Preskoči na glavni sadržaj

Pokloni za djecu for dummies

Što danas pokloniti djetetu, a da se ono stvarno oduševi, da se zabavi, a da poklon dobije i blagoslov roditelja - pitaju me često prijatelji koji ne skupljaju igračke s poda na dnevnoj bazi, a i sama se nađem u nedoumici kad poželim obradovati mališane svojih prijatelja ili rodbine. Neću lagati, volim i ja ovo doba godine, i već smo izljepili sve prozore s božićnim naljepnicama, ali me lagano hvata panika kad se sjetim svih ljudi koje ovog Božića želim obdariti - a djeca su najteža kategorija obdarenika! Ovim putem podijelit ću neke od ideja za poklone za najmlađe u nadi da će vam pomoći (nitko ne sponzorira ovaj post, da se razumijemo!), oni školskog uzrasta su mi tek nepoznanica (P.S. Ali, znam da su desetogodišnjacima fora majice s onim šljokicama/ljuskicama koje se mogu pomicati, i da vole slajmove - ako ne znate o čemu ja to, Google zna.)


Prvo pravilo - Manje je više (3+)

Kao da su od prvog dana odgajani po metodi preuzetoj iz pjesme Tata, kupi mi auto (da, znam da se ne zove tako zapravo), djeca danas žele sve i žele odmah. I medu, i zeku i jugovinil, što god to bilo. Zato, ne pokušavajte potrošiti hrpu novca na neku fantastičnu igračku, jer što ona bila skuplja, to manje vremena će dijete provesti igrajući se s njom - tako se bar često čini. Trenutno mi je omiljena igračka ova slikica s naljepnicama u bojama koja se može u TEDi-ju kupiti za 8 kuna. 8 kuna! Pa to je manje od prosječne čokolade! Doprinosi razvoju motorike (a sve danas mora biti edukativno, didaktičko ili senzorno, jelte), pomoću nje djeca uče i boje, a ono što će oduševiti svakog roditelja - dijete će se igrati s njom nekoliko sati i na kraju igranja možete je bez grižnje savjesti baciti u smeće, umjesto u kutiju s ostalim drangulijama koje je vaše dijete prikupilo u svom kratkom životu!


Drugo pravilo - Neka bude funkcionalno (0+)

Moja sestra dobila je od svoje kume prije dvadesetak godina jorgančić s likom Tine iz Letećih medvjedića - to je bio i ostao predivan poklon, a ostao je i funkcionalan. Tina je bila kul onda, kul je i sada. Iako jorgančić nije bio personaliziran (hm, recimo), do dana današnjeg nisam vidjela da netko ima takav jorgančić, a ako i ima, star je dvadeset godina, što ga čini još posebnijim. Zato, ako želite uložiti u nešto iznimno dekorativno, funkcionalno i za uspomenu i dugo sjećanje, odaberite personaliziranu dekicu ili jastučić branda Sovica, npr. - ovog Božića Juraj će dobiti svoju patchwork dekicu, baš kao što je seka za svoj prvi Božić dobila poplončić.



Treće pravilo - Nek bude bez baterija (1+)

Imamo doma jednu plastičnu pink peglu koju Franka pali samo kad želi naživcirati mamu, nisam sigurna zna li uopće čemu služe pegle - hvala, Marija! (Volimo te, Marija, unatoč pegli) Vječito joj sakrivam baterije ili peglu, ali ona opet misteriozno počne svirati, odnosno, alarmirati cijeli komšiluk. Hvala, Marija, još jednom. Dakle, ako već želite da poklon bude auditivan, neka to bude zanimljiva igračka koja na zabavniji i glasniji način oponaša stvarni život - pegla, kamion ili telefon - tako će ipak poslužiti i u edukativne svrhe.


Četvrto pravilo - Nek se ne sastoji od tisuću komadića (2+)

Ja prva volim slagalice, kunem se, ali nevjerojatno je kako se uvijek baš ta jedna vražja slagalica zagubi, i onda je cijelo kućanstvo traži, a dijete cmizdri jer nikad neće upotpuniti sliku Mede Pooha. Ma šalim se, slagalice su poklon koji uvijek iznova daje, i može ga se iskoristiti kao najbolje oružje protiv dosadnjikavosti i dječjeg zagubitisa i neodgovornitisa (preuzeto iz bilježnice bubanice), zato, ako ste spremni demonstrirati svoj vještine slaganja u trenutku kad dijete otvori poklon, bring it on!


Peto pravilo - Neka bude ekološki prihvatljivo (0+)

Ne mogu reći da sam zaluđena ekologijom (mea culpa! P.S. Recikliram!), ali ekologija je danas kod klinaca vrlo bitna. Od malih nogu, ako ne roditelji, crtići ih uče da treba čuvati planet Zemlju, pa bi bilo šteta ne iskoristiti i poklone za eko odgoj sljedećeg naraštaja. Neka oni budu bolji od nas, koji smo imali igračke od drveta, ali smo svejedno željeli one "prave" gumene barbike! Predivne drvene igračke možete pronaći na stranici Linit designa d.o.o., riječke male tvornice specijalizirane za proizvodnju igračaka i didaktičkog materijala - poželjet ćete ih sve kupiti - sebi! P.S. Poklonila sam nećakinji (10) drvenu ploču s igrom x-o i ona nije znala kakva je to igra. Da, i ja sam još uvijek šokirana.


Šesto pravilo - Nek bude ljepljivo (3+)

Ako nešto znam o trogodišnjacima, onda je to da sve što ima veze s ljepilom i bojom kod njih prolazi. Balončići od sapunice, kolaž, škarice, ljepila, šljokice, naljepnice za zid, naljepnice za prozor, sve je to izvor neopisive sreće - djece, dakako, ne roditelja. Šalim se, volimo naljepnice. P.S. Zvat ćemo vas kad ih bude trebalo odljepiti s namještaja. Ne šalim se.



Sedmo pravilo - Neka bude knjiga (0+)

Kad sam bila mala, voljela sam šarati po slikovnicama. Bila sam opsjednuta crtanjem, i crtala bih bilo gdje (tu je ljubav preuzela i sestra koja je zid obojala ujninim crvenim ružem), a ljubav prema pisanoj riječi došla je kasnije. Nije se tad kupovalo puno slikovnica kao danas, ali imale smo one bajke koje su imale alternativni kraj pa si sam mogao izabrati kako će priča završiti - nažalost, toliko sam ih išarala da ih je mama bacila, a ja nemam uspomenu na svoja prva bajkovita iskustva. Danas si jezik pregrizem svaki put kad učim svoje dijete da nije lijepo šarati po knjigicama, jer knjigice, ako se čuvaju, mogu biti predivan podsjetnik na djetinjstvo. (Franka nije rođena jučer pa mi iskopa s police knjigu Ivane Plechinger - onu koja na prvoj stranici ima njen potpis i srce koje je nacrtala - i kaže "A teta c'tala!" Franka 1, mama O.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...