Preskoči na glavni sadržaj

Pokloni za djecu for dummies

Što danas pokloniti djetetu, a da se ono stvarno oduševi, da se zabavi, a da poklon dobije i blagoslov roditelja - pitaju me često prijatelji koji ne skupljaju igračke s poda na dnevnoj bazi, a i sama se nađem u nedoumici kad poželim obradovati mališane svojih prijatelja ili rodbine. Neću lagati, volim i ja ovo doba godine, i već smo izljepili sve prozore s božićnim naljepnicama, ali me lagano hvata panika kad se sjetim svih ljudi koje ovog Božića želim obdariti - a djeca su najteža kategorija obdarenika! Ovim putem podijelit ću neke od ideja za poklone za najmlađe u nadi da će vam pomoći (nitko ne sponzorira ovaj post, da se razumijemo!), oni školskog uzrasta su mi tek nepoznanica (P.S. Ali, znam da su desetogodišnjacima fora majice s onim šljokicama/ljuskicama koje se mogu pomicati, i da vole slajmove - ako ne znate o čemu ja to, Google zna.)


Prvo pravilo - Manje je više (3+)

Kao da su od prvog dana odgajani po metodi preuzetoj iz pjesme Tata, kupi mi auto (da, znam da se ne zove tako zapravo), djeca danas žele sve i žele odmah. I medu, i zeku i jugovinil, što god to bilo. Zato, ne pokušavajte potrošiti hrpu novca na neku fantastičnu igračku, jer što ona bila skuplja, to manje vremena će dijete provesti igrajući se s njom - tako se bar često čini. Trenutno mi je omiljena igračka ova slikica s naljepnicama u bojama koja se može u TEDi-ju kupiti za 8 kuna. 8 kuna! Pa to je manje od prosječne čokolade! Doprinosi razvoju motorike (a sve danas mora biti edukativno, didaktičko ili senzorno, jelte), pomoću nje djeca uče i boje, a ono što će oduševiti svakog roditelja - dijete će se igrati s njom nekoliko sati i na kraju igranja možete je bez grižnje savjesti baciti u smeće, umjesto u kutiju s ostalim drangulijama koje je vaše dijete prikupilo u svom kratkom životu!


Drugo pravilo - Neka bude funkcionalno (0+)

Moja sestra dobila je od svoje kume prije dvadesetak godina jorgančić s likom Tine iz Letećih medvjedića - to je bio i ostao predivan poklon, a ostao je i funkcionalan. Tina je bila kul onda, kul je i sada. Iako jorgančić nije bio personaliziran (hm, recimo), do dana današnjeg nisam vidjela da netko ima takav jorgančić, a ako i ima, star je dvadeset godina, što ga čini još posebnijim. Zato, ako želite uložiti u nešto iznimno dekorativno, funkcionalno i za uspomenu i dugo sjećanje, odaberite personaliziranu dekicu ili jastučić branda Sovica, npr. - ovog Božića Juraj će dobiti svoju patchwork dekicu, baš kao što je seka za svoj prvi Božić dobila poplončić.



Treće pravilo - Nek bude bez baterija (1+)

Imamo doma jednu plastičnu pink peglu koju Franka pali samo kad želi naživcirati mamu, nisam sigurna zna li uopće čemu služe pegle - hvala, Marija! (Volimo te, Marija, unatoč pegli) Vječito joj sakrivam baterije ili peglu, ali ona opet misteriozno počne svirati, odnosno, alarmirati cijeli komšiluk. Hvala, Marija, još jednom. Dakle, ako već želite da poklon bude auditivan, neka to bude zanimljiva igračka koja na zabavniji i glasniji način oponaša stvarni život - pegla, kamion ili telefon - tako će ipak poslužiti i u edukativne svrhe.


Četvrto pravilo - Nek se ne sastoji od tisuću komadića (2+)

Ja prva volim slagalice, kunem se, ali nevjerojatno je kako se uvijek baš ta jedna vražja slagalica zagubi, i onda je cijelo kućanstvo traži, a dijete cmizdri jer nikad neće upotpuniti sliku Mede Pooha. Ma šalim se, slagalice su poklon koji uvijek iznova daje, i može ga se iskoristiti kao najbolje oružje protiv dosadnjikavosti i dječjeg zagubitisa i neodgovornitisa (preuzeto iz bilježnice bubanice), zato, ako ste spremni demonstrirati svoj vještine slaganja u trenutku kad dijete otvori poklon, bring it on!


Peto pravilo - Neka bude ekološki prihvatljivo (0+)

Ne mogu reći da sam zaluđena ekologijom (mea culpa! P.S. Recikliram!), ali ekologija je danas kod klinaca vrlo bitna. Od malih nogu, ako ne roditelji, crtići ih uče da treba čuvati planet Zemlju, pa bi bilo šteta ne iskoristiti i poklone za eko odgoj sljedećeg naraštaja. Neka oni budu bolji od nas, koji smo imali igračke od drveta, ali smo svejedno željeli one "prave" gumene barbike! Predivne drvene igračke možete pronaći na stranici Linit designa d.o.o., riječke male tvornice specijalizirane za proizvodnju igračaka i didaktičkog materijala - poželjet ćete ih sve kupiti - sebi! P.S. Poklonila sam nećakinji (10) drvenu ploču s igrom x-o i ona nije znala kakva je to igra. Da, i ja sam još uvijek šokirana.


Šesto pravilo - Nek bude ljepljivo (3+)

Ako nešto znam o trogodišnjacima, onda je to da sve što ima veze s ljepilom i bojom kod njih prolazi. Balončići od sapunice, kolaž, škarice, ljepila, šljokice, naljepnice za zid, naljepnice za prozor, sve je to izvor neopisive sreće - djece, dakako, ne roditelja. Šalim se, volimo naljepnice. P.S. Zvat ćemo vas kad ih bude trebalo odljepiti s namještaja. Ne šalim se.



Sedmo pravilo - Neka bude knjiga (0+)

Kad sam bila mala, voljela sam šarati po slikovnicama. Bila sam opsjednuta crtanjem, i crtala bih bilo gdje (tu je ljubav preuzela i sestra koja je zid obojala ujninim crvenim ružem), a ljubav prema pisanoj riječi došla je kasnije. Nije se tad kupovalo puno slikovnica kao danas, ali imale smo one bajke koje su imale alternativni kraj pa si sam mogao izabrati kako će priča završiti - nažalost, toliko sam ih išarala da ih je mama bacila, a ja nemam uspomenu na svoja prva bajkovita iskustva. Danas si jezik pregrizem svaki put kad učim svoje dijete da nije lijepo šarati po knjigicama, jer knjigice, ako se čuvaju, mogu biti predivan podsjetnik na djetinjstvo. (Franka nije rođena jučer pa mi iskopa s police knjigu Ivane Plechinger - onu koja na prvoj stranici ima njen potpis i srce koje je nacrtala - i kaže "A teta c'tala!" Franka 1, mama O.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca