Preskoči na glavni sadržaj

Spavati kao beba

Djeca narastu, a mi zaboravimo kakva su bila kao novorođenčad. Sjećamo se da su bili slatki, ali zaboravimo onaj točan osjećaj koji bi nas obuzeo kad god bismo ih pogledali, kad god bi nam se nasmijali, kad god bi rekli: "Grrrl", kad god bi nas, opijeni mlijekom, pogledali preko dojke onim volim-te-mama-pogledom - i to je uglavnom razlog zašto poželimo imati još beba - jer su bebe toliko slatke da u trenu zaboravimo na nošenje 20 kilograma tereta na svojim leđima, odnosno trbuhu, da zaboravimo 25 sati trudova, bol epiziotomije koja može trajati godinama, da zaboravimo kako je to spavati 90 minuta u komadu, kako je to popiti dvije čaše vina ili se odvojiti od djeteta na nekoliko sati!


Istina, pamtimo samo sretne dane, mozak tako funkcionira. Ipak, moje tijelo pamti i one besane noći i ona dnevna spavanja na mojim grudima, i ono beskrajno nunanje i cjelonoćno pjevanje Zeke i potočića. Strah me toga kao što me strah elementarnih nepogoda - strah me da se potreba moje bebe za ceremonijama prije spavanja ne javi iznenada, intenzivno i da me ne onesposobi za normalno životno funkcioniranje.


Koliko sam se u prvoj trudnoći pripremala za muke dojenja (jer cijelim svojim bićem sam odlučila da ću dojiti što dulje), toliko se ovaj put pripremam za muke koje mogu razumijeti samo mame i tate nespavača. Premda je već sada je očito da je Juraj drugačiji od Franke, da je smireniji i strpljiviji, nisam se još riješila fobije koju mi je Franka prouzročila. Juraj, kad se probudi, niti ne plače, nego čeka poznato lice iznad krevetića, lice kojem se nasmije od uha do uha. Franka, čim bi otvorila oči, zaplakala bi kao vatrogasna sirena koja svijetu poručuje: "Glaaaaaadna saaaam!!!" U ova tri mjeseca njegova života nisam ga niti jednom actually uspavala - on se sam uspavljuje - zasad (kad god to izgovorim naglas, pitam se jesam li se urekla). Kad vidim da je umoran, odnesem ga u krevetić, dam mu dudu varalicu, pjevušim, srolam tetricu koju on zagrli (prvotna ideja je bila da mu tetrica drži dudicu koja je ispadala, ali njemu je postala mazilica), i to je to. Isto sam radila i s Frankom, ali ona bi, čim bi dotaknula krevetić, vrištala iz petnih žila: "Kmeeeeeee! Hoću da me nunaaaaš!" U vrlo kratkom vremenu me smotala oko malog prsta - ispočetka sam uživala u uspavljivanju, niti ne misleći da ću je nunati dvije godine, pa i kad bude imala petnaest kila (hello, spuštena stopala!)! Uglavnom, nametnula se kao i uvijek, a mi ju nismo uspjeli prisiliti na spavanje - dok Juraja niti ne moramo prisiljavati. Toliko o autoritetu i snazi odgojnih metoda u koje se zaklinju roditelji spavača. Velika tajna je out - nisu neki roditelji sposobniji od drugih, nego su neki dobili maloga spavača, a neki nisu! No, budući da sam negdje pročitala da i najbolje spavače roditelji mogu upropastiti lošim navikama, i da bebe ustaljuju ritam spavanja tek s tri mjeseca starosti, posegnula sam za knjigom Kako uspavati dijete (da, kao da ih nisam dovoljno na tu temu pročitala - džabe!).

Knjigu je napisala obitelj Sears koja se bavi pedijatrijom, i to na temelju svog osobnog i profesionalnog iskustva, kao i na temelju iskustava svojih pacijenata. Iako rečenicu "Dijete koje zavoli spavanje, zavoljet će život" smatram besmislenom, jer ne poznajem nikoga tko mrzi spavanje kao što ga mrzi Franka, niti poznajem ikoga tko voli život koliko ga ona voli, knjiga je zapravo najbolja koju sam čitala o toj temi, i preporučila bih ju svim zombijima koji bauljaju za svojom djecom i koji se svakodnevno predoziraju kofeinom u nadi da će se jednog dana naspavati. Najprije, sviđa mi se što autori vrlo brzo prelaze na stvar, i na samom početku ističu nedostatke "cry it out" metode koju većina knjiga o spavanju beba preporučuje. Naime, Searsovi tvrde da metoda puštanja djeteta da plače može natjerati dijete da prespava noć i postane zakleti spavač, ali i da može od njega stvoriti nesigurnog čovjeka koji se boji odvajanja i koji nema povjerenja u druge ljude, pa niti u svoje roditelje. OK, to mi zvuči logično, kao i njihovih pet koraka, i pet poglavlja, do usnulog djeteta:

1. Otkrijte mjesto na kojem vi i vaše dijete najslađe spavate
2. Naučiti prepoznati kada je vaše dijete umorno
3. Osigurajte sigurno i ugodno okružje koje potiče na spavanje
4. Osmislite rutinu prije polaska u krevet
5. Pomozite svojem djetetu da spava u duljim intervalima


Čini se jednostavno, zar ne? Možda roditelji ne mogu utjecati na narav svog djeteta, ali knjiga na zanimljiv i jednostavan način objašnjava roditeljima kako spavaju bebe, npr. da se bude češće u drugoj polovici noći jer tada spavaju u lakšoj REM fazi sna, navodi neke zanimljive podatke kao što je npr. podatak da je uspavljivanje šuškanjem ("Ššššš...") majkama urođeno, savjetuje roditeljima kako da kod djeteta stvore asocijacije na spavanje, te kojim alatima se mogu koristiti, pri tome neprestano naglašavajući da je svako dijete drugačije, da ne postoji univerzalno ispravni način uspavljivanja za svako dijete, kao što ne mora niti postojati jedna asocijacija djeteta na spavanje (često mame samo sebe pretvore u asocijaciju na spavanje, ili samo nunanje odaberu kao način uspavljivanja - mea culpa!), te naglašava važnost noćnog roditeljstva i uočavanje razlike između trenutne i zakašnjele reakcije (ne trčati čim beba zaplače, nego joj dati priliku da se sama umiri - što je ključno za cjelonoćno sretno spavanje!), te ističe utješnu rečenicu koju svi žele čuti - KAD TAD, I VAŠE ĆE DIJETE PRESPAVATI NOĆ! Hoće, zaista hoće - hvala Bogu, mogu to reći nakon dvogodišnjeg iskustva nespavanja!

Knjigu sam proučavala štreberski, a ono što sam odlučila zaista zapamtiti jest koliko je važno uspavljivanje gledati kao način kvalitetnog provođenja vremena s djetetom (svatko tko je dijete uspavljivao sat ili više zna koliko je teško uvjeriti se u to, pogotovo nakon napornog radnog dana), jer i uspavljivanjem stvaramo uspomene kod djece, uspomene na temelju kojih će oni uspavljivati svoju djecu jednog dana. Juraj zasad ima potencijal postati dijete koje voli spavati, i koje će se znati samo umiriti s vrlo malo nervoze, a Franka? Ona će nam još neko vrijeme zadavati probleme, jer, kao i kod druge izrazito temperamentne djece, kod nje se svaka životna promjena očituje u načinu spavanja. Zato ću i dalje čitati Vjeku i stotinu drugih priča za laku noć i trudit ću se ovih dana, kad me Franka naživcira svojim odugovlačenjem prije spavanja (iako je Zeko Vjeko malo skratio vrijeme uspavljivanja, bless him!), sjetiti da se samo boji da mama i tata sada više vole maloga bracu, pa ću je zagrliti i izljubiti još više nego sam to ranije činila, pokušavajući bar nakratko zaboraviti sve besane noći koje nam je priuštila.

P.S. Keksići su s bloga Reci peci - raspucanci s narančom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...