Događaju li se i vama dani čiji kraj ne možete dočekati - dani kad svojim neznanjem ili nedostatkom vještina oduševite sve kolege, dani kad bez postajanja mala fide kažete nešto i pretvorite se u najveću trač-babu u krugu pedesetak kilometara, dani kad vam djeca - glasna djeca koja milijun puta u minuti ponove "Mama!", djeca koja se guraju, čupaju i love po stanu dok strepite tko će si prvi oko izbiti - dođu kao odmor za dušu? Sve mi se češće događaju takvi dani i ne znam bih li to pripisala stanju u svijetu, disbalansu hormona ili nečemu trećem, ali uhvatila sam se kako mahnito skupljam knjige u nadi da će mi okupirati misli dok se ne vratim u normalu (što je uopće to?).
Imam knjiga posvuda - iznad kreveta, kraj kreveta, u jednoj torbi, u drugoj torbi, na policama, na kuhinjskoj radnoj ploči, u pretincu u autu, u ladici na poslu u kojoj bih trebala držati čokoladice ili neko drugo zlo. Čitam kad god stignem, u rano jutro dok pijem kavu na wc školjci (a kao da vi to ne radite!), u svakoj pauzi od posla, na kraju svakog dana, nakon što krepana skuham ručak, pripremim djeci outfite za vrtić, prebrišem cipele, uključim sušilicu za veš ili perilicu suđa (znam, jadna ne bila!), presložim ormar ili obavim neki drugi beznačajni zadatak u nizu beznačajnih zadataka. Zašto smo, ono, rekle da možemo sve?
Iako čitam paralelno knjigu za recenziju na Ziheru, za book club, onu knjigu koju sam kupila i onu publicistiku koju već dugo želim pročitati, kad sam u knjižnici ugledala (napokon - jer uvijek je posuđena!) "Poštovani kukci i druge jezive priče" Maše Kolanović, nisam mogla odoljeti. Poznat mi je bio koncept, i mislila sam da će me tema mentaliteta krda u vrijeme ove nesretne pandemije deprimirati, ali čak me Maša uspjela razveseliti, ma rekla bih - i nasmijati (Dragi Lastane, je li moje stanje zabrinjavajuće?). Ona piše detaljno, precizno, svaka joj je na mjestu, a u prvoj priči po redu pripovjedačica priča o svojoj tetki koja je, u strahu da ne bude živa zakopana, tražila da ju sahrane s mobitelom, i to sve u grodu koji je preplavljen turistima (nisam nikad bila u Dubrovniku, Mašo, a sada više ne želim biti, thanks!), u drugoj pripovjedačica piše o svom ocu koji zbog velikog računa za mobilni internet poziva proletere svijeta da se ujedine (radim na ovršnom odjelu, seen that), u trećoj glavna junakinja, deset godina nakon majčine smrti, napokon dobiva pravo uživanja u majčinoj skrivenoj škrinji i računima s e baya (a da naručim ono što mi stoji u košarici Book depositoryja?), i tako niže jezive priče u kojima ima više istine nego u vijestima raznih portala čije web stranice otvaramo čim na poslu uključimo računalo. Too much stvarnosti (čak mi je poznat i onaj uzvik "Dobrodošao, igraj se sa mnom!") - možda me zato, na prvu, autorica nije oduševila, i baš kad sam, negdje nakon čitanja priče o majci koja razmišlja o prestanku dojenja (good times, not!), htjela reći da pisanje Maše Kolanović nije nimalo maestralno, shvatila sam da ova knjiga uspijeva čovjeku učiniti ono što sve dobre knjige čine - posramiti ga. Da, posramila me ova knjiga o kukcima - natjerala me da pognem glavu i potrudim se ne kukati ni o čemu bar do kraja tjedna (sve drugo bilo bi za mene nemoguća misija) jer su mi, budimo realni, najveći problem u životu smrdljivi martini (#croatiantragedies). Odveć sam privilegirana da bih pisala kritičke osvrte koji bi uključivali riječi kao što su kapitalizam, konzumerizam i nacionalizam, pa to neću ni pokušavati. Neću pokušavati niti usporediti Kafku i Kolanović, niti govoriti što bi u Hrvatskoj trebalo odložiti u ropotarnicu zaborava, ali mogu vam pokušati preporučiti ovu knjigu - ne zato što je dobila Nagradu Europske unije za književnost - nego zato što ćete zbog nje ići na posao u maglovito jutro, i, nakon što ste djecu ostavili u vrtiću, vozeći se na svom biciklu (što više čovjeku treba!), gledati prema prozorima iza kojih ljudi kuhaju jutarnju kavu, iza kojih dijele poljupce, iza kojih tipkaju poruke na svojim smatrphoneovima, iza kojih kupe igračke s Ikeinih tepiha - gledati i biti iskreno zahvalni na svemu i svakome u svom životu. Možda ne možemo preuzeti odgovornost za sve nevolje svijeta, ne možemo spasiti sve koji čekaju spas, ali možemo biti bolji nego smo bili jučer, možemo se uhvatiti u koštac s problemima na poslu, možemo poslušati svoju djecu (makar i željeli černobilske lutke), možemo odložiti mobitel kad nam se netko od naših ukućana obrati, možemo ne dopustiti medijskom crnilu da nas otupi, možemo biti promjena u svojoj zajednici, možemo čitati dobre knjige, javiti se prijatelju, vidjeti ljepotu u jesenskom lišću, obradovati se štrudli od bundeve, biti velikodušni, biti suosjećajni, biti zadovoljni ovim trenutkom i ovim komadićem raja u kojem živimo. Za jedan pandemični četvrtak, sasvim dovoljno.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)