo pronaći u koloni Dobri ili Zločesti, ali ponizno sam prihvatila darak i bacila se na čitanje knjižica ovog majstora čarolije koja je uvijek prikladno dozirana i lišena pretjerane sladunjavosti. U knjizi mog imenjaka "Dječak zvan Božić" saznajemo, naime, pravu istinu o Ocu Božiću (pitajte vile prgavice zašto ga danas zovemo Djed Božićnjak). Prije nego je postao glavni i odgovorni dostavljač poklona i širitelj zaraznog veselja, dječak Nikolas bio je samo drvosječin sin i živio je u drugoj najmanjoj kolibi u Finskoj. Bio je zadovoljan i skroman, i znao je da, "ako imaš bogatu maštu, zaista nije važno koliko je kuća mala...

Da pitate mog muža zašto me oženio, jedan od odgovora bi sigurno bio i: "Da ne moram više smišljati što pokloniti nekome." S onom riječju "Uzimam" ja sam, naime, svom mužu obećala vjernost u dobru i zlu, i to da ću do kraja života ja biti zadužena za rođendanske, božićne i sve druge vrste poklona. Onima koji me znaju poznato je da mi to nije tlaka - ionako ja vječito glavu razbijam time kome ću što pokloniti i, iako većinom polazim od pogrešne pretpostavke da drugima treba ono što meni treba, i rijetko kad nekoga poklonom baš oduševim, čitav proces biranja poklona nešto je čemu se veselim. Posebno me ludilo obuzme u prosincu kad danima kupujem i guram poklone po ladicama i ormarima, skrivajući ih od ukućana. Ovog sam prosinca uranila jer neke ću poklone slati i poštom (ove godine podijelila sam svakakve pakete - od onih koji su sadržavali svježe ispečeni kruh do onih koji su sadržavali rabljene cipele), pa ne treba časiti časa. Upalim si božićni album gospodina Bubl...