Preskoči na glavni sadržaj

Muškaranje

Ne mogu reći da poznajem svog sina. Još uvijek mi je on novina, a ne pomaže ni što ga ljubim u tajnosti, dok starija seka ne gleda. Kad sam saznala da nosim dječaka, malo je reći, uhvatila me panika. S obzirom da sam cura i da imam dvije sestre, nemam pojma o dječacima, pogotovo malima. Ne znam što s tom kožicom, prevlačiti ili ne prevlačiti, ne znam kako oblačiti dječake, smiju li bebe dječaci nositi tajice (imam brdo Frankinih, žao mi baciti), ne znam kakve vole crtiće niti kako ih odgajati da budu muževni i snažni, a da ne postanu i šovinisti i sirovine, ni kako ih naučiti da vole mamu, ali da je vole umjereno... Da, bit ću i svekrva! Žao mi je, ali mislim da ću biti grozna svekrva - mislit ću da sam silno kul i da me žena mog sina voli, a ustvari ću biti samo jedna u nizu dosadnih baba. Anyway, ne znam ništa o dječacima. I bit ću svekrva.


Otkad sam spazila naslov, stavila sam je na listu želja, i pribavila čim se Juraj rodio - Boying up Mayim Bialik, znate, one ženske koja glumi Amy Farrah Fowler u Teoriji velikog praska. Žena je majka dvojice sinova, glumica, vlogerica i neuroznanstvenica - ukratko, nenormalno je duhovita i pametna i zna sve o temi koja me zanima - basically, ona uistinu jest Amy Farrah Fowler.

 

Nisam sigurna kome je knjiga namjenjena - po meni, desetogodišnjim predpubertetlijama, ili njihovim mamama. Neki joj prigovaraju da je suvišna jer današnja djeca znaju sve o odrastanju dječaka u muškarce, no, nekako nisam sigurna u to jer vrlo često se uvjerim da, unatoč svim dostupnim informacijama, djeca danas pojma nemaju ni o čemu. Ja bih je preporučila i roditeljima koji su smetnuli s uma (ili potisnuli duboko u sjećanje) sve radosti puberteta, jer, kladim se, da vam život ovisi o tome, ne biste se sjetili što je točno dopamin - iako mislite da sve znate. Knjiga je zgodna, ima na jednom mjestu sve što može mučiti dječake, i svakako ću je prolistati ponovno kad Juraj zagazi u pubertet - uči dječake o promjenama koje će ih zadesiti tijekom odrastanja, o zdravoj prehrani, potiče ih da prije intimnosti, ili sextinga, bar upoznaju osobu koja im se sviđa, razjasnila mi je i urođenu mušku potrebu za lovom i nadmetanjem (taj gen je mutirao u ljubav prema sportu), ali nešto sam sasvim drugo zaključila pročitavši je. Možda znanje više nije moć, možda je neke stvari bolje ne znati uopće, ni ne slutiti. Danas svi stalno moramo nešto učiti, k vragu! Djeca kroz crtiće moraju učiti mjerne jedinice, prvu pomoć, o recikliranju, oblike, brojeve, slova, postati poznavatelji Van Gogha i klasične glazbe i naučiti bar jedan strani jezik! Jeste li ikada gledali Wallykazam, Einsteinčiće, Fun with flupe, Omizoomi? Pa mi smo odrasli uz Tom i Jerryja (odrasla sam misleći da je Tomijerry jedna riječ, ne razmišljajući što uopće znači - da, tako sam tulava bila!) i naučili smo jedino da miš i mačka ne mogu biti prijatelji, i ispali smo OK. Znam, to je loš argument - ali, kunem se, moja generacija je puna divnih ljudi koji vrhunski rade posao za koji su se školovali - ispali su i više nego OK. Moja Franka ne zna ni svoje ime izgovoriti, ali zna brojati do deset na dva jezika i poznaje sva slova - ne zna ih sva izgovoriti, ali sva ih prepoznaje - je li to normalno? A od koga je to naučila? Pa od pametne matere koja iz knjige želi naučiti kako odgajati dječaka!

Dosta je bilo učenja, kažem (bar danas - sutra ću opet posegnuti za nekom stručnom literaturom)! Dosta je natjecanja između roditelja! Dosta je bilo mučenja dječice!

Jako se opterećujem time što Franka ne ide u vrtić, i što je osuđena na mamu koja 50% pažnje poklanja dosadnom baci Jujaju, i neprestano imam osjećaj da svaki trenutak proveden s njom mora biti edukativan - da moramo vježbati slova po uputi logopeda, da moramo vježbati motoriku, da ju ne smijem ni na koji način lišiti onoga što njeni vršnjaci uče u vrtiću. Ona je samo zaigrano dijete, i kroz igru će štošta zapamtiti, ali najsretnija je kad upalimo Taylor Swift i plešemo sa zdravoljupcima, kad od kocaka složimo tunel kroz koji će prolaziti autići, kad izrežemo kolaž na sitne komadiće i cijele se poljepimo od ljepila, kad ju posjednem na kuhinju i kad jede Linoladu žlicom iz teglice dok ja kuham ručak. Sigurna sam, takvo će blesiranje oduševiti i bracu, dječaka s kojim još uvijek ne znam što bih. Jer, ako je Franka tada najsretnije dijete na svijetu, bit će to i on, a ja ću biti najsretnija mama na svijetu. I mislim da ćemo svi ispasti OK.

P. S. Muffini su s bloga Domaćica.


Primjedbe

  1. I ja sam zivjela u uvjerenju da su Tom i Jerry jedna rijec 😂 Bas sam neki dan komentirala kako su naporni ovi crtici koji svako malo ubace neku rijec engleskog.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo