Preskoči na glavni sadržaj

Moraš voljeti Facebook!

Znam, svi provodimo previše vremena na društvenim mrežama - i volimo ih i mrzimo u isto vrijeme. Instagram sam isključila, a prema Facebooku imam hladno-topli odnos već duže vrijeme - i baš kad pomislim log out-ati se jednom zauvijek, iznenadi me - i to ugodno!

Ovih dana jedna moja objava na Facebooku i jedan post na blogu pokrenuli su lavinu lijepih stvari! Nakon što sam rekla da ne znam puno o svojoj prabaki, jedna od mojih sestrični, s kojom dijelim prabaku, ali ne i baku, javila mi je da njena obitelj još uvijek čuva kovčeg koji je moja prabaka donijela iz Slovačke, da doma imaju prabakine slike i da će mi rado ispričati sve što zna o njoj!


Osim toga, javila mi se daleka rođakinja iz Brazila s kojom dijelim pretke! Njen djed Antonio bio je jedan od braće mog pradjeda Ivana, i to onaj koji je prije nego se moja baka rodila otišao u svijet i za kojeg se više nikada nije čulo. I gle čuda - zahvaljujući Facebooku, saznala sam da je otišao u Brazil, gdje mu se, između ostalog, rodio i sin koji se zove muškom inačicom mog imena, a od tog sina je potekla moja rođakinja s Facebooka, Maria Terezinha. Ne samo da joj je djed pričao o svom rodnom mjestu, nego joj je san naučiti hrvatski jezik, a proslijedila mi je i dokument imigracijske službe u Brazilu koji sadrži osobne podatke njenog djeda (zanimanje: agricultor, naravno - pravi Martinjanin), pa i podatke o njegovim roditeljima, supruzi, i djeci. Tako sam danas prvi put čula za djevojačko prezime svoje šukunbake Ane o kojoj ni baka, koja je nosila njeno ime, nije ništa znala, a najljepše mi je što piše da je imao olhos claros - svjetle oči, iste koje je imala moja baka, koje ima moj tata, koje je nasljedila moja Franka, i to pored činjenice da i muž i ja imamo smeđe. Moraš voljeti Facebook!


Možda me upravo rođenje mog Jurja potaknulo da ponovno preispitam svoje korijene, da prošećem nekim starim stazama i otkrijem neke nove. Oduvijek sam bila obožavatelj povijesti, i to one nezapisane. Nisu mi bitne ratne strategije niti velika otkrića, nego volim čuti o ljudima čije odluke su oblikovale naš svijet, moj svijet. Nedavno sam gledala crtić Coco, i plakala, naravno, pomišljajući na sve one koji su u našim obiteljima zaboravljeni, čije slike ne držimo ni u obiteljskim albumima. Koga sam sve ja zaboravila? I hoće li moji potomci mene tako lako zaboraviti? Danas imamo priliku istražiti svoju prošlost više nego ikada ranije, a, pitam se, činimo li to? I hoće li tehnologija sačuvati naše tragove ili će sve nestati jednom kad se ugasi hard drive?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta