Preskoči na glavni sadržaj

Dođi u Vinkovce

Znate kako je lijepo probuditi se, popiti gutljaj kave i uskočiti u auto pa spontano voziti dok vam srce ne kaže da zastanete? Znate? Ne morate ponijeti niti rezervne gaće, niti kišobran, niti tri tisuće grickalica, samo sitniš u džepu! Aaaaaah, to su bila vremena! Prije samo četiri godine u ovo doba muž i ja bismo jednog vikenda otišli u Skradin, drugog u Trogir, sve laganini, bez plana (OK, bilo je uvijek plana jer bih prije polaska sve u detalje guglala, da ne bismo nešto propustili) a sada na put s djecom idemo kad si mama mora kupiti nove ortopedske papuče jerbo joj spuštena stopala nateknu pa izgledaju poput Shrekovih. Zaželjeli smo se tako papuča, ravnice, spojili neugodno s ugodnim i došli u Vinkovce. P.S. Ortopedska obuća Budak.

 

Vinkovci su najstariji naseljeni grad u Europi, i kao takav postoji već 8200 godine, zbog čega ga nazivaju europskim Jerihonom. Sam taj podatak i bogata povijest, koja se ogleda u vinkovačkom arheološkom blagu, dovoljan su razlog da posjetiti ovaj gradić, i to baš u jesen, kada vrbe uz Bosut prizivaju neka izgubljena vremena, ona u kojima je Vinkovcima kročio Josip Runjanin, ban Josip Šokčević ili je tarabe preskakao neki od Kozaraca. Nismo vidjeli muzeje, nismo ušli niti u jedan sakralni objekt, ali pojeli smo vrećicu kikija (najbolje mito za djecu - otuda i slogan "Bilo kuda, kiki svuda"), kiflu i pol, deset pezića u Cat Boy spremniku, jedan griz Barneya, dojili po cijelom gradu, popili kavicu u "Šinobusu", gledali ljude i pobacali 3 kile kamenčića u Bosut, ukratko - stvorili smo neke nove uspomene, što je super jer smo do sada Vinkovce pamtili po "Hej, sjećaš se kad smo išli u Vinkovce pa se Franka ispovraćala po cijeloj svojoj malenkosti, cijeloj autosjedalici i lijevoj polovici tojotice?" "Da, sjećam, i to baš onda kad nisam ponijela niti jedan komadić rezervne odjeće!" Ovog puta nitko nije povraćao, jeeeeej!



Vinkovci arhitekturom nalikuju na Osijek u malome, ali imaju narav pitomog malog grada, nalik Našicama, pa mi se uspavana atmosfera odmah svidjela, iako nisam fan gradova na vodi (da, znam da živim u jednom od njih - ali uvijek osjećam neko strahopoštovanje prema rijekama - OK, više strah, nego poštovanje). Cijeli izlet poprimio je i romantičnu notu kad mi je muž rekao da sam "baš lijepa" jer sam "napokon raspustila kosu" (eto, štikle mi ni ne trebaju!), ali i kad sam zahvalila Bogu što sam svog muža sama odabrala za doživotnog partnera, i - što mi nije u krvnom srodstvu, kao što su to bili nesretni šokački Romeo i Julija s Krnjaša, Ivan i Marija Kozarac. Znam, koliko je bljakasto, toliko je i romantično.

Vinkovci su me natjerali da još jednom razmislim o tome što čitam u svom mladom životu, i posramili me jer zapravo nemam pojma kakve veze ima Josip Kozarac s Ivanom, jer ne znam napamet niti jedan citat iz Đuke Begovića, koji se smatra jednim od najbolje napisanih romana u povijesti hrvatske književnosti, jer nikada nisam pročitala ništa o Jozi Ivakiću i jer mi je Miroslav Slavko Mađer samo ime koje sam negdje čula, a koje ne mogu spojiti ni sa čime meni bliskim. Toliko je ljepote u našem susjedstvu, i toliko je blaga u našim knjižnicama - zašto za njima ne posežemo? Vratila sam se kući, odlučila ostatak mjeseca na umu imati Mjesec hrvatske knjige, odložila Faulknera, gurnula Eudoru Welty u ćošak i guglala u potrazi za poezijom nesretnog Ivana, još jednom zahvaljujući na romantici koja možda ne drapa srce kao ona stara šokačka, ali koja bar nije potekla od zajedničkih predaka.


Milovo sam

Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe - to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.

Tarabe sam rad˘ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti...

Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje...

Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.

Ivan Kozarac

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo