Preskoči na glavni sadržaj

Ove se nedjelje pomiče sat




Nedjelja je počela idilično. Djeca su nas pustila da spavamo do 7.30 (to se gotovo nikad ne događa). Svukli smo pidžame (fan sam povlačenja po kući, ali ne u pidžami), obukli se, oprali krmelje, muž je otišao u pekaru po svježi kruh. Juraj je izvukao s police Bambija pa smo se bacili na čitanje. Juraj je rekao: „Još opet! (to govori kad mu se nešto sviđa), pa smo ga pročitali još opet par puta (Bambi, malo te mrzim, sorry). Franka je iz dječje sobe donijela hrpu slikovnica i ubrzo je krenulo vrištanje i otimanje jer oboje su morali u rukama imati baš tu jednu slikovnicu (OK, malo i uživam dok im je predmet sukoba knjiga, ali naši susjedi ne uživaju). Franki je oružje guranje, a Juraju čupanje. Ubrzo mi je uplakana i histerična Franka sjedila u krilu, dok sam držala punu šaku njene iščupane kose, a Juraj je začuđeno rekao: „I ja isto!“, želeći se ugnijezditi mami u krilu kraj seke koja bezrazložno (doista, šaka kose) očajava. A bilo je tek 8:00.

Non, je ne regrette rien
, volim život koji živim, ali ponekad se pitam – može li vrijeme malo usporiti? Jednog ću se dana okrenuti, a oni će biti ludi tinejdžeri koji ne mare za svoje starce. Kako je moguće da sam mama s dvoje dječice, a nisam još ni odrasla? Naravno, glumim zrelost na mjestima gdje se zrelost cijeni, ali u svom srcu još sam balavica koja želi slušati angry girl music, i osjećati se bezbrižno kao Dawsonova ekipica na onoj savršenoj plaži s introa serije (btw, Paula Cole je sada bakica), koja želi maštati i sanjati, a ne glavu razbijati nekim ozbiljnim problemima. Ponekad se osjećam kao da sam tek raširila krila, kao da mi je sedamnaest – yup, 2004. godina je na kalendaru, što se mene tiče. Spavaš li mirno, 2020., ha?

Ovih me dana pandemična anksioznost potjerala u knjižnicu, u posudbu knjige pisca kojeg sam obožavala čitati kao srednjoškolka – najpopularnijeg japanskog autora, Harukija Murakamija. Bio je moj comfort food i njegove sam knjige, kao volonter knjižnice, najčešće čitala prije nego bi ušle u službeni katalog, ali posljednjih godina sam ga zapostavila. U oči mi je upala knjiga "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća" - učinila mi se potpuno nepoznatom (2014., kad je izdana, planirala sam vjenčanje i selidbu s jednog kraja zemlje na drugi, ali nije da se opravdavam).

"Ljudsko je srce poput noćne ptice. Šutke nešto čeka, a kad dođe vrijeme, poleti ravno prema tome."



Njezin glavni lik je Tsukuro Tazaki, čovjek koji gradi željezničke kolodvore, ima 36 godina i nema niti jednog prijatelja. Nije on nezadovoljan svojim životom, ali opterećuju ga neriješeni odnosi iz prošlosti. Nekoć davno, imao je prijatelje - on, Aka (jap. crvena), Ao (jap. plava), Shiro (jap. bijela) i Kuro (jap. crna) bili su skladna klapa. A onda, iznenada, prijatelji su se njemu, jednom čije ime ne predstavlja niti jednu boju, prestali javljati, bez obrazloženja. Godinama je hinio da je to prihvatio, sve dok nije upoznao Saru - ženu s kojom bi mogao i imati romantičnu vezu, pod uvjetom da sazna što se dogodilo prije šesnaest godina, gdje su njegovi prijatelji danas i, znajući odgovore na svoja pitanja, krene dalje. Na Sarin nagovor i s informacijama o prijateljima koje je ostavio u Nagoyi, on kreće na put iscjeljenja svog hladnokrvnog i bezbojnog srca.





Nemoguće je predstaviti Murakamija onako kako on zaslužuje - njegova su djela puno više od puke fabule, koja, u svojoj osnovnoj melodiji, i nije out of this world. Prije nego i počnete s čitanjem njegovih uradaka, morate razumjeti da Murakami nije samo pisac, nego je umjetnik - jer nudi slojeve, jer nudi nijanse, javu i snove ispremiješane u tolikoj mjeri da se ne mogu jasno razlikovati, on nudi ono svjesno i nesvjesno u čovjeku, i u tom je jako vješt, i nepredvidljiv - to je ono što čime me, zapravo, i osvojio.

Iako sam inače sklona njegovim likovima, nije mi se svidio Tsukuru, priznajem. Ne volim ljude koje ništa ne uzbuđuje, koji se ni zbog čega ne uzrujavaju, koji glume da su Cool hand Luke (kad bih bar to mogla!). Ipak, ne mogu reći da me nije potaknuo na razmišljanje - imam li neriješenih odnosa koji bi me mogli progoniti u budućnosti, i jesam li iskrena prema samoj sebi kad kažem da nemam?

Dakako, češće se sjetim ljudi s kojima sam imala sjajan odnos koji je imao potencijal da postane grandiozan (ej, živote!), nego onih kojima sam se zahvalila na suradnji ili druženju i rekla: "Zbogom." Svoje sam odnose uvijek studiozno analizirala (možete zamisliti koliko sam popularna zbog toga) i ako netko nije dio mog života mojom odlukom, u tu odluku nisam nikad posumnjala. Čitajući o putovanju nesretnog i zbunjenog Tsukurua, nisam promijenila mišljenje - prošlost ne treba ostaviti u prošlosti, sve što nas slabi danas, a svoj uzrok vuče iz prošlih dana, valja riješiti. Treba se suočiti, treba osjećati, treba preboljeti, osloboditi se, bez povratka. "Ne gubi se sve u tijeku vremena", Tsukuro je htio reći Eri na obali jezera u Finskoj. Ljude zahvaljujući kojima smo upoznali snažne emocije vrijeme ne može obezvrijediti, bili oni danas uz nas ili ne - samo si trebamo dopustiti imati ih. Snovi koje smo sanjali i osjećaji koje smo gajili ne mogu izblijediti s vremenom, to i jest ono što nas čini vječno mladima i nadobudnima - čak i dok gledamo svoju djecu koja se čupaju poput malih zvijeri u slow motionu, a pogled nam bježi na sat kojem se kazaljke pomiču sve brže i brže.

"I u tom času napokon je sve prihvatio. U najdubljem zakutku duše, Tsakuru Tazaki je shvatio: ljudska srca ne vezuje samo sklad. Umjesto toga duboko ih povezuju rane. Zajednička bol, zajednička ranjivost. Nema tišine bez očajnog jauka, nema oprosta bez krvoprolića, nema prihvaćanja bez proživljenog gubitka. To leži u temeljima istinskog sklada."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...