Preskoči na glavni sadržaj

Muškaranje

Ne mogu reći da poznajem svog sina. Još uvijek mi je on novina, a ne pomaže ni što ga ljubim u tajnosti, dok starija seka ne gleda. Kad sam saznala da nosim dječaka, malo je reći, uhvatila me panika. S obzirom da sam cura i da imam dvije sestre, nemam pojma o dječacima, pogotovo malima. Ne znam što s tom kožicom, prevlačiti ili ne prevlačiti, ne znam kako oblačiti dječake, smiju li bebe dječaci nositi tajice (imam brdo Frankinih, žao mi baciti), ne znam kakve vole crtiće niti kako ih odgajati da budu muževni i snažni, a da ne postanu i šovinisti i sirovine, ni kako ih naučiti da vole mamu, ali da je vole umjereno... Da, bit ću i svekrva! Žao mi je, ali mislim da ću biti grozna svekrva - mislit ću da sam silno kul i da me žena mog sina voli, a ustvari ću biti samo jedna u nizu dosadnih baba. Anyway, ne znam ništa o dječacima. I bit ću svekrva.


Otkad sam spazila naslov, stavila sam je na listu želja, i pribavila čim se Juraj rodio - Boying up Mayim Bialik, znate, one ženske koja glumi Amy Farrah Fowler u Teoriji velikog praska. Žena je majka dvojice sinova, glumica, vlogerica i neuroznanstvenica - ukratko, nenormalno je duhovita i pametna i zna sve o temi koja me zanima - basically, ona uistinu jest Amy Farrah Fowler.

 

Nisam sigurna kome je knjiga namjenjena - po meni, desetogodišnjim predpubertetlijama, ili njihovim mamama. Neki joj prigovaraju da je suvišna jer današnja djeca znaju sve o odrastanju dječaka u muškarce, no, nekako nisam sigurna u to jer vrlo često se uvjerim da, unatoč svim dostupnim informacijama, djeca danas pojma nemaju ni o čemu. Ja bih je preporučila i roditeljima koji su smetnuli s uma (ili potisnuli duboko u sjećanje) sve radosti puberteta, jer, kladim se, da vam život ovisi o tome, ne biste se sjetili što je točno dopamin - iako mislite da sve znate. Knjiga je zgodna, ima na jednom mjestu sve što može mučiti dječake, i svakako ću je prolistati ponovno kad Juraj zagazi u pubertet - uči dječake o promjenama koje će ih zadesiti tijekom odrastanja, o zdravoj prehrani, potiče ih da prije intimnosti, ili sextinga, bar upoznaju osobu koja im se sviđa, razjasnila mi je i urođenu mušku potrebu za lovom i nadmetanjem (taj gen je mutirao u ljubav prema sportu), ali nešto sam sasvim drugo zaključila pročitavši je. Možda znanje više nije moć, možda je neke stvari bolje ne znati uopće, ni ne slutiti. Danas svi stalno moramo nešto učiti, k vragu! Djeca kroz crtiće moraju učiti mjerne jedinice, prvu pomoć, o recikliranju, oblike, brojeve, slova, postati poznavatelji Van Gogha i klasične glazbe i naučiti bar jedan strani jezik! Jeste li ikada gledali Wallykazam, Einsteinčiće, Fun with flupe, Omizoomi? Pa mi smo odrasli uz Tom i Jerryja (odrasla sam misleći da je Tomijerry jedna riječ, ne razmišljajući što uopće znači - da, tako sam tulava bila!) i naučili smo jedino da miš i mačka ne mogu biti prijatelji, i ispali smo OK. Znam, to je loš argument - ali, kunem se, moja generacija je puna divnih ljudi koji vrhunski rade posao za koji su se školovali - ispali su i više nego OK. Moja Franka ne zna ni svoje ime izgovoriti, ali zna brojati do deset na dva jezika i poznaje sva slova - ne zna ih sva izgovoriti, ali sva ih prepoznaje - je li to normalno? A od koga je to naučila? Pa od pametne matere koja iz knjige želi naučiti kako odgajati dječaka!

Dosta je bilo učenja, kažem (bar danas - sutra ću opet posegnuti za nekom stručnom literaturom)! Dosta je natjecanja između roditelja! Dosta je bilo mučenja dječice!

Jako se opterećujem time što Franka ne ide u vrtić, i što je osuđena na mamu koja 50% pažnje poklanja dosadnom baci Jujaju, i neprestano imam osjećaj da svaki trenutak proveden s njom mora biti edukativan - da moramo vježbati slova po uputi logopeda, da moramo vježbati motoriku, da ju ne smijem ni na koji način lišiti onoga što njeni vršnjaci uče u vrtiću. Ona je samo zaigrano dijete, i kroz igru će štošta zapamtiti, ali najsretnija je kad upalimo Taylor Swift i plešemo sa zdravoljupcima, kad od kocaka složimo tunel kroz koji će prolaziti autići, kad izrežemo kolaž na sitne komadiće i cijele se poljepimo od ljepila, kad ju posjednem na kuhinju i kad jede Linoladu žlicom iz teglice dok ja kuham ručak. Sigurna sam, takvo će blesiranje oduševiti i bracu, dječaka s kojim još uvijek ne znam što bih. Jer, ako je Franka tada najsretnije dijete na svijetu, bit će to i on, a ja ću biti najsretnija mama na svijetu. I mislim da ćemo svi ispasti OK.

P. S. Muffini su s bloga Domaćica.


Primjedbe

  1. I ja sam zivjela u uvjerenju da su Tom i Jerry jedna rijec 😂 Bas sam neki dan komentirala kako su naporni ovi crtici koji svako malo ubace neku rijec engleskog.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca