Preskoči na glavni sadržaj

Back to basics

Ponekad život napravi puni krug - ma ponekad ga napravi toliko puta da ti nema druge nego priznati da si se umorio od gledanja u jedan te isti prizor, pa i da si zaboravio koje je tvoje željeno odredište. Ako slijepo slijediš navigaciju, ponekad ćeš biti prisiljen vratiti se na početak, i nema u tome sramote - jer nije riječ o odustanku, riječ je vraćanju na tvorničke postavke koje je tu i tamo potrebno svima nama.

Poslovni izazovi (da, nazovimo to tako) naveli su me na razmišljanje o onome što u životu, zapravo, želim, za što mislim da bi me usrećilo, i shvatila sam da su snovi, koje sam slijedila, i nisu nužno moji snovi. Da, poboljšali bi kućni budžet, ali nisu nešto što mi u ovom trenutku u životu baš treba, ako ćemo iskreno. Polakomila sam se za njima jer su bili nadomak ruke.Ponekad slijedimo tuđe snove jer su praktičniji i realniji od onih koje ljubomorno čuvamo od drugih, o kojima ne želimo naglas niti pričati. Jer tim redom treba ići. Jer imamo ego. Jer želimo opipljivo, vidljivo priznanje ili nagradu. I jer se bojimo pokušati ostvariti nemoguće.



Možda promjena koju trebam nije uopće ona za kojom sam pošla. Počela sam, stoga, baby stepsima - back to basics. Na pauzu sam stavila stvari koje me nerviraju ("Malena, nemoj da te nervira, to te život trenira"), dala si priliku za upoznavanjem novih ljudi (Pozdrav, Mušice!), ali i, prije toga, susrela se sa starim prijateljima, onima koji su me voljeli kad sam bila samo tinejdžer koji želi markirati ispitivanje kod Ljube, plakati slušajući R.E.M. i buljiti satima u Dawson's creek. Nitko ti ne odmara dušu kao ti ljudi, nitko te ne može nasmijati kao ti ljudi, nitko te ne može podsjetiti na ono što uistinu jesi kao ti ljudi. Gledajući ih, razmišljala sam o tome koliko smo se svi naradili u posljednih pet, deset, petnaest godina, koliko smo ispita morali položiti, koliko puta se dokazati, koliko smo se puta morali natjecati, koliko djece smo stvorili, koliko kuća izgradili, koliko ambicija ostvarili - sad je vrijeme da se malo opustimo i uživamo. 3,2,1, kreni!



Osim što sam proslavila obljetnicu mature, protekli tjedan čitala sam i Smrt na Nilu Agathe Christie, za novi ogranak book cluba u koji sam ljubazno primljena. I to je doprinjelo mom vraćanju na početak jer - smiješno kako život sve posloži - knjiški moljac sam postala upravo Agathi Christie (i, zahvaljujući njoj, kad god čujem tupi udarac, pogledam na sat). Njena Tragedija u tri čina bila je prvi roman izvan školske lektire koji sam posudila u gradskoj knjižnici. Išla sam u četvrti razred osnovne škole i posudila taj krimić kopirajući svoju stariju sestričnu. Kao i milijuni ljudi, odmah sam zavoljela njene Poirota i gospođicu Marple, i tu njihovu elegantnu dedukciju. Čitanje Smrti na Nilu podsjetilo me na doba kad mi je mozak bio brz, a jezik oštar (ah, good times, bez pelena i tantruma), kad sam se smatrala neustrašivom. Agatha Christie bila je žena iznimno bistra uma čiji misteriji su savršena vježba za mozak koji neprestano traži odgovor na pitanje: "Pa tko je ubojica!?" - čak i ako taj roman čitate po drugi ili treći put. Naše male sive stanice uvijek iznova nastoje proniknuti u skrivene namjere Agathinih likova, šik gospođica i samozatajne gospode, i posložiti sve slagalice naoko savršenih zločina počinjenih na dramatičnim lokacijama, dakako.

Smrt na Nilu jedan od njenih najpopularnijih romana, a uskoro bismo u kinima mogli gledati i njegovu novu ekranizaciju s predivnom Gal Gadot u ulozi fatalne bogatašice Linnet Ridgeway Doyle, kulericom Emmom Mackey (iz Sex Education!) kao Jacqueline de Bellefort i Kennethom Branaghom kao Poirotom (hm, to ćemo zanemariti jer samo je jedan Poirot - David Suchet, naravno). Bogata nasljednica Linnet ima sve, pa i zaručnika svoje prijateljice Jackie, šlampavog Simona Doylea. Kad nakon vjenčanja Linnet i Simon otputuju u Egipat, Jackie ih neumorno prati i pokušava im uništiti medeni mjesec. Osim nje, na krstarenju Nilom nalazi se čudna svita ljudi - Andrew Pannington, Fleetwood, Richetti, Rosali Otterbourne, Ferguson, Cornelia Robson, Tim Allerton, Dr. Bessner i dr. Kad celebrity Linnet pronađu mrtvu u njenoj kabini, svi oni postaju sumnjivci, a na Poirotu je da otkrije počinitelja. Iako je Agatha Christie preferirala otrove za oružje, u ovom romanu ima krvi - ali, tako to biva kad je strast u pitanju (wink, wink!). Za mene dovoljno! Romani Agathe Christie idealna su razbibriga za ove kišne dane, pogotovo ako žudite za jednostavnijim životom i 'pomalo' postavkama, ili na pauzi na poslu radije čitate knjigu, nego vijesti.



"Znate li tko je počinio ova tri ubojstva na brodu ili ne znate?
- Znam.
- I zašto onda sve toliko odugovlačite?
- Mislite da se samo zabavljam sporednim stvarima? I to vas smeta? Ali nije tako. Jedanput sam se pridružio jednoj arheološkoj ekspediciji i tamo sam nešto naučio. Kad se u toku otkopavanja nađe neki trag, najprije se sve naokolo vrlo pažljivo očisti. Uklonite svu zemlju, tu i tamo grebete nožem, dok se na kraju ne pokaže traženi predmet sasvim sam, spreman da se crta i slika bez iakakvih stvari koje bi smetale. To sam i ja pokušavao učiniti, očistiti sve sporedne stvari, tako da vidimo istinu, golu i sjajnu istinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta