Preskoči na glavni sadržaj

Impulzivni katarzični shopping

"Kad si tužan, onda ti je srce na dva dijela", rekla mi je neki dan Franka. Kids say darndest things. Možda je njeno mudrovanje i imalo povod jer ovog mi se tjedna lice razvlačilo u kiseli osmijeh, dok su me iznutra izjedale brige i obveze. Nije se ništa posebno dogodilo, ali život jedne mame potpomognut dnevnim Corona-vijestima i PMS-om na vidiku rezultirao je suzama, onim katarzičnim. Sjedila sam na kauču, plakala i tipkala po mobitelu. „Što radiš?“ pitao me muž. „Kupujem“, rekla sam. „Što kupuješ?“ „Knjigu.“ „Hoće ti sad biti bolje?“ Kimnula sam, trepćući sljepljenim trepavicama. Tog sam utorka naručila novu Backmanovu knjigu u pretprodaji (smatram to napretkom, jer zadnji put kad me ovaj čemer snašao naručila sam knjigu Khloe Kardashian s Book depositoryja – još uvijek ne znam što mi je bilo), a mislim da nikada niti jednu knjigu nisam naručila u pretprodaji. Backman je toga vrijedan, nisam niti sekunde dvojila.



Riječ je o knjizi Svakog jutra put do kuće sve je duži poznatog švedskog blogera, humorista, pripovjedača, čovjeka - Fredrika Backmana. Čovjek zvan Ove, Medvedgrad, Britt-Marie je bila ovdje - sve su to njegove uspješnice. Kako i sam autor kaže u predgovoru, ova knjiga ima posebnu priču - tekst se nalazio na njegovom blogu (neke ćete dijelove prepoznati kao isječke koji, bez potpisa autora, nažalost, kruže društvenim mrežama), a svoj je tisak doživio zahvaljujući čitateljima. Cjelokupna zarada knjige ide Zakladi za mozak (jesam li ja to impulzivnom kupnjom napravila i dobro djelo?) jer tema ove knjižice je upravo taj vitalni organ, tata-mata za sve u našem tijelu, naša arhiva.





"Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podignuo zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mlađi čovjek i šapuće: "Ne boj se!", počinje ova pripovijest u čijem je fokusu (u izdanju Fokusa, btw) jedan djed i njegov unuk, unuk kojeg djed, čiji mozak kopni, dok tijelo opstaje, želi zadržati u mislima duže nego ikoga drugoga. Ukratko, Backman mora da je ljubitelj Sparksovog Notebooka jer je Svakog jutra put do kuće sve je duži svojevrsni spin-off te priče o ljubavi koja nikada ne prestaje - ljubavi koja je, u ovom slučaju, rezultirala djecom, a, potom, i unucima. Djed i njegov unuk Noah (da, da, Notebook flashbacks!) obožavatelji su matematike, pecanja, druženja, a nalaze se u djedovom mozgu koji se smanjuje. Djed se nastoji uhvatiti za uspomene na suprugu koja je voljela zumbule, a njega podnosila, ali i na unučića kojeg je svemu poučio, uvijek iznova prepričavajući zgode iz svog života, ili viceve koji ga nasmijavaju. 
 
Dirljiva je ovo pričica koja otkriva tajnu života - ljubav naše obitelji, naših bližnjih. Više nego ikada ranije, s obzirom da se ratnog stanja niti ne sjećam, ovih dana sam bolno svjesna koliko su mi bitni moji ljudi - oni koje želim vidjeti makar riskirala pozitivan test na Covid, oni koje ne posjećujem kako bih ih poštedila istog tog testa. Hm, mora da nisam introvertna koliko sam mislila da jesam, jer, pored svih osjećaja koji mogu tinjati u čovjeku, ovih dana ne mogu se sakriti od te vražje tužne usamljenosti - ona koja čovjeku prepolovi srce jer "strašno je velik taj svemir da u njemu budeš sam." Rođena sam živčana, što jest, jest, ali ovo nije samo nervoza, ovo je anksioznost, strah - da ovo nikada neće proći. Da nikad više nećemo moći bezbrižno čestitati rođendan baki, da više nikad nećemo moći bez bojazni zagrliti prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, da se nećemo spontano sastajati s ljudima s kojima smo odrasli, ili koji su nas, da prostite, napravili. Znam, osjećate to svi, jedino me to tješi - ta spoznaja da smo, što god bilo, u ovome zajedno, da moramo maknuti nosove s mobitela (zar i s knjiga?), paziti da se ne predoziramo vijestima, i okrenuti se jedni drugima - brižniji i pažljiviji nego ikada (ne, neću zapjevati Imagine poput Gal Gadot, ali we're two peas in a pod, Gal!).

"I stalno moramo pisati sastavke! Učiteljica je jednom tražila da napišemo što smatramo smislom života."

"Što si ti napisao?"

" 'Druženje'."

Djed sklapa oči.

"To je najbolji odgovor koji sam ikad čuo."

"Moja učiteljica je rekla da sam trebao napisati duži odgovor."

"I, što si onda učinio?"

"Napisao sam: 'Druženje. I sladoled.'"

Djed je dugo razmišljao o ovome. Zatim je upitao:

"Koja vrsta sladoleda?"

Noah se nasmiješio. Lijepo je kad te razumiju."




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit