Preskoči na glavni sadržaj

Spavati kao beba

Djeca narastu, a mi zaboravimo kakva su bila kao novorođenčad. Sjećamo se da su bili slatki, ali zaboravimo onaj točan osjećaj koji bi nas obuzeo kad god bismo ih pogledali, kad god bi nam se nasmijali, kad god bi rekli: "Grrrl", kad god bi nas, opijeni mlijekom, pogledali preko dojke onim volim-te-mama-pogledom - i to je uglavnom razlog zašto poželimo imati još beba - jer su bebe toliko slatke da u trenu zaboravimo na nošenje 20 kilograma tereta na svojim leđima, odnosno trbuhu, da zaboravimo 25 sati trudova, bol epiziotomije koja može trajati godinama, da zaboravimo kako je to spavati 90 minuta u komadu, kako je to popiti dvije čaše vina ili se odvojiti od djeteta na nekoliko sati!


Istina, pamtimo samo sretne dane, mozak tako funkcionira. Ipak, moje tijelo pamti i one besane noći i ona dnevna spavanja na mojim grudima, i ono beskrajno nunanje i cjelonoćno pjevanje Zeke i potočića. Strah me toga kao što me strah elementarnih nepogoda - strah me da se potreba moje bebe za ceremonijama prije spavanja ne javi iznenada, intenzivno i da me ne onesposobi za normalno životno funkcioniranje.


Koliko sam se u prvoj trudnoći pripremala za muke dojenja (jer cijelim svojim bićem sam odlučila da ću dojiti što dulje), toliko se ovaj put pripremam za muke koje mogu razumijeti samo mame i tate nespavača. Premda je već sada je očito da je Juraj drugačiji od Franke, da je smireniji i strpljiviji, nisam se još riješila fobije koju mi je Franka prouzročila. Juraj, kad se probudi, niti ne plače, nego čeka poznato lice iznad krevetića, lice kojem se nasmije od uha do uha. Franka, čim bi otvorila oči, zaplakala bi kao vatrogasna sirena koja svijetu poručuje: "Glaaaaaadna saaaam!!!" U ova tri mjeseca njegova života nisam ga niti jednom actually uspavala - on se sam uspavljuje - zasad (kad god to izgovorim naglas, pitam se jesam li se urekla). Kad vidim da je umoran, odnesem ga u krevetić, dam mu dudu varalicu, pjevušim, srolam tetricu koju on zagrli (prvotna ideja je bila da mu tetrica drži dudicu koja je ispadala, ali njemu je postala mazilica), i to je to. Isto sam radila i s Frankom, ali ona bi, čim bi dotaknula krevetić, vrištala iz petnih žila: "Kmeeeeeee! Hoću da me nunaaaaš!" U vrlo kratkom vremenu me smotala oko malog prsta - ispočetka sam uživala u uspavljivanju, niti ne misleći da ću je nunati dvije godine, pa i kad bude imala petnaest kila (hello, spuštena stopala!)! Uglavnom, nametnula se kao i uvijek, a mi ju nismo uspjeli prisiliti na spavanje - dok Juraja niti ne moramo prisiljavati. Toliko o autoritetu i snazi odgojnih metoda u koje se zaklinju roditelji spavača. Velika tajna je out - nisu neki roditelji sposobniji od drugih, nego su neki dobili maloga spavača, a neki nisu! No, budući da sam negdje pročitala da i najbolje spavače roditelji mogu upropastiti lošim navikama, i da bebe ustaljuju ritam spavanja tek s tri mjeseca starosti, posegnula sam za knjigom Kako uspavati dijete (da, kao da ih nisam dovoljno na tu temu pročitala - džabe!).

Knjigu je napisala obitelj Sears koja se bavi pedijatrijom, i to na temelju svog osobnog i profesionalnog iskustva, kao i na temelju iskustava svojih pacijenata. Iako rečenicu "Dijete koje zavoli spavanje, zavoljet će život" smatram besmislenom, jer ne poznajem nikoga tko mrzi spavanje kao što ga mrzi Franka, niti poznajem ikoga tko voli život koliko ga ona voli, knjiga je zapravo najbolja koju sam čitala o toj temi, i preporučila bih ju svim zombijima koji bauljaju za svojom djecom i koji se svakodnevno predoziraju kofeinom u nadi da će se jednog dana naspavati. Najprije, sviđa mi se što autori vrlo brzo prelaze na stvar, i na samom početku ističu nedostatke "cry it out" metode koju većina knjiga o spavanju beba preporučuje. Naime, Searsovi tvrde da metoda puštanja djeteta da plače može natjerati dijete da prespava noć i postane zakleti spavač, ali i da može od njega stvoriti nesigurnog čovjeka koji se boji odvajanja i koji nema povjerenja u druge ljude, pa niti u svoje roditelje. OK, to mi zvuči logično, kao i njihovih pet koraka, i pet poglavlja, do usnulog djeteta:

1. Otkrijte mjesto na kojem vi i vaše dijete najslađe spavate
2. Naučiti prepoznati kada je vaše dijete umorno
3. Osigurajte sigurno i ugodno okružje koje potiče na spavanje
4. Osmislite rutinu prije polaska u krevet
5. Pomozite svojem djetetu da spava u duljim intervalima


Čini se jednostavno, zar ne? Možda roditelji ne mogu utjecati na narav svog djeteta, ali knjiga na zanimljiv i jednostavan način objašnjava roditeljima kako spavaju bebe, npr. da se bude češće u drugoj polovici noći jer tada spavaju u lakšoj REM fazi sna, navodi neke zanimljive podatke kao što je npr. podatak da je uspavljivanje šuškanjem ("Ššššš...") majkama urođeno, savjetuje roditeljima kako da kod djeteta stvore asocijacije na spavanje, te kojim alatima se mogu koristiti, pri tome neprestano naglašavajući da je svako dijete drugačije, da ne postoji univerzalno ispravni način uspavljivanja za svako dijete, kao što ne mora niti postojati jedna asocijacija djeteta na spavanje (često mame samo sebe pretvore u asocijaciju na spavanje, ili samo nunanje odaberu kao način uspavljivanja - mea culpa!), te naglašava važnost noćnog roditeljstva i uočavanje razlike između trenutne i zakašnjele reakcije (ne trčati čim beba zaplače, nego joj dati priliku da se sama umiri - što je ključno za cjelonoćno sretno spavanje!), te ističe utješnu rečenicu koju svi žele čuti - KAD TAD, I VAŠE ĆE DIJETE PRESPAVATI NOĆ! Hoće, zaista hoće - hvala Bogu, mogu to reći nakon dvogodišnjeg iskustva nespavanja!

Knjigu sam proučavala štreberski, a ono što sam odlučila zaista zapamtiti jest koliko je važno uspavljivanje gledati kao način kvalitetnog provođenja vremena s djetetom (svatko tko je dijete uspavljivao sat ili više zna koliko je teško uvjeriti se u to, pogotovo nakon napornog radnog dana), jer i uspavljivanjem stvaramo uspomene kod djece, uspomene na temelju kojih će oni uspavljivati svoju djecu jednog dana. Juraj zasad ima potencijal postati dijete koje voli spavati, i koje će se znati samo umiriti s vrlo malo nervoze, a Franka? Ona će nam još neko vrijeme zadavati probleme, jer, kao i kod druge izrazito temperamentne djece, kod nje se svaka životna promjena očituje u načinu spavanja. Zato ću i dalje čitati Vjeku i stotinu drugih priča za laku noć i trudit ću se ovih dana, kad me Franka naživcira svojim odugovlačenjem prije spavanja (iako je Zeko Vjeko malo skratio vrijeme uspavljivanja, bless him!), sjetiti da se samo boji da mama i tata sada više vole maloga bracu, pa ću je zagrliti i izljubiti još više nego sam to ranije činila, pokušavajući bar nakratko zaboraviti sve besane noći koje nam je priuštila.

P.S. Keksići su s bloga Reci peci - raspucanci s narančom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Gilmore Girls Reading Investigation

Iako više nemam vremena svakodnevno gledati Gilmoreice , svaku jesen im se vratim, odgledam prve dvije sezone, koje su mi najdraže, i pronađem inspiraciju za crne dane (hm, koliko bi Luke Danes imao dark days da je žena?). I onda krene. Google sluša pa mi na svakom koraku nudi popis zvan " Rory Gilmore's Reading List " i razne clipove tobožnjih knjigoljubaca koji se gube u izračunima pročitanog s popisa i čude se Rory koja je toliko toga pročitala. Istina jest, a zna ju svatko tko je actually pogledao Gilmore Girls, da se na tom popisu ne nalaze knjige koje je Rory pročitala, nego knjige koje su spomenute u seriji (pa čak i ako je spomenuta samo njihova filmska verzija, kao npr. knjige Stephena Kinga), knjige koje je Lorelai čitala (npr. "The Dirt: Confessions of the World’s Most Notorious Rock Band" ili "Deenie" Judy Blume) ili knjige koje je Jess čitao ("The Electric Kool-Aid Acid Test" Toma Wolfea ili "Howl" Allena Ginsberga).

The '90s (2)

Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu , neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika. "Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa  (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza. "For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees h

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: " Why, thank you Jeeves " urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu. "Ja za se

The Mad Poets Department

Ne znam je li me na čitanje "Euforije" navelo ludilo u memoarima Jennette McCurdy ili me na to navelo ljeto, čudno, sparno ljeto, ali žeđala sam za malo Sylvije Plath. Kako sam "Zvono" davno pročitala, roman švedske autorice učinio mi se kao zgodni suvremeni update. Ako ne poznajete lik i djelo američke pjesnikinje, moram reći da je (u mojim očima) Sylvia bila topla i strastvena osoba. Voljela je crvenu boju, inspirirala ju je divljina prirode, oduševljavala se zujanjem bumbara i ispijanjem sherryja u vrtu, ali imala je krajnje visoke kriterije za ovaj svijet. Razočaranja su ju ubila u tridesetoj godini života, a ne plin iz pećnice. Njezin kratak život i način na koji ga je odlučila okončati (iako, tada poprilično uobičajena metoda samoubojica) definirali su ju. No, je li proslavljena po suicidu ili je ikona postala zahvaljujući svom talentu - ono je što još uvijek kopka biografe, kritičare, pisce i čitatelje. Iznimno nadarena (prvu pjesmu objavila je u novinama kao