Preskoči na glavni sadržaj

Back to basics

Ponekad život napravi puni krug - ma ponekad ga napravi toliko puta da ti nema druge nego priznati da si se umorio od gledanja u jedan te isti prizor, pa i da si zaboravio koje je tvoje željeno odredište. Ako slijepo slijediš navigaciju, ponekad ćeš biti prisiljen vratiti se na početak, i nema u tome sramote - jer nije riječ o odustanku, riječ je vraćanju na tvorničke postavke koje je tu i tamo potrebno svima nama.

Poslovni izazovi (da, nazovimo to tako) naveli su me na razmišljanje o onome što u životu, zapravo, želim, za što mislim da bi me usrećilo, i shvatila sam da su snovi, koje sam slijedila, i nisu nužno moji snovi. Da, poboljšali bi kućni budžet, ali nisu nešto što mi u ovom trenutku u životu baš treba, ako ćemo iskreno. Polakomila sam se za njima jer su bili nadomak ruke.Ponekad slijedimo tuđe snove jer su praktičniji i realniji od onih koje ljubomorno čuvamo od drugih, o kojima ne želimo naglas niti pričati. Jer tim redom treba ići. Jer imamo ego. Jer želimo opipljivo, vidljivo priznanje ili nagradu. I jer se bojimo pokušati ostvariti nemoguće.



Možda promjena koju trebam nije uopće ona za kojom sam pošla. Počela sam, stoga, baby stepsima - back to basics. Na pauzu sam stavila stvari koje me nerviraju ("Malena, nemoj da te nervira, to te život trenira"), dala si priliku za upoznavanjem novih ljudi (Pozdrav, Mušice!), ali i, prije toga, susrela se sa starim prijateljima, onima koji su me voljeli kad sam bila samo tinejdžer koji želi markirati ispitivanje kod Ljube, plakati slušajući R.E.M. i buljiti satima u Dawson's creek. Nitko ti ne odmara dušu kao ti ljudi, nitko te ne može nasmijati kao ti ljudi, nitko te ne može podsjetiti na ono što uistinu jesi kao ti ljudi. Gledajući ih, razmišljala sam o tome koliko smo se svi naradili u posljednih pet, deset, petnaest godina, koliko smo ispita morali položiti, koliko puta se dokazati, koliko smo se puta morali natjecati, koliko djece smo stvorili, koliko kuća izgradili, koliko ambicija ostvarili - sad je vrijeme da se malo opustimo i uživamo. 3,2,1, kreni!



Osim što sam proslavila obljetnicu mature, protekli tjedan čitala sam i Smrt na Nilu Agathe Christie, za novi ogranak book cluba u koji sam ljubazno primljena. I to je doprinjelo mom vraćanju na početak jer - smiješno kako život sve posloži - knjiški moljac sam postala upravo Agathi Christie (i, zahvaljujući njoj, kad god čujem tupi udarac, pogledam na sat). Njena Tragedija u tri čina bila je prvi roman izvan školske lektire koji sam posudila u gradskoj knjižnici. Išla sam u četvrti razred osnovne škole i posudila taj krimić kopirajući svoju stariju sestričnu. Kao i milijuni ljudi, odmah sam zavoljela njene Poirota i gospođicu Marple, i tu njihovu elegantnu dedukciju. Čitanje Smrti na Nilu podsjetilo me na doba kad mi je mozak bio brz, a jezik oštar (ah, good times, bez pelena i tantruma), kad sam se smatrala neustrašivom. Agatha Christie bila je žena iznimno bistra uma čiji misteriji su savršena vježba za mozak koji neprestano traži odgovor na pitanje: "Pa tko je ubojica!?" - čak i ako taj roman čitate po drugi ili treći put. Naše male sive stanice uvijek iznova nastoje proniknuti u skrivene namjere Agathinih likova, šik gospođica i samozatajne gospode, i posložiti sve slagalice naoko savršenih zločina počinjenih na dramatičnim lokacijama, dakako.

Smrt na Nilu jedan od njenih najpopularnijih romana, a uskoro bismo u kinima mogli gledati i njegovu novu ekranizaciju s predivnom Gal Gadot u ulozi fatalne bogatašice Linnet Ridgeway Doyle, kulericom Emmom Mackey (iz Sex Education!) kao Jacqueline de Bellefort i Kennethom Branaghom kao Poirotom (hm, to ćemo zanemariti jer samo je jedan Poirot - David Suchet, naravno). Bogata nasljednica Linnet ima sve, pa i zaručnika svoje prijateljice Jackie, šlampavog Simona Doylea. Kad nakon vjenčanja Linnet i Simon otputuju u Egipat, Jackie ih neumorno prati i pokušava im uništiti medeni mjesec. Osim nje, na krstarenju Nilom nalazi se čudna svita ljudi - Andrew Pannington, Fleetwood, Richetti, Rosali Otterbourne, Ferguson, Cornelia Robson, Tim Allerton, Dr. Bessner i dr. Kad celebrity Linnet pronađu mrtvu u njenoj kabini, svi oni postaju sumnjivci, a na Poirotu je da otkrije počinitelja. Iako je Agatha Christie preferirala otrove za oružje, u ovom romanu ima krvi - ali, tako to biva kad je strast u pitanju (wink, wink!). Za mene dovoljno! Romani Agathe Christie idealna su razbibriga za ove kišne dane, pogotovo ako žudite za jednostavnijim životom i 'pomalo' postavkama, ili na pauzi na poslu radije čitate knjigu, nego vijesti.



"Znate li tko je počinio ova tri ubojstva na brodu ili ne znate?
- Znam.
- I zašto onda sve toliko odugovlačite?
- Mislite da se samo zabavljam sporednim stvarima? I to vas smeta? Ali nije tako. Jedanput sam se pridružio jednoj arheološkoj ekspediciji i tamo sam nešto naučio. Kad se u toku otkopavanja nađe neki trag, najprije se sve naokolo vrlo pažljivo očisti. Uklonite svu zemlju, tu i tamo grebete nožem, dok se na kraju ne pokaže traženi predmet sasvim sam, spreman da se crta i slika bez iakakvih stvari koje bi smetale. To sam i ja pokušavao učiniti, očistiti sve sporedne stvari, tako da vidimo istinu, golu i sjajnu istinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...