Preskoči na glavni sadržaj

Zaljubljena u trulu jesen

Ona je tu. U tuzi kiše...

Lišće šuška, zrela kruška s grane viri...

Širi se miris kestenja....

Bljaaak - mrzila sam te opise jeseni koje su nas prisiljavali čitati ili, još gore - pisati u školi. I dan danas u svakom literarnom tekstu preskočim opise prirode, jer, sorry, prirodo, koliko god ti znala biti veličanstvena – svi ti opisi jednostavno su previše nalik jedan drugome, kao da se godišnja doba odavno opisuju isključivo klišejima koji su se izlizali od upotrebe. Da, mrzila sam jesen. Ne volim ni kestenje. Dječje parade iliti Jesenke stvarale su mi pritisak, i bilo mi je žao mame koja je ljepila lišće po meni kao da joj život o tome ovisi. Mrzila sam kišu i mokre čarape, i zaklela sam se da nikada neću voljeti tu trulu jesen - bit ću proljetna osoba! Hm, da, a onda sam postala alergična na pelud – piši kući: propalo je. Znam! Bit ću najveći obožavatelj ljeta! A onda sam odrasla, završili su ljetni praznici, i ja sam saznala da, kao radna mladež, moram ići na posao i na +40. Prisjelo mi ljeto, postala sam otporna na sve dezodoranse, a ni neumjerena konzumacija sladoleda nije mi pomogla. A zima? OK, mogla bih zimi dati priliku, ipak volim Elsu i Anu i Olafa i čarobni svijet Disneya. A onda je stigao račun za grijanje. I tako sam ja ostala sama s trulom jeseni. Volim ju, šta drugo da radim. Možda je stvar i u odrastanju – ono, zagazila sam u tridesete, jesen u meni caruje i te spike. A možda jednostavno tek ovih dana, gledajući u toplo listopadsko sunce, uviđam koliko ljepote ima u toj prolaznosti.



Ovih dana bavila sam se za book club Slikom Doriana Graya, kultnim romanom Oscara Wildea o kojem sam čula sve samo najbolje. „Divna knjiga“, neki dan je netko komentirao. Hm, pa ne bih baš rekla da je divna - ja bih je radije opisala kao cautionary tale, kako kažu braća s engleskog govornog područja. Svima vam je vjerojatno poznat kratki sadržaj – Dorian Gray je povodljivi sedamnaestogodišnjak koji je utjelovljenje ljepote i kojim su opsjednuti svi, pa tako i slikar Basil Hallward koji naslika njegov lik. Vidjevši sliku, očaran svojom ljepotom, Dorian poželi da zauvijek ostane mlad, a da njegov lik ostari umjesto njega, a njegova se nesmotreno izgovorena želja ostvari. I iako je sam zaplet dovoljno zanimljiv da vas navede da pročitate ovu knjigu, ono što predstavlja ključan dio ovog djela jesu posljedice vječne mladosti u kojoj je (trebao uživati) uživao Dorian Gray.


Iako je glavna tema rasprave na book clubu bila povodljivost Doriana Graya, uobraženost Oscara Wildea i uloga Henryja Wottona u svemu tome, ja si volim misliti da razumijem što je Oscar Wilde htio poručiti ovom knjigom o taštom mladiću kojeg je zaljubljenost u sama sebe odvela u život koji se sveo na potragu za površnim užitkom, a koji je naposljetku izgledao kao put kroz devet krugova pakla. Bez obzira na taj uobraženi stav koji je zasigurno Oscar Wilde za života pokazivao, njegov način života koji je bio sve samo ne konvencionalan, pa čak i činjenicu da je potekao iz obitelji koja je iz skorojevićke željela prijeći u plemićki stalež, ipak mislim da je u svakom trenutku svog života bio svjestan svojih slabosti, mana, svojih grešaka i njihovih posljedica, i da je nastojao biti bolji, prema sebi, ali i prema drugima - žudeći za kršćanskom poniznošću koju je cijenio, čak i kad je nije imao u srcu.

Slika Doriana Graya bogata je lijepim jezikom po kojem je Oscar Wilde prepoznatljiv, i iako se nekima čini da ju je pregazilo vrijeme, ja tvrdim da je aktualna i danas - kad svatko ljubi selfie svoj, kad su svi ovisni o Photoshopu, više nego ikada nam je potrebno razmisliti o posljedicama svoje taštine, o jednom grijehu koji ranjava čovjeka i čini od njega najgoru životinju, onu kojoj ni ljudski život nije svetinja. Nemojmo osuđivati Doriana Graya, jer svi mi kad tad poželimo vječnu mladost. Međutim, ta želja nije vrijedna prodavanja duše, niti žaljenja za minulim vremenima, valja radije živjeti po Oscarovom receptu - "Tajna da čovjek ostane uvijek mlad jest u tome da se nikad ne predajemo osjećajima koji nam ne gode", i imati na umu da svako vrijeme nosi nešto lijepo i posebno. Baš svako.



"Lord Henry se nasmije. "Razlog što svi mi rado zamišljamo o drugima samo najbolje jest taj što se svatko boji samoga sebe! Podloga svakom optimizmu jest puki strah! Smatramo da smo plemeniti jer pripisujemo svojim bližnjima one vrline od kojih bismo mogli imati neke koristi! Hvalimo bankara da bismo mogli prekoračiti svoj konto, a u drumskog razbojnika pronalazimo neke dobre osobine, sve u nadi da nam neće isprazniti džepove. Vjerujem u sve ovo što vam rekoh! Prezirem svaki optimizam iz dna duše! A što se tiče unitenog života, reći ću vam - samo je onaj život uništen kojemu ne daju da se razvija i iživljuje! Želite li razoriti nečiju osobnost, vi toga čovjeka samo popravljajte!"


"Pa ipak, zar ima čovjeka koji bi se, ako je barem malo okusio slast života, odrekao mogućnosti da zauvijek ostane mlad, pa makar ta mogućnost bila ne znam kako fantastična i skopčana s najsudbonosnijim posljedicama?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t