Šljokičasta žena

Bila noć loša ili dobra (hm, koliko dobra uz bebu staru mjesec dana može biti), svakog jutra odlučim - danas će biti dobar dan. Obećam si da neću biti nervozna, da neću kukati zbog bolnih stopala, da ću sve stići, da nećemo živjeti u svinjcu, da će se ručak skuhati, a da Franka neće uopće gledati crtiće. A onda me ona izludi mamakanjem, onda popiški krevet, odbije ručak, ili odluči satima skakati po kauču tik do bratove glave, i ostatak dana pokušavam dokučiti što sam Bogu skrivila. Pročitala sam negdje da mame na porodiljnom dopustu često zamijene umor za depresiju, pa si to u glavi ponavljam poput mantre. Samo si umorna, nemoj nasjedati na njene provokacije. Jer, ponekad zaboravim - Franka ima samo tri godine. Tri godine. Ona je još beba, ona još želi mamu za sebe, iako ne nosi pelene i sama pojede doručak. Mora da je strašno ovo što joj se dogodilo - u kuću je došla beba koja nije sposobna niti govoriti, ni hodati, a mama i tata ipak stalno u nju gledaju, kao da je nešto čudes...

U zadnje vrijeme sve češće uhvatim se kako pomislim - ja volim svoju svekrvu. Znam, čudno je tako što i pomisliti, a kamoli ovako javno izreći, ali nek' se zna - ja volim svoju svekrvu! Znam, znam, reći ćete da su moje emocije rezultat porođenja sinčine i spoznaje da ću i sama vjerojatno jednog dana biti svekrva (al' bit ću kul, sve sam već smislil), ali čak i ako stvar djelomično jest u tome, to ne umanjuje moju novootkrivenu ljubav prema majci moga muža. Kad smo muž i ja bili u stanju najveće zaluđenosti (čitaj: balavurdija), nije me htjela niti upoznati. Naravno, to sam joj tada predbacivala, ali danas sam joj na tome zahvalna - tko zna kakve bih bedastoće pričala kao šesnaestogodišnjakinja. Mislim, ni sada ne pričam neke mudrolije. Kad smo bili zaljubljeni studenti, voljela sam je jer je ona voljela mene - ako se ljubavlju može nazvati ono posipanje soli sinu po glavi - šta-ne-učiš-ostavit-će-te-ako-ne-položiš-te-ispite. Sada mi je jasno da sam sama sebi na taj način h...

Mi, žene, čudna smo bića. Zadnji tjedni trudnoće nepodnošljivi su nam i svaka se normalna trudnica veseli kad ju liječnik zadrži u bolnici jer će se uskoro poroditi. Veselimo se tome unatoč boli i muci koja nas čeka. Jer, bar više neće biti tog velikog trbuha, moći ćemo obrijati noge i nalakirati nožne nokte i dobit ćemo svoje tijelo natrag - hm, recimo. I onda dođemo kući s naramkom punim bebe i žalosno pogledavamo svoj banana jastuk, jer više nam on ne treba za spavanje, onda se gladimo po trbuhu zaboravljajući da su u njemu samo organi, ali ne i beba, onda se odmičemo od štednjaka, osjećajući svoj nevidljivi trbuh baš poput fantomske boli koja ostane nakon što se izgubi jedan od udova. Sve se to dogodilo i meni. Osim te fizičke promjene, psihička promjena je ono što nas zaista ostavlja izbezumljenima. Očekujemo neki nevjerojatni i neviđeni val entuzijazma, ali drugo dijete nekako nije big deal kao prvo, i to je jednostavno tako. Ono je došlo drugo i mora se pomiriti s tim da je...

Šalila se sa mnom cimerica da se nada da ću izaći iz bolnice prije nego otpadne zadnja latica na ruži, kao u crtiću Ljepotica i zvijer, gledajući ovu moju jadnu ružu koju mi je muž donio pri prvoj posjeti, dalekog 2. kolovoza. Znam, običnom smrtniku to je samo desetak dana života, ali čovjeku kojemu je oduzeta sloboda - to je cijela vječnost. Dani nikada nisu prolazili sporije, a nervoza zbog iščekivanja nalaza, tuga zbog odvojenosti od oba djeteta, i od muža, i ljutnja zbog zaraze koja se mogla spriječiti boljom komunikacijom smješale su se u klupko emocija s kojim je teško izaći na kraj. A mislila sam, pogotovo nakon poroda, da imam visok prag boli. Pokušavam izvući nešto pozitivno iz ovog neverending boravka u bolnici... Hm, sam porod mi je pao u zaborav - radije bih da sam mogla par puta zaredom roditi, nego ovako poput duha (zvanog majka dojilja) tumarati bolnicom i čekati koju kap informacije o svom djetetu. Upoznala sam krasne žene - zahvaljujući Andreji i K...

Žena koja se u rodilištu nije niti jednom rasplakala, ništa nije napravila. Na ovom odjelu bolnice susreću se hormoni trudnoće s kaosom stvarnog svijeta i neizbježna je eksplozija emocija. Nekoga rasplače neljubazna sestra iz sobe za novorođenčad, nekoga rasplaču laboratorijski nalazi, a nekoga dokrajči mastitis.  Nekoliko seansi plakanja sam već odradila - plakala sam na ginekologiji, plakala sam na pedijatriji, plakala sam pod tušem i za vrijeme posjeta - pa sam hrabro (mo'š mislit'!) odlučila ovo vrijeme iščekivanja pretvoriti u me-alone-time u kojem ću misliti samo o sebi, o tome što ću sa sobom u narednih nekoliko mjeseci, jer, kad dođem kući, vremena za sebe neću imati. Istuširat ću se svaki dan. I oprat ću zube svaki dan. Dug je dan. Ljubit ću svog muža svaki dan. I kad budemo najumorniji. Možda ne dugo, ali strastveno. Kao kad smo bili uspaljeni klinci. Uspavljivat ću Franku kad god budem stigla. I pjevati joj More (Maestral), Anu (Prvi puta otkad pa...

Znate kako ono, kad rodiš, nakon tri dana nazoveš muža, spakiraš kekse i divovske post partum uloške, obučeš bebu i odeš iz bolnice? Ne znate? Ne znam ni ja.  Rodila ja prije sedam dana, ali, eto, iz bolnice izašla nisam. Dok sam ohrabrivala cimerice (trenutno su sa mnom u sobi br. 4 i 5), koje su čekale nalaze krvi svojih beba, nisam ni slutila da će jedino nalazi moje bebe biti pozitivni na kojekakve urinoinfekcije zbog kojih ćemo produljiti svoj boravak u bolnici - ja kao majka dojilja na odjelu ginekologije, on kao žuto dijete s braunilom na glavi na odjelu pedijatrije.  Nisam se u svog sina zaljubila na prvi pogled, štoviše, u trenutku velikog olakšanja, zaklopila sam oči i zaboravila na svijet. Tek kad su mi ga sestre stavile na prsa sam se sjetila da je sav taj napor, bol i strah bio uložen da bi na svijet došlo to novo biće. Biće koje, iako je raslo u meni, ne poznajem, biće o kojem ne slutim ništa, za koje još nisam ni stigla sanjati. OK, I got this, preu...

Volim reći da imam puno prijateljica - one iz djetinjstva, one iz škole, one s kojima sam probala prvu cigaretu, one s kojima sam prvi put obukla minjak, one koje su sa mnom učile na faksu, one koje sa mnom na poslu piju kavu - to su moje žene. Ipak, ne volim biti ranjiva pred njima, više bih voljela da me smatraju stupom u svom životu, ženom koju neće pokositi obični povjetarac, koja će kukati uz kavu, ali će hrabro ići naprijed.  Postoje žene koje zoveš prijateljicama, i postoje žene s kojima živiš u rodilištu. To su žene koje, kad te nađu na Facebooku, pitaju: Jesi li to ti?, jer nikad te nisu vidjele našminkanu niti s raspuštenom, a kamoli sa čistom kosom. To su žene koje će ti ispričati priču o tome kako kao šesnaestogodišnjakinje nisu slušale mamu pa su nekom mutnom tipu do 25. rodile troje djece, a ti ćeš ih slušati bez trunčice osude. To su žene koje će te pitati kako je to biti zaposlena majka, jer nikada u životu nisu bile ništa drugo osim mame. To su žene ...

Sposobnost stvaranja novog života najveća je milost koju je Bog muškarcu i ženi mogao dati. No, zašto je baš ženi udijelio tu čast poroda, pitala sam se zadnjih tjedana, dok sam nestrpljivo sve uvjeravala da ću roditi prije termina. Kažu da ti Bog daje samo križ koliki si sposoban nositi pa ću zaključiti da Bog u svog prvostvorenog jednostavno nije imao dovoljno povjerenja kad je ženi povjerio donošenje novog života na svijet. No, je li me ta misao tješila za vrijeme porođajnih muka? Ne. Bože, sama ideja je u teoriji besprijekorna, ali praktični dio si mogao i bolje osmisliti, neprestano mi je odzvanjalo u glavi. Jesam li sve svoje strahove predala Bogu i jesam li, kako nalaže knjiga Duhovni pristup rađanju, nakon poroda poželjela ponoviti to divno iskustvo? Ne. Na blagdan Gospe od Anđela, posebno drage svakom prijatelju svetog Franje (po kome sam ime dala svojoj prvorođenoj), rodila sam svoje drugo dijete - sina Jurja. Baš kao što Franki pristaje njeno ime, značenja slo...