Preskoči na glavni sadržaj

Dođi u Vinkovce

Znate kako je lijepo probuditi se, popiti gutljaj kave i uskočiti u auto pa spontano voziti dok vam srce ne kaže da zastanete? Znate? Ne morate ponijeti niti rezervne gaće, niti kišobran, niti tri tisuće grickalica, samo sitniš u džepu! Aaaaaah, to su bila vremena! Prije samo četiri godine u ovo doba muž i ja bismo jednog vikenda otišli u Skradin, drugog u Trogir, sve laganini, bez plana (OK, bilo je uvijek plana jer bih prije polaska sve u detalje guglala, da ne bismo nešto propustili) a sada na put s djecom idemo kad si mama mora kupiti nove ortopedske papuče jerbo joj spuštena stopala nateknu pa izgledaju poput Shrekovih. Zaželjeli smo se tako papuča, ravnice, spojili neugodno s ugodnim i došli u Vinkovce. P.S. Ortopedska obuća Budak.

 

Vinkovci su najstariji naseljeni grad u Europi, i kao takav postoji već 8200 godine, zbog čega ga nazivaju europskim Jerihonom. Sam taj podatak i bogata povijest, koja se ogleda u vinkovačkom arheološkom blagu, dovoljan su razlog da posjetiti ovaj gradić, i to baš u jesen, kada vrbe uz Bosut prizivaju neka izgubljena vremena, ona u kojima je Vinkovcima kročio Josip Runjanin, ban Josip Šokčević ili je tarabe preskakao neki od Kozaraca. Nismo vidjeli muzeje, nismo ušli niti u jedan sakralni objekt, ali pojeli smo vrećicu kikija (najbolje mito za djecu - otuda i slogan "Bilo kuda, kiki svuda"), kiflu i pol, deset pezića u Cat Boy spremniku, jedan griz Barneya, dojili po cijelom gradu, popili kavicu u "Šinobusu", gledali ljude i pobacali 3 kile kamenčića u Bosut, ukratko - stvorili smo neke nove uspomene, što je super jer smo do sada Vinkovce pamtili po "Hej, sjećaš se kad smo išli u Vinkovce pa se Franka ispovraćala po cijeloj svojoj malenkosti, cijeloj autosjedalici i lijevoj polovici tojotice?" "Da, sjećam, i to baš onda kad nisam ponijela niti jedan komadić rezervne odjeće!" Ovog puta nitko nije povraćao, jeeeeej!



Vinkovci arhitekturom nalikuju na Osijek u malome, ali imaju narav pitomog malog grada, nalik Našicama, pa mi se uspavana atmosfera odmah svidjela, iako nisam fan gradova na vodi (da, znam da živim u jednom od njih - ali uvijek osjećam neko strahopoštovanje prema rijekama - OK, više strah, nego poštovanje). Cijeli izlet poprimio je i romantičnu notu kad mi je muž rekao da sam "baš lijepa" jer sam "napokon raspustila kosu" (eto, štikle mi ni ne trebaju!), ali i kad sam zahvalila Bogu što sam svog muža sama odabrala za doživotnog partnera, i - što mi nije u krvnom srodstvu, kao što su to bili nesretni šokački Romeo i Julija s Krnjaša, Ivan i Marija Kozarac. Znam, koliko je bljakasto, toliko je i romantično.

Vinkovci su me natjerali da još jednom razmislim o tome što čitam u svom mladom životu, i posramili me jer zapravo nemam pojma kakve veze ima Josip Kozarac s Ivanom, jer ne znam napamet niti jedan citat iz Đuke Begovića, koji se smatra jednim od najbolje napisanih romana u povijesti hrvatske književnosti, jer nikada nisam pročitala ništa o Jozi Ivakiću i jer mi je Miroslav Slavko Mađer samo ime koje sam negdje čula, a koje ne mogu spojiti ni sa čime meni bliskim. Toliko je ljepote u našem susjedstvu, i toliko je blaga u našim knjižnicama - zašto za njima ne posežemo? Vratila sam se kući, odlučila ostatak mjeseca na umu imati Mjesec hrvatske knjige, odložila Faulknera, gurnula Eudoru Welty u ćošak i guglala u potrazi za poezijom nesretnog Ivana, još jednom zahvaljujući na romantici koja možda ne drapa srce kao ona stara šokačka, ali koja bar nije potekla od zajedničkih predaka.


Milovo sam

Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe - to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.

Tarabe sam rad˘ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti...

Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje...

Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.

Ivan Kozarac

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...