Udahni, izdahni!

Na televiziji je opet Sve o jednom dječaku. Gledala sam ga desetak puta. Toni Collette (morala sam guglati, nikad ne znam koja slova idu u duploj dozi) je kraljica. Obožavam Nicka Hornbyja, oduvijek, i Hugh Granta, ali nekako me sram gledati taj film nakon što sam gledala seksi film u kojem glavnu ulogu tumači taj slatki dječačić koji glumi Marcusa u filmu iz 2002. godine. Newness se zvao taj film, a Nicholas Hoult je seksi, hm, da, što sam ono htjela reći? Umorna sam pomalo. Popila sam danas tri kave, ali džabe, smorila me djeca, iako je bio dobar dan - bacali smo lišće radosno i stali u pseću kakicu - evo ti životne lekcije.

Vrijeme leti, zar ne? Nicholas Hoult je sada dvadesetosmogodišnjak, a nisam više ni ja djevojčica.

To da vrijeme leti, to mi je jasno i kad pogledam ovaj blog. Naime, vjerovali ili ne, na današnji dan prije šest godina napisala sam svoj prvi post. Bio je kratak, i govorio je o Katy Perry (otud all that glitter - nešto što vole djevojčice, nešto što ih veseli!) čiji me dokumentarac nadahnuo da uzmem svoju depru u ruke i oblikujem ju u nešto podnošljivo. Budući da nisam znala, i još uvijek ne znam, ništa drugo nego pisati, tipkanje u formi bloga bilo je logično za mene. Iz programiranja u Pascalu (ako ste samo godinu mlađi od mene, garant nemate pojma o čemu ja to) sam u školi dobila dvojku, pa mi nemojte zamjeriti što blog izgleda kako izgleda - naime, o tehnologiji nemam pojma, pa mu izgled nije mjenjan nikada! U vrijeme kad sam ga počela pisati blogosferom su vladali modni blogovi s besprijekorno bijelom pozadinom i savršenim fotografijama. O modi nisam znala ništa, a i sva ta bjelina učinila mi se dosadnom pa sam na na svoj blog zakačila sve i svašta, zamišljajući ga kao scrapbook tinejdžerice koji ju razveseli čim joj pogled pobjegne na njegove stranice. Ukratko, ako me pratite, činite to doista zbog sadržaja!

Stotinjak mojih prvih postova bilo je tek dijalog mene sa...well, sa mnom, i u početku sam samo željela podijeliti na blogu sve što volim - recepte, glazbu koju slušam, filmove koje gledam, jer ja sam sharer - a to je karakteristika blogera, rekla je Tavi Gevinson (Jesus, i ona već ima 22 godine!). Ako me ne pratite oduvijek, znajte da sam prije šest godina u ovo doba živjela sama u Šibeniku, u sobi od 15 kvadrata, s vlažnim zidovima i slabom internetskom vezom koja mi je ipak omogućavala svakodnevno skajpanje sa svima koje sam doma ostavila. Tek sam počela raditi kao vježbenik na sudu, nisam imala prijatelja, nisam znala ništa o prakticiranju prava, ali imala sam cilj - položiti pravosudni ispit i napokon započeti svoj život. Dakle, nitko me nije čekao pri povratku s posla, pa sam pisala. S vremenom se blog pretvorio u dnevnik u kojeg nisam željela bilježiti koliko sam usamljena, željela sam opisivati samo sretne trenutke, i često bih sjedila i po sat vremena tražeći u svakom danu nešto dobro, nešto vrijedno zapisa. Silno sam se željela uhvatiti za nešto neopipljivo i nedokučivo, i nisam ni slutila da će se sam blog pretvoriti u lijek - lijek koji sam morala redovito uzimati da bih se mogla nositi sa svakodnevicom. Ponekad sam pisala i nekoliko postova u danu, misli su mi se oblikovale u rečenice i ponekad sam jedva stizala sve ih zapisati. Htjela sam da iza mene nešto ostane, htjela sam toliko toga reći, u toliko toga samu sebe uvjeriti. I, vjerujte, nije me bilo briga hoće li to netko pročitati. Znate, u moje doba, nije bilo tinejdžera koji nije pokušao pisati blog, a blogovi nisu prije imali značaj i popularnost kakve uživaju danas, bili su tek intimni zapisi odaslani u atmosferu, krvarenje po ekranu. Zato, kad sam prvi put shvatila da je netko nepoznat pročitao moj post, uhvatila me panika i na dva dana sam obrisala blog. No, trebala mi je terapija, pa sam nastavila. Blog je pratio tijek mog života i na njemu su u ovih šest godina ostali zapisani svi dragi mi filmovi, knjige, glazba, recepti, mjesta koje sam posjetila, uspomene na dobre ljude, sve što me zaokupljalo u vrijeme zaruka, svi planovi oko vjenčanja, brige koje su me morile u trudnoći, izazovi s kojima sam se susretala na poslu, stres koji sam spoznala kad sam postala majka (x2), sitnice u kojima sam pronalazila sreću.

Sad bih trebala reći nešto pametno, zar ne? Nešto što bi zaokružilo tih šest godina? Nekako sam ostala bez teksta, zato i lupetam o Nicholasu Houltu. Nisam otkrila Ameriku, nisam stekla veliki broj followera, nisam se izliječila, nisam postala optimist - samo sam naučila da iza tužnih dana dolaze oni dobri, oni koje valja zabilježiti na sve moguće načine, koje vrijedi slaviti, kojih se vrijedi prisjećati. Stoga sam nastojala na kraju svakog posta ostaviti čitatelju (samoj sebi) sladak okus u ustima, neku pouku, nešto lijepo.

Nisam spoznala tajne života, ali uz blog sam posložila svoje prioritete - shvatila sam da su snovi precijenjeni, da se svaki posao može zavoljeti, da čovjek nije otok, da je obitelj smisao mog života, ali i da je život ljepši uz knjige, filmove, kolače, kavu i prizore od kojih ne zastaje nužno dah, ali koji razvuku osmijeh tamo gdje ga dugo nije bilo. Osim toga, blog mi je u život doveo nove prijatelje, one koji su bili my kind of people negdje daleko, o čijem postojanju nisam ni slutila, s kojima ne dijelim prijatelje (ili dijelim tek jednog), približio me prijateljima s kojima nemam priliku svakodnevno piti kavu, a ako ste u svemu tome i vi otkrili nešto novo, ako ste prepoznali ijednu lijepu misao, po mojoj preporuci pročitali ijednu knjigu ili ispekli ijedan kolač, onda je moj posao obavljen. Zapravo, ne zovimo to poslom - nisam ovo nikada radila radi lajkova ili neke koristi, bilo je ovo oduvijek čisto zadovoljstvo.