Preskoči na glavni sadržaj

Zaljubljena u trulu jesen

Ona je tu. U tuzi kiše...

Lišće šuška, zrela kruška s grane viri...

Širi se miris kestenja....

Bljaaak - mrzila sam te opise jeseni koje su nas prisiljavali čitati ili, još gore - pisati u školi. I dan danas u svakom literarnom tekstu preskočim opise prirode, jer, sorry, prirodo, koliko god ti znala biti veličanstvena – svi ti opisi jednostavno su previše nalik jedan drugome, kao da se godišnja doba odavno opisuju isključivo klišejima koji su se izlizali od upotrebe. Da, mrzila sam jesen. Ne volim ni kestenje. Dječje parade iliti Jesenke stvarale su mi pritisak, i bilo mi je žao mame koja je ljepila lišće po meni kao da joj život o tome ovisi. Mrzila sam kišu i mokre čarape, i zaklela sam se da nikada neću voljeti tu trulu jesen - bit ću proljetna osoba! Hm, da, a onda sam postala alergična na pelud – piši kući: propalo je. Znam! Bit ću najveći obožavatelj ljeta! A onda sam odrasla, završili su ljetni praznici, i ja sam saznala da, kao radna mladež, moram ići na posao i na +40. Prisjelo mi ljeto, postala sam otporna na sve dezodoranse, a ni neumjerena konzumacija sladoleda nije mi pomogla. A zima? OK, mogla bih zimi dati priliku, ipak volim Elsu i Anu i Olafa i čarobni svijet Disneya. A onda je stigao račun za grijanje. I tako sam ja ostala sama s trulom jeseni. Volim ju, šta drugo da radim. Možda je stvar i u odrastanju – ono, zagazila sam u tridesete, jesen u meni caruje i te spike. A možda jednostavno tek ovih dana, gledajući u toplo listopadsko sunce, uviđam koliko ljepote ima u toj prolaznosti.



Ovih dana bavila sam se za book club Slikom Doriana Graya, kultnim romanom Oscara Wildea o kojem sam čula sve samo najbolje. „Divna knjiga“, neki dan je netko komentirao. Hm, pa ne bih baš rekla da je divna - ja bih je radije opisala kao cautionary tale, kako kažu braća s engleskog govornog područja. Svima vam je vjerojatno poznat kratki sadržaj – Dorian Gray je povodljivi sedamnaestogodišnjak koji je utjelovljenje ljepote i kojim su opsjednuti svi, pa tako i slikar Basil Hallward koji naslika njegov lik. Vidjevši sliku, očaran svojom ljepotom, Dorian poželi da zauvijek ostane mlad, a da njegov lik ostari umjesto njega, a njegova se nesmotreno izgovorena želja ostvari. I iako je sam zaplet dovoljno zanimljiv da vas navede da pročitate ovu knjigu, ono što predstavlja ključan dio ovog djela jesu posljedice vječne mladosti u kojoj je (trebao uživati) uživao Dorian Gray.


Iako je glavna tema rasprave na book clubu bila povodljivost Doriana Graya, uobraženost Oscara Wildea i uloga Henryja Wottona u svemu tome, ja si volim misliti da razumijem što je Oscar Wilde htio poručiti ovom knjigom o taštom mladiću kojeg je zaljubljenost u sama sebe odvela u život koji se sveo na potragu za površnim užitkom, a koji je naposljetku izgledao kao put kroz devet krugova pakla. Bez obzira na taj uobraženi stav koji je zasigurno Oscar Wilde za života pokazivao, njegov način života koji je bio sve samo ne konvencionalan, pa čak i činjenicu da je potekao iz obitelji koja je iz skorojevićke željela prijeći u plemićki stalež, ipak mislim da je u svakom trenutku svog života bio svjestan svojih slabosti, mana, svojih grešaka i njihovih posljedica, i da je nastojao biti bolji, prema sebi, ali i prema drugima - žudeći za kršćanskom poniznošću koju je cijenio, čak i kad je nije imao u srcu.

Slika Doriana Graya bogata je lijepim jezikom po kojem je Oscar Wilde prepoznatljiv, i iako se nekima čini da ju je pregazilo vrijeme, ja tvrdim da je aktualna i danas - kad svatko ljubi selfie svoj, kad su svi ovisni o Photoshopu, više nego ikada nam je potrebno razmisliti o posljedicama svoje taštine, o jednom grijehu koji ranjava čovjeka i čini od njega najgoru životinju, onu kojoj ni ljudski život nije svetinja. Nemojmo osuđivati Doriana Graya, jer svi mi kad tad poželimo vječnu mladost. Međutim, ta želja nije vrijedna prodavanja duše, niti žaljenja za minulim vremenima, valja radije živjeti po Oscarovom receptu - "Tajna da čovjek ostane uvijek mlad jest u tome da se nikad ne predajemo osjećajima koji nam ne gode", i imati na umu da svako vrijeme nosi nešto lijepo i posebno. Baš svako.



"Lord Henry se nasmije. "Razlog što svi mi rado zamišljamo o drugima samo najbolje jest taj što se svatko boji samoga sebe! Podloga svakom optimizmu jest puki strah! Smatramo da smo plemeniti jer pripisujemo svojim bližnjima one vrline od kojih bismo mogli imati neke koristi! Hvalimo bankara da bismo mogli prekoračiti svoj konto, a u drumskog razbojnika pronalazimo neke dobre osobine, sve u nadi da nam neće isprazniti džepove. Vjerujem u sve ovo što vam rekoh! Prezirem svaki optimizam iz dna duše! A što se tiče unitenog života, reći ću vam - samo je onaj život uništen kojemu ne daju da se razvija i iživljuje! Želite li razoriti nečiju osobnost, vi toga čovjeka samo popravljajte!"


"Pa ipak, zar ima čovjeka koji bi se, ako je barem malo okusio slast života, odrekao mogućnosti da zauvijek ostane mlad, pa makar ta mogućnost bila ne znam kako fantastična i skopčana s najsudbonosnijim posljedicama?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...