Nedjelja je počela idilično. Djeca su nas pustila da spavamo do 7.30 (to se gotovo nikad ne događa). Svukli smo pidžame (fan sam povlačenja po kući, ali ne u pidžami), obukli se, oprali krmelje, muž je otišao u pekaru po svježi kruh. Juraj je izvukao s police Bambija pa smo se bacili na čitanje. Juraj je rekao: „Još opet! (to govori kad mu se nešto sviđa), pa smo ga pročitali još opet par puta (Bambi, malo te mrzim, sorry). Franka je iz dječje sobe donijela hrpu slikovnica i ubrzo je krenulo vrištanje i otimanje jer oboje su morali u rukama imati baš tu jednu slikovnicu (OK, malo i uživam dok im je predmet sukoba knjiga, ali naši susjedi ne uživaju). Franki je oružje guranje, a Juraju čupanje. Ubrzo mi je uplakana i histerična Franka sjedila u krilu, dok sam držala punu šaku njene iščupane kose, a Juraj je začuđeno rekao: „I ja isto!“, želeći se ugnijezditi mami u krilu kraj seke koja bezrazložno (doista, šaka kose) očajava. A bilo je tek 8:00.
Non, je ne regrette rien, volim život koji živim, ali ponekad se pitam – može li vrijeme malo usporiti? Jednog ću se dana okrenuti, a oni će biti ludi tinejdžeri koji ne mare za svoje starce. Kako je moguće da sam mama s dvoje dječice, a nisam još ni odrasla? Naravno, glumim zrelost na mjestima gdje se zrelost cijeni, ali u svom srcu još sam balavica koja želi slušati angry girl music, i osjećati se bezbrižno kao Dawsonova ekipica na onoj savršenoj plaži s introa serije (btw, Paula Cole je sada bakica), koja želi maštati i sanjati, a ne glavu razbijati nekim ozbiljnim problemima. Ponekad se osjećam kao da sam tek raširila krila, kao da mi je sedamnaest – yup, 2004. godina je na kalendaru, što se mene tiče. Spavaš li mirno, 2020., ha?
Non, je ne regrette rien, volim život koji živim, ali ponekad se pitam – može li vrijeme malo usporiti? Jednog ću se dana okrenuti, a oni će biti ludi tinejdžeri koji ne mare za svoje starce. Kako je moguće da sam mama s dvoje dječice, a nisam još ni odrasla? Naravno, glumim zrelost na mjestima gdje se zrelost cijeni, ali u svom srcu još sam balavica koja želi slušati angry girl music, i osjećati se bezbrižno kao Dawsonova ekipica na onoj savršenoj plaži s introa serije (btw, Paula Cole je sada bakica), koja želi maštati i sanjati, a ne glavu razbijati nekim ozbiljnim problemima. Ponekad se osjećam kao da sam tek raširila krila, kao da mi je sedamnaest – yup, 2004. godina je na kalendaru, što se mene tiče. Spavaš li mirno, 2020., ha?
Ovih me dana pandemična anksioznost potjerala u knjižnicu, u posudbu knjige pisca kojeg sam obožavala čitati kao srednjoškolka – najpopularnijeg japanskog autora, Harukija Murakamija. Bio je moj comfort food i njegove sam knjige, kao volonter knjižnice, najčešće čitala prije nego bi ušle u službeni katalog, ali posljednjih godina sam ga zapostavila. U oči mi je upala knjiga "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća" - učinila mi se potpuno nepoznatom (2014., kad je izdana, planirala sam vjenčanje i selidbu s jednog kraja zemlje na drugi, ali nije da se opravdavam).
"Ljudsko je srce poput noćne ptice. Šutke nešto čeka, a kad dođe vrijeme, poleti ravno prema tome."
Njezin glavni lik je Tsukuro Tazaki, čovjek koji gradi željezničke kolodvore, ima 36 godina i nema niti jednog prijatelja. Nije on nezadovoljan svojim životom, ali opterećuju ga neriješeni odnosi iz prošlosti. Nekoć davno, imao je prijatelje - on, Aka (jap. crvena), Ao (jap. plava), Shiro (jap. bijela) i Kuro (jap. crna) bili su skladna klapa. A onda, iznenada, prijatelji su se njemu, jednom čije ime ne predstavlja niti jednu boju, prestali javljati, bez obrazloženja. Godinama je hinio da je to prihvatio, sve dok nije upoznao Saru - ženu s kojom bi mogao i imati romantičnu vezu, pod uvjetom da sazna što se dogodilo prije šesnaest godina, gdje su njegovi prijatelji danas i, znajući odgovore na svoja pitanja, krene dalje. Na Sarin nagovor i s informacijama o prijateljima koje je ostavio u Nagoyi, on kreće na put iscjeljenja svog hladnokrvnog i bezbojnog srca.
Nemoguće je predstaviti Murakamija onako kako on zaslužuje - njegova su djela puno više od puke fabule, koja, u svojoj osnovnoj melodiji, i nije out of this world. Prije nego i počnete s čitanjem njegovih uradaka, morate razumjeti da Murakami nije samo pisac, nego je umjetnik - jer nudi slojeve, jer nudi nijanse, javu i snove ispremiješane u tolikoj mjeri da se ne mogu jasno razlikovati, on nudi ono svjesno i nesvjesno u čovjeku, i u tom je jako vješt, i nepredvidljiv - to je ono što čime me, zapravo, i osvojio.
Iako sam inače sklona njegovim likovima, nije mi se svidio Tsukuru, priznajem. Ne volim ljude koje ništa ne uzbuđuje, koji se ni zbog čega ne uzrujavaju, koji glume da su Cool hand Luke (kad bih bar to mogla!). Ipak, ne mogu reći da me nije potaknuo na razmišljanje - imam li neriješenih odnosa koji bi me mogli progoniti u budućnosti, i jesam li iskrena prema samoj sebi kad kažem da nemam?
Dakako, češće se sjetim ljudi s kojima sam imala sjajan odnos koji je imao potencijal da postane grandiozan (ej, živote!), nego onih kojima sam se zahvalila na suradnji ili druženju i rekla: "Zbogom." Svoje sam odnose uvijek studiozno analizirala (možete zamisliti koliko sam popularna zbog toga) i ako netko nije dio mog života mojom odlukom, u tu odluku nisam nikad posumnjala. Čitajući o putovanju nesretnog i zbunjenog Tsukurua, nisam promijenila mišljenje - prošlost ne treba ostaviti u prošlosti, sve što nas slabi danas, a svoj uzrok vuče iz prošlih dana, valja riješiti. Treba se suočiti, treba osjećati, treba preboljeti, osloboditi se, bez povratka. "Ne gubi se sve u tijeku vremena", Tsukuro je htio reći Eri na obali jezera u Finskoj. Ljude zahvaljujući kojima smo upoznali snažne emocije vrijeme ne može obezvrijediti, bili oni danas uz nas ili ne - samo si trebamo dopustiti imati ih. Snovi koje smo sanjali i osjećaji koje smo gajili ne mogu izblijediti s vremenom, to i jest ono što nas čini vječno mladima i nadobudnima - čak i dok gledamo svoju djecu koja se čupaju poput malih zvijeri u slow motionu, a pogled nam bježi na sat kojem se kazaljke pomiču sve brže i brže.
Iako sam inače sklona njegovim likovima, nije mi se svidio Tsukuru, priznajem. Ne volim ljude koje ništa ne uzbuđuje, koji se ni zbog čega ne uzrujavaju, koji glume da su Cool hand Luke (kad bih bar to mogla!). Ipak, ne mogu reći da me nije potaknuo na razmišljanje - imam li neriješenih odnosa koji bi me mogli progoniti u budućnosti, i jesam li iskrena prema samoj sebi kad kažem da nemam?
Dakako, češće se sjetim ljudi s kojima sam imala sjajan odnos koji je imao potencijal da postane grandiozan (ej, živote!), nego onih kojima sam se zahvalila na suradnji ili druženju i rekla: "Zbogom." Svoje sam odnose uvijek studiozno analizirala (možete zamisliti koliko sam popularna zbog toga) i ako netko nije dio mog života mojom odlukom, u tu odluku nisam nikad posumnjala. Čitajući o putovanju nesretnog i zbunjenog Tsukurua, nisam promijenila mišljenje - prošlost ne treba ostaviti u prošlosti, sve što nas slabi danas, a svoj uzrok vuče iz prošlih dana, valja riješiti. Treba se suočiti, treba osjećati, treba preboljeti, osloboditi se, bez povratka. "Ne gubi se sve u tijeku vremena", Tsukuro je htio reći Eri na obali jezera u Finskoj. Ljude zahvaljujući kojima smo upoznali snažne emocije vrijeme ne može obezvrijediti, bili oni danas uz nas ili ne - samo si trebamo dopustiti imati ih. Snovi koje smo sanjali i osjećaji koje smo gajili ne mogu izblijediti s vremenom, to i jest ono što nas čini vječno mladima i nadobudnima - čak i dok gledamo svoju djecu koja se čupaju poput malih zvijeri u slow motionu, a pogled nam bježi na sat kojem se kazaljke pomiču sve brže i brže.
"I u tom času napokon je sve prihvatio. U najdubljem zakutku duše, Tsakuru Tazaki je shvatio: ljudska srca ne vezuje samo sklad. Umjesto toga duboko ih povezuju rane. Zajednička bol, zajednička ranjivost. Nema tišine bez očajnog jauka, nema oprosta bez krvoprolića, nema prihvaćanja bez proživljenog gubitka. To leži u temeljima istinskog sklada."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)