Preskoči na glavni sadržaj

Impulzivni katarzični shopping

"Kad si tužan, onda ti je srce na dva dijela", rekla mi je neki dan Franka. Kids say darndest things. Možda je njeno mudrovanje i imalo povod jer ovog mi se tjedna lice razvlačilo u kiseli osmijeh, dok su me iznutra izjedale brige i obveze. Nije se ništa posebno dogodilo, ali život jedne mame potpomognut dnevnim Corona-vijestima i PMS-om na vidiku rezultirao je suzama, onim katarzičnim. Sjedila sam na kauču, plakala i tipkala po mobitelu. „Što radiš?“ pitao me muž. „Kupujem“, rekla sam. „Što kupuješ?“ „Knjigu.“ „Hoće ti sad biti bolje?“ Kimnula sam, trepćući sljepljenim trepavicama. Tog sam utorka naručila novu Backmanovu knjigu u pretprodaji (smatram to napretkom, jer zadnji put kad me ovaj čemer snašao naručila sam knjigu Khloe Kardashian s Book depositoryja – još uvijek ne znam što mi je bilo), a mislim da nikada niti jednu knjigu nisam naručila u pretprodaji. Backman je toga vrijedan, nisam niti sekunde dvojila.



Riječ je o knjizi Svakog jutra put do kuće sve je duži poznatog švedskog blogera, humorista, pripovjedača, čovjeka - Fredrika Backmana. Čovjek zvan Ove, Medvedgrad, Britt-Marie je bila ovdje - sve su to njegove uspješnice. Kako i sam autor kaže u predgovoru, ova knjiga ima posebnu priču - tekst se nalazio na njegovom blogu (neke ćete dijelove prepoznati kao isječke koji, bez potpisa autora, nažalost, kruže društvenim mrežama), a svoj je tisak doživio zahvaljujući čitateljima. Cjelokupna zarada knjige ide Zakladi za mozak (jesam li ja to impulzivnom kupnjom napravila i dobro djelo?) jer tema ove knjižice je upravo taj vitalni organ, tata-mata za sve u našem tijelu, naša arhiva.





"Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podignuo zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mlađi čovjek i šapuće: "Ne boj se!", počinje ova pripovijest u čijem je fokusu (u izdanju Fokusa, btw) jedan djed i njegov unuk, unuk kojeg djed, čiji mozak kopni, dok tijelo opstaje, želi zadržati u mislima duže nego ikoga drugoga. Ukratko, Backman mora da je ljubitelj Sparksovog Notebooka jer je Svakog jutra put do kuće sve je duži svojevrsni spin-off te priče o ljubavi koja nikada ne prestaje - ljubavi koja je, u ovom slučaju, rezultirala djecom, a, potom, i unucima. Djed i njegov unuk Noah (da, da, Notebook flashbacks!) obožavatelji su matematike, pecanja, druženja, a nalaze se u djedovom mozgu koji se smanjuje. Djed se nastoji uhvatiti za uspomene na suprugu koja je voljela zumbule, a njega podnosila, ali i na unučića kojeg je svemu poučio, uvijek iznova prepričavajući zgode iz svog života, ili viceve koji ga nasmijavaju. 
 
Dirljiva je ovo pričica koja otkriva tajnu života - ljubav naše obitelji, naših bližnjih. Više nego ikada ranije, s obzirom da se ratnog stanja niti ne sjećam, ovih dana sam bolno svjesna koliko su mi bitni moji ljudi - oni koje želim vidjeti makar riskirala pozitivan test na Covid, oni koje ne posjećujem kako bih ih poštedila istog tog testa. Hm, mora da nisam introvertna koliko sam mislila da jesam, jer, pored svih osjećaja koji mogu tinjati u čovjeku, ovih dana ne mogu se sakriti od te vražje tužne usamljenosti - ona koja čovjeku prepolovi srce jer "strašno je velik taj svemir da u njemu budeš sam." Rođena sam živčana, što jest, jest, ali ovo nije samo nervoza, ovo je anksioznost, strah - da ovo nikada neće proći. Da nikad više nećemo moći bezbrižno čestitati rođendan baki, da više nikad nećemo moći bez bojazni zagrliti prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, da se nećemo spontano sastajati s ljudima s kojima smo odrasli, ili koji su nas, da prostite, napravili. Znam, osjećate to svi, jedino me to tješi - ta spoznaja da smo, što god bilo, u ovome zajedno, da moramo maknuti nosove s mobitela (zar i s knjiga?), paziti da se ne predoziramo vijestima, i okrenuti se jedni drugima - brižniji i pažljiviji nego ikada (ne, neću zapjevati Imagine poput Gal Gadot, ali we're two peas in a pod, Gal!).

"I stalno moramo pisati sastavke! Učiteljica je jednom tražila da napišemo što smatramo smislom života."

"Što si ti napisao?"

" 'Druženje'."

Djed sklapa oči.

"To je najbolji odgovor koji sam ikad čuo."

"Moja učiteljica je rekla da sam trebao napisati duži odgovor."

"I, što si onda učinio?"

"Napisao sam: 'Druženje. I sladoled.'"

Djed je dugo razmišljao o ovome. Zatim je upitao:

"Koja vrsta sladoleda?"

Noah se nasmiješio. Lijepo je kad te razumiju."




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...