Preskoči na glavni sadržaj

Kako prestati sanjati umjesto svoje djece

Svakog dana pijemo kavu u istom kafiću. Najbliži je sudu, a konobar zna koja od nas pije kavu s hladnim mlijekom, a koja s toplim. Nema pauze da ne pričamo o djeci, pričaju i one koje ih imaju, a i one kolegice koje ih tek priželjkuju. Naši snovi i želje za djecu ovih dana osobito izlaze na vidjelo dana jer je među nama i jedna trudnica koja, više sebi, nego nama, gladeći si trbuh, često postavlja pitanje koje postavlja svaka buduća majka - kakvo će moje dijete biti?

Pitaju se to sve žene, one koje su već majke jednako kao i one koje će to tek postati po prvi put. One iskusne uvijek zabave takvi snovi, jer one su snove pustile, odletjeli su poput balona koji odlete u nebo. Ipak, i ti se baloni tu i tamo zapletu u neku žicu ili grane, i opet nam se jave snovi i želje - opet sanjamo o djeci koju nemamo, i koju nikad nećemo imati.


Eh, imala sam i ja san. Nije bio nimalo nalik onom slavnom I-have-a-dream-snu Martina Luthera Kinga - ja sam sanjala da će moje dijete spavati, jer ne kaže se džabe "spavati kao beba", zar ne? Sanjala sam da ću imati svaku večer samo za sebe ili za muža i da se među nama baš ništa neće promijeniti, da ćemo i dalje biti blesavi i zatelebani jedno u drugo kao što smo bili u srednjoj školi kad smo zajedno s maturom planirali vjenčanje, i svađali se oko toga tko se duže durio nakon svađe o nekom potencijalnom-možebit-nikad-realnom problemu. Sanjala sam da ću se srediti, nanijeti ruž na usne (a dobro, sad sam ga preuveličala, ali you get the point!), nove cipele na stopala i da ću gurati kolica s mojim novorođenčetom do centra grada gdje ću bezbrižno ispijati kavu s prijateljicom koja će se diviti mom mirnom djetetu koje mi dopušta da budem uvijek ista (kilaža and everything). Sanjala sam da će moje dijete voljeti šetnje sa mnom, da će mi dopustiti da ga držim za malenu ručicu, da će me trebati i da će se bojati svijeta u kojem nema mene. Mislila sam da će ići u jaslice, biti poslušno, a niti pomišljala nisam da bi moje dijete ikada moglo biti bolesno. Mislila sam da će voljeti moje kuhanje, da će sa mnom mijesiti tijesto i upotrijebljavati mali valjak za tijesto koje sam mu kupila dok je još plivalo u plodnoj vodi. Mislila sam da će voljeti slikovnice i knjigice i da ćemo ih prije spavanja čitati, a ono će me moliti da ponovim njemu najdraži dio, kako sam ja mamu molila da ponovi sve što je zločesti vuk rekao naivnoj Crvenkapici. Sanjala sam sebično da će imati moje oči, ili moju boju kose, pa će svi reći: "Ista je matera." Sanjala sam da će me dijete zvati mamom, da će mi prepričavati zgode iz svog malog i uzbudljivog života, a ja ću ih slušati s najvećim mogućim zanimanjem.


Moji snovi nisu se ostvarili. Moje dijete mrzi spavanje. Mrzi spavati po danu, i mrzi spavati po noći. Mrzi spavati u krevetiću, mrzi spavati na meni, na tati, na našem krevetu, na podu, na kauču. M-r-z-i spavati. Muž i ja onesvijestimo se kad god ju uspijemo uspavati (uspavanka, molitva, nunanje, moljakanje, vikanje, plakanje (njezino, pa naše) - isprobat ćemo sve), a uslijed neispunjavanja bračnih obveza netko bi se uskoro mogao pozivati na raskid ugovora zvanog brak. Naš život se preokrenuo kad je Franka stigla na ovaj svijet, stigla s praskom (i s govancem u klompi primalje koja ju je prva primila u ruke) - sve naše priče sada uključuju Franku - kako je spavala, kako je jela, koliko je puta kakala, je li bilo tvrdo ili mekano, je li vrištala na povratku iz šetnje, i koliko puta smo u danu doživjeli živčani slom uzrokovan njenim neposluhom i svojeglavošću. Kolica su, odmah do spavanja, Frankin neprijatelj broj 2, pa su snovi o šetnjama do centra davno otprhnuli. Kavu s Frankom pijem samo na trčeći, u jednom srku, ili potpuno hladnu, nakon što je satima stajala na visokoj polici, onoj koju ona ne može dosegnuti (tepih je primio nekoliko udaraca, ali se pokazao kao, kako se to već kaže - vrlo zahvalan). Noge mi ne trpe nove cipele, sada imam spuštena stopala, leđa me bole, a o kilaži potpomognutoj dugotrajnim dojenjem, nespavanjem i pravljenjem sendviča u 2 ujutro, kad se Franka probudi za igru, da ne govorim. Za razliku od mene, Franka nije svejed. Voli palačinke, rižu i tjesteninu, i mljeveno meso. A ponekad ni to. Ponekad neće jesti dok se na televiziji ne pojavi njen omiljeni crtić. Koji je jedan tjedan Balerina i Viktor. Drugi tjedan, pak, Štrumfovi, ili Pepa, ili niti jedan od navedenih (ti dani su najgori). Otkad je prohodala, Franka ne hoda, ona trči, poskakuje. Voli trčati unazad, ili trčati gledajući iza sebe (to me posebno oduševljava). Voli ljuljačku, tobogan i sve što joj omogućava kretanje. Ptice i avioni u zraku ju ludo uzbuđuju. Za ruku me drži jedino dok se penje po zidiću po kojem se ne bi trebala ni penjati. Ne boji se ni mraka ni svijeta bez mene, može danima biti kod bake, a da me se ni ne sjeti. Ne treba me ni za čitanje knjigica - kad počnem čitati priču, ona mi uzme knjigu iz ruke i zatvori je. Iako ne govori, točno znam što je time htjela reći. Ponekad, kad priču pričam napamet, ona me glasnim blebetanjem nadglasa, samo da ja ne bih uspjela u svom naumu. Mačke u slikovnici nisu joj zanimljive, te ne mijauču, koliko god je ja u to uvjeravala, ali one koje trče po igralištu...one su najbolje mačke na svijetu.

Moji snovi nisu se ostvarili. Kad bolje razmislim - hvala Bogu na tome, jer moje dijete puno je čudnovatije nego sam mogla i zamisliti. Ona je prozrela ovaj svijet davnih dana, ne voli ništa lažno i površno, ne voli gubiti vrijeme na stajanje na mjestu, ona ide naprijed, silom ili milom. Svakog dana sve je vjernija samoj sebi. Dosljedniju i uporniju osobu ne poznajem. Ona se glasno veseli, ljuti i plače. Nikoga ne drži za ruku, ne voli se ljubiti, ali kad nam gosti odu iz stana, ona još dugo plače za njima na pragu. Neustrašiva je i oduševljavaju je sitnice. Lokvica na stazi, keksić u ruci, sapunica u vodi. Ne znam kamo će ju život odvesti, ali znam da će biti uporna i odlučna.

Voljela bih da ne bude ambiciozna, jer ambiciozni ljudi teže pronalaze sreću. Nadam se da neće nikada obući najlonke ispod sandala. Nadam se da će uvijek nositi knjigu u torbi, i da će voljeti gledati lišće dok pada. Eto, opet sam počela sa snovima.... Valjda je preteško uvjeriti se da nije na roditeljima da sanjaju snove svoje djece - na nama je samo da vjerujemo u njih.

Primjedbe

  1. Zaplakala sam na prvi dio o snovima jer sam ih i ja imala... bolje da nista ne kazem jer uvijek sve netko pogresno protumaci. Reci cu samo da ih svi imamo, a stvarnost nas prizemlji tako da nas boli i da se snovi pretvore u obicnu zelju da samo bude ok. Tek kada sam ga rodila pocela sam gajiti prave snove ne o njemu nego o sebi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vjerujem, mogu snovi postati i nocne more, nisam nikoga htjela povrijediti podsjecanjem na davne snove... Istina, sad svi sanjamo da postanemo strpljiviji, kreativniji, pazljiviji, bolji roditelji. <3

      Izbriši
    2. Upravo to 😊 Bas mi je drago da me netko razumije.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca