Preskoči na glavni sadržaj

Zaljubljena u trulu jesen

Ona je tu. U tuzi kiše...

Lišće šuška, zrela kruška s grane viri...

Širi se miris kestenja....

Bljaaak - mrzila sam te opise jeseni koje su nas prisiljavali čitati ili, još gore - pisati u školi. I dan danas u svakom literarnom tekstu preskočim opise prirode, jer, sorry, prirodo, koliko god ti znala biti veličanstvena – svi ti opisi jednostavno su previše nalik jedan drugome, kao da se godišnja doba odavno opisuju isključivo klišejima koji su se izlizali od upotrebe. Da, mrzila sam jesen. Ne volim ni kestenje. Dječje parade iliti Jesenke stvarale su mi pritisak, i bilo mi je žao mame koja je ljepila lišće po meni kao da joj život o tome ovisi. Mrzila sam kišu i mokre čarape, i zaklela sam se da nikada neću voljeti tu trulu jesen - bit ću proljetna osoba! Hm, da, a onda sam postala alergična na pelud – piši kući: propalo je. Znam! Bit ću najveći obožavatelj ljeta! A onda sam odrasla, završili su ljetni praznici, i ja sam saznala da, kao radna mladež, moram ići na posao i na +40. Prisjelo mi ljeto, postala sam otporna na sve dezodoranse, a ni neumjerena konzumacija sladoleda nije mi pomogla. A zima? OK, mogla bih zimi dati priliku, ipak volim Elsu i Anu i Olafa i čarobni svijet Disneya. A onda je stigao račun za grijanje. I tako sam ja ostala sama s trulom jeseni. Volim ju, šta drugo da radim. Možda je stvar i u odrastanju – ono, zagazila sam u tridesete, jesen u meni caruje i te spike. A možda jednostavno tek ovih dana, gledajući u toplo listopadsko sunce, uviđam koliko ljepote ima u toj prolaznosti.



Ovih dana bavila sam se za book club Slikom Doriana Graya, kultnim romanom Oscara Wildea o kojem sam čula sve samo najbolje. „Divna knjiga“, neki dan je netko komentirao. Hm, pa ne bih baš rekla da je divna - ja bih je radije opisala kao cautionary tale, kako kažu braća s engleskog govornog područja. Svima vam je vjerojatno poznat kratki sadržaj – Dorian Gray je povodljivi sedamnaestogodišnjak koji je utjelovljenje ljepote i kojim su opsjednuti svi, pa tako i slikar Basil Hallward koji naslika njegov lik. Vidjevši sliku, očaran svojom ljepotom, Dorian poželi da zauvijek ostane mlad, a da njegov lik ostari umjesto njega, a njegova se nesmotreno izgovorena želja ostvari. I iako je sam zaplet dovoljno zanimljiv da vas navede da pročitate ovu knjigu, ono što predstavlja ključan dio ovog djela jesu posljedice vječne mladosti u kojoj je (trebao uživati) uživao Dorian Gray.


Iako je glavna tema rasprave na book clubu bila povodljivost Doriana Graya, uobraženost Oscara Wildea i uloga Henryja Wottona u svemu tome, ja si volim misliti da razumijem što je Oscar Wilde htio poručiti ovom knjigom o taštom mladiću kojeg je zaljubljenost u sama sebe odvela u život koji se sveo na potragu za površnim užitkom, a koji je naposljetku izgledao kao put kroz devet krugova pakla. Bez obzira na taj uobraženi stav koji je zasigurno Oscar Wilde za života pokazivao, njegov način života koji je bio sve samo ne konvencionalan, pa čak i činjenicu da je potekao iz obitelji koja je iz skorojevićke željela prijeći u plemićki stalež, ipak mislim da je u svakom trenutku svog života bio svjestan svojih slabosti, mana, svojih grešaka i njihovih posljedica, i da je nastojao biti bolji, prema sebi, ali i prema drugima - žudeći za kršćanskom poniznošću koju je cijenio, čak i kad je nije imao u srcu.

Slika Doriana Graya bogata je lijepim jezikom po kojem je Oscar Wilde prepoznatljiv, i iako se nekima čini da ju je pregazilo vrijeme, ja tvrdim da je aktualna i danas - kad svatko ljubi selfie svoj, kad su svi ovisni o Photoshopu, više nego ikada nam je potrebno razmisliti o posljedicama svoje taštine, o jednom grijehu koji ranjava čovjeka i čini od njega najgoru životinju, onu kojoj ni ljudski život nije svetinja. Nemojmo osuđivati Doriana Graya, jer svi mi kad tad poželimo vječnu mladost. Međutim, ta želja nije vrijedna prodavanja duše, niti žaljenja za minulim vremenima, valja radije živjeti po Oscarovom receptu - "Tajna da čovjek ostane uvijek mlad jest u tome da se nikad ne predajemo osjećajima koji nam ne gode", i imati na umu da svako vrijeme nosi nešto lijepo i posebno. Baš svako.



"Lord Henry se nasmije. "Razlog što svi mi rado zamišljamo o drugima samo najbolje jest taj što se svatko boji samoga sebe! Podloga svakom optimizmu jest puki strah! Smatramo da smo plemeniti jer pripisujemo svojim bližnjima one vrline od kojih bismo mogli imati neke koristi! Hvalimo bankara da bismo mogli prekoračiti svoj konto, a u drumskog razbojnika pronalazimo neke dobre osobine, sve u nadi da nam neće isprazniti džepove. Vjerujem u sve ovo što vam rekoh! Prezirem svaki optimizam iz dna duše! A što se tiče unitenog života, reći ću vam - samo je onaj život uništen kojemu ne daju da se razvija i iživljuje! Želite li razoriti nečiju osobnost, vi toga čovjeka samo popravljajte!"


"Pa ipak, zar ima čovjeka koji bi se, ako je barem malo okusio slast života, odrekao mogućnosti da zauvijek ostane mlad, pa makar ta mogućnost bila ne znam kako fantastična i skopčana s najsudbonosnijim posljedicama?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta