Preskoči na glavni sadržaj

Dođi u Vinkovce

Znate kako je lijepo probuditi se, popiti gutljaj kave i uskočiti u auto pa spontano voziti dok vam srce ne kaže da zastanete? Znate? Ne morate ponijeti niti rezervne gaće, niti kišobran, niti tri tisuće grickalica, samo sitniš u džepu! Aaaaaah, to su bila vremena! Prije samo četiri godine u ovo doba muž i ja bismo jednog vikenda otišli u Skradin, drugog u Trogir, sve laganini, bez plana (OK, bilo je uvijek plana jer bih prije polaska sve u detalje guglala, da ne bismo nešto propustili) a sada na put s djecom idemo kad si mama mora kupiti nove ortopedske papuče jerbo joj spuštena stopala nateknu pa izgledaju poput Shrekovih. Zaželjeli smo se tako papuča, ravnice, spojili neugodno s ugodnim i došli u Vinkovce. P.S. Ortopedska obuća Budak.

 

Vinkovci su najstariji naseljeni grad u Europi, i kao takav postoji već 8200 godine, zbog čega ga nazivaju europskim Jerihonom. Sam taj podatak i bogata povijest, koja se ogleda u vinkovačkom arheološkom blagu, dovoljan su razlog da posjetiti ovaj gradić, i to baš u jesen, kada vrbe uz Bosut prizivaju neka izgubljena vremena, ona u kojima je Vinkovcima kročio Josip Runjanin, ban Josip Šokčević ili je tarabe preskakao neki od Kozaraca. Nismo vidjeli muzeje, nismo ušli niti u jedan sakralni objekt, ali pojeli smo vrećicu kikija (najbolje mito za djecu - otuda i slogan "Bilo kuda, kiki svuda"), kiflu i pol, deset pezića u Cat Boy spremniku, jedan griz Barneya, dojili po cijelom gradu, popili kavicu u "Šinobusu", gledali ljude i pobacali 3 kile kamenčića u Bosut, ukratko - stvorili smo neke nove uspomene, što je super jer smo do sada Vinkovce pamtili po "Hej, sjećaš se kad smo išli u Vinkovce pa se Franka ispovraćala po cijeloj svojoj malenkosti, cijeloj autosjedalici i lijevoj polovici tojotice?" "Da, sjećam, i to baš onda kad nisam ponijela niti jedan komadić rezervne odjeće!" Ovog puta nitko nije povraćao, jeeeeej!



Vinkovci arhitekturom nalikuju na Osijek u malome, ali imaju narav pitomog malog grada, nalik Našicama, pa mi se uspavana atmosfera odmah svidjela, iako nisam fan gradova na vodi (da, znam da živim u jednom od njih - ali uvijek osjećam neko strahopoštovanje prema rijekama - OK, više strah, nego poštovanje). Cijeli izlet poprimio je i romantičnu notu kad mi je muž rekao da sam "baš lijepa" jer sam "napokon raspustila kosu" (eto, štikle mi ni ne trebaju!), ali i kad sam zahvalila Bogu što sam svog muža sama odabrala za doživotnog partnera, i - što mi nije u krvnom srodstvu, kao što su to bili nesretni šokački Romeo i Julija s Krnjaša, Ivan i Marija Kozarac. Znam, koliko je bljakasto, toliko je i romantično.

Vinkovci su me natjerali da još jednom razmislim o tome što čitam u svom mladom životu, i posramili me jer zapravo nemam pojma kakve veze ima Josip Kozarac s Ivanom, jer ne znam napamet niti jedan citat iz Đuke Begovića, koji se smatra jednim od najbolje napisanih romana u povijesti hrvatske književnosti, jer nikada nisam pročitala ništa o Jozi Ivakiću i jer mi je Miroslav Slavko Mađer samo ime koje sam negdje čula, a koje ne mogu spojiti ni sa čime meni bliskim. Toliko je ljepote u našem susjedstvu, i toliko je blaga u našim knjižnicama - zašto za njima ne posežemo? Vratila sam se kući, odlučila ostatak mjeseca na umu imati Mjesec hrvatske knjige, odložila Faulknera, gurnula Eudoru Welty u ćošak i guglala u potrazi za poezijom nesretnog Ivana, još jednom zahvaljujući na romantici koja možda ne drapa srce kao ona stara šokačka, ali koja bar nije potekla od zajedničkih predaka.


Milovo sam

Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe - to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.

Tarabe sam rad˘ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti...

Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje...

Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.

Ivan Kozarac

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...