Preskoči na glavni sadržaj

Tjedni to do list

Neki dan sam rekla mami, nije da mi je teško biti s dvoje male djece, ali je iscrpljujuće. Samo mame koje su u istoj situaciji će me razumjeti. Volim ih, i nikada ne preispitujem svoj život - bez sumnje volim gdje i s kim se sada nalazim, ali nisam sigurna imam li snage za to, snage da napravim nešto lijepo i pametno od te djece i da pritom ne napravim luđakinju od sebe. 

Neprestano se hvatam za sitnice koje usrećuju mene - onaj komadić mene koji nije samo mama, koji je žena, koji je  lijena tinejdžerica bez obveza koja samo želi ostati u svojoj sobi, slušati glazbu koju voli i čitati knjige u kojima neki drugi likovi žive živote umjesto nje. 

Čitanje me spašava. Dan obogaćen čitanjem, makar i sa samo nekoliko minuta čitanja, dobar je dan. Imam opasan plan pročitati sve ovo ove jeseni, ove zime, hm, ove godine. 


Sunce! Svjež zrak! Napokon sam se odvažila biti mama koja bebu nosi u nosiljci, i jako sam sretna zbog toga, sada je puno jednostavnije ići u šetnju s dvoje djece. Nisam sigurna jesam li svoju Caboo nosiljku dobro sklepala, ali beba se ne buni, pa valjda ima nade za mene.


Kava. Lažem si svako malo da ću prestati piti kavu. Da ću kupiti bezkofeinsku. Meh, pa nisam ja čaj-girl, nemam živaca čekati da se čaj ohladi dovoljno da ga popijem - najbolji dio kave i jest popiti ju tek skuhanu rano ujutro. Još ako imate društvo za kavu...


Filmovi i glazba. Jedan od najtežih aspekata roditeljstva je što ne možeš gledati niti slušati što te zanima. Neprestano gledaš Psiće u ophodnji i PJ Mask, i, ne varajmo se, zavoliš dječji TV program, ali ponekad je lijepo pogledati film koji ne uključuje soundtrack s pjesmom Baby shark. Prošli vikend muž i ja smo pogledali u kinu (God bless baka servis) A star is born i još me trese groznica. Bradley Cooper i Lady Gaga divno su prikazali ljubav kakva ponekad jest - uzbudljiva, strastvena, teška, naporna, ali uvijek nježna. Glazba u filmu je predivna - ako Shallow ne dobije Oscara, onda nema pravde u ovom svijetu!

Obitelj. U kontaktu sam ja s puno ljudi, ali iskreno vam kažem da mi je konverzacija uživo postala strana. Protekli vikend Jurja smo službeno predstavili svijetu na krštenju, i susret s obitelji me jako obradovao. Ovih dana i prijatelji će nas početi obilaziti, jer - You gotta see the baaaaby! - i jako se radujem, iako strepim i za Jurjevo zdravlje - nadam se da neće biti poljuljano vrtićkim bolestima koje nose djeca dragih nam ljudi. 


Šećer na kraju. Pečem, mutim, jedem - kolače, bombone, čokolade, kekse. Pečenje kolača me opušta, a isprobavanje novih recepata i isprobavanje ispečenog usrećuje - sve dok u stanu ne posjedujem vagu. YOLO. Preporučujem!

Primjedbe

  1. Opustaju me ovih dana neke slicne stvari.
    1.Jesen kakvu volim, zlatna i suncana i suha. Osjecki parkovi u jesen #ljubav
    2. Glazba. Znam sve nove hitove s Narodnog, onda malo prebacim na Silente, onda na Slavonski pa ukrug. Rano ujutro okrenem na Đoleta. To dok vozim. Doma na youtube, od Ruskog voza do Shallow.
    3. Ucenici. Believe it or not. Skuzila sam da sam im bas draga i to je priceless. I ja njih volim. Nece nikad na Drzavno iz engleskog, ali su pobjednici u ljubaznosti i dobroti srca.
    4. Kava. Crna ko noc. Ne mogu i ne zelim bez nje, pijem iz potrebe i iz gusta.
    5. Produzeni vikend. K'o budali samar.
    6. Vino. Probala ilocki traminac. Nakon onog tvog ilockog, najbolje vino koje sam pila. Malo, jer 22kn deci :)
    7. Mastanje i sanjarenje. Jer...to sam ja. Hopeless daydreamer.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Awwwh zao mi je sto tek sad vidim komentar. Divota! P.S. Nedostaje mi vino :(

      Izbriši
  2. Evo, kad se ponovno propiješ, zapit ćemo se skupa :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo