Preskoči na glavni sadržaj

Kako biti praktični romantik

Pijem kavu i gledam Love it or list it. Perem kosu pa kadu. Smišljam što ćemo ručati. Sušim kosu i mahnito tražim najlonke koje su čitave. Franka me vuče za ruku i hoće se igrati. Mitim ju s par grožđica i odlazim. Već kasnim na posao. Rješavam hrpu spisa do pauze, pijem kavu i obilazim tržnicu, pa opet piskaram. Kupujem pelene, i sve što sam zaboravila kupiti na tržnici i vučem vrećice doma. Jedem najfiniji ručak koji muž pripremi, perem suđe (rest in peace, suđerico!), moljakam Franku da pojede nešto, presvlačim ju i trčim za njom po parkiću. Vadim joj pijesak iz čizama, perem joj ruke, vičem na nju jer po tisućiti put pali i gasi sva svjetla u stanu (svjetleća faza). Glupiramo se, puno se grlimo (mazuljica faza), večeramo pa ju kupamo. Uspavljujem ju. Uspavljujem ju. Uspavlj...i onesvješćujem se. Budim se oko 22 sata i pronalazim muža onesvještenog na kauču. Gledamo se još neko vrijeme krvavih očiju, pokušavamo voditi neki razgovor koji se neće ticati Franke, ali kvalitetna fonetska obrada podataka ne leži nam u kasne sate. Nije romantika umrla, ali ponekad mi se čini - kao da mi jesmo. Ima dana kad nas Frankin ritam potpuno iscrpi, pa nam kronično nedostaje vremena koje bismo poklonili isključivo jedno drugome. A važno ga je pokloniti. Ključno! Jer, najprije smo bili samo mi, i uvijek ćemo ostati samo mi.

U posljednjih nekoliko tjedana u našem životu dogodilo se puno lijepih stvari - muž je postao magistar i učinio od mene poštenu ženu koja više ne spava sa studentom. Istog tjedna proslavili smo i treću godišnjicu braka, i, u to ime, Franku posudili baki i djedu na dadiljanje, i orijentirali se jedno na drugo. Prvotno smo imali u planu otputovati negdje, ali smo se sjetili da nemamo novaca za putovanja, a, budimo realni, ni volje, pa smo godišnjicu proslavili drugim medenim mjesecom - u svom stanu, u svom krevetu (muž je, naime, za tu prigodu, u spavaću sobu premjestio i - TV. Seksi, I know).

Pregledavali smo slike s vjenčanja, divili se samima sebi, jer bili smo mlađi i mršaviji, život je bio pred nama, i nismo ni slutili koliko nas neprospavanih noći, koliko ukakanih pelena i koliko slomova živaca tek čeka. Poklonili smo si praktične, romantične i slatke stvari - uspomenu na naše mjesto (Mappica), stakleno zvono za tortu i puno vremena.


Subotu smo proveli pijući kavu u Tvrđi, uživajući u suncu i sajmu antikviteta na kojem smo pazarili novo umjetničko djelo za naš zid u dnevnoj sobi, košaru za Uskrs (ipak sam ja unuka svoje bake), komplet Zagorkine Kći Lotrščaka iz 1965. godine i knjigu Agathe Christie (izdanje koje me i navuklo na čitanje). Obožavam takve sajmove, i mogla bih cijeli dan lunjati i pipkati neobične predmete koji čuvaju priče iz davnine. Možda ih je baš neki par dobio kao vjenčani dar, ili ih je neki muž poklonio ženi za godišnjicu braka...





Gledali smo filmove (Hitmen's bodyguard, Love, Rosie, To the bone i Nocturnal animals), pijuckali vino, grickali čips, a muž je sve dodatno začinio romantičnim noćnim - napadom žučnog kamenca.

Ipak, shvatili smo da je tako malo potrebno da nas opusti, oduševi i nasmije - ponekad je to kava u krevetu, šetnja gradom koji tek čeka postati glavna zvijezda naših uspomena, mali noćni razgovori (jer dijete spava 50 kilometara dalje), ponekad je to dugi poljubac, onaj nakon kojeg naredni dan dođeš na božićnu ispovijed natečenih usana (true story), ili hodanje u pidžamama do podneva. Koliko god smo uživali (neki više, neki manje - govorim o onima s problematičnom žuči), već drugi dan smo neprestano gledali Frankine snimke i fotografije na našim mobitelima (tad smo usisali stan - iz čiste grižnuje savjesti), a život je poprimio zvuk posebne radosti kad smo došli po nju kod bake. Jer, jesmo prvo bili nas dvoje, ali sad nas je troje, a jedno bez drugog, odnosno - trećeg, ne ide!

Primjedbe

  1. Kako ti, zeno, dobro pises i prenosis emocije. Divota od teksta i od zivota :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, hvala, i sve to s pola snage, u kasne sate, dok muž hrče na kauču (reče ona skromno) :D :D

      Izbriši
  2. Upravo to - najprije smo bili samo mi, i uvijek ćemo ostati samo mi.Dijete ce odrasti i otici, a mi cemo i dalje biti tu. Zato treba u svom kaosu pronaci vremena jedno za drugo. U pocetku makar koju minutu, a kasnije sve vise. Ovo vase mi je super. Posto mi zivimo 300 km od cijele obitelji svakih 2 mj. pozovemo na tjedan dana moju mamu da bude kod nas. Ona se izgustira s malenim, a mi dobijemo vrijeme za sebe - ta kino, kavu, voznju uokolo... Tesko je ostat normalan kad ti nitko ne moze dijete pricuvati ni na minutu, a kamoli da onda imas vremena za kvalitetno provesti vrijeme s partnerom. Preko dana sve radimo skupa, ali suprug mora i raditi pa navecer nakon sto malenog stavimo na spavanje imamo sat- dva za sebe pa se odmaramo i pricamo i to je ono sto odrzava nasu vezu. Ali trenuci kada dođe mama su ono sto nas ponovno probudi i napuni nas energijom za sljedece razdoblje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Živjele bake!! Franka i ja se nismo prvih 20 mjeseci odvajale, tako da je lakse sto su veći! Naše vrijeme tek dolazi!3

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo