Preskoči na glavni sadržaj

Budi nečiji

Tek smo pomeli lišće s balkona i zatvorili sezonu kafenisanja na njemu, a naši susjedi već su povješali božićne lampice po prozorima. Neću biti licemjer, nabavila sam i ja dvije nove limene kutije za božićne kolačiće. Koliko god ignorirala vrijeme, sve me podsjeća - kraj godine je blizu.


Približava se i blogorođendan, ove godine jubilarni, pa u mislima revidiram godinu koja je na izmaku. Prošle su godine, i mogu reći da mi je ovaj blog donio puno lijepih stvari - nova prijateljstva, i puno novih spoznaja - promijenio me, ili je bar popratio moju promjenu. Nisam više ona furešta, nisam više prvakinja drame, ne uzimam sve k srcu, ali još uvijek tražim bit, smisao, način da se oslobodim svega što me steže. Ima dana kad odgovore pronalazim, ima dana kad ne znam kako se zovem. 
 
Nekad davno, bilo je više nego očito da mi se genetski materijal sastoji od osuđivanja, prigovaranja, uzburkanih strasti i neizgovorenih riječi - sve sam uzimala k srcu. Svaki pokret, svaki pogled, razgovor, svako iskorištavanje, svaku uvredu, sve sam ih preintenzivno doživljavala i na njima nastojala izgraditi svoj život. A onda mi se dogodio Šibenik. Nisam od očaja promijenila stav istog trena, kako su mi neki savjetovali, bila sam predepresivna za to, ali s vremenom se promijenio moj stav prema životu - očistila sam život od svega što me zamaralo i unesrećivalo - od ljudi koji će me voljeti samo s osmijehom, od prijatelja koji neće nikada naći vremena za mene, od knjiga koje nisu napisane da bi se čitale, nego prodavale, od ambicija koje nikoga nisu usrećile, od snova koje sam sanjala radi drugih, a ne radi sebe. Neke stvari sam shvatila, a neke još nastojim shvatiti. Možda neke trebaju ostati neotkrivene.



Čitam ovih dana Duha iz Cantervillea, i sve više uviđam genij Oscara Wilde. Od priče o duhu koji opsjeda staro imanje na koje se useljava američka obitelj on je uspio napraviti duhovitu pričicu koja je, sigurna sam, nadahnula tvorce Caspera - prijateljskog duha. Osim Duha, ova knjiga čuva još nekoliko pripovijetki s jezovitom tematikom, a ostavila me s pitanjima koja sežu dalje od isklišejizirane poltergajstične atmosfere - zašto se ljudi boje smrti, a niti ne znaju živjeti? Boje se odvažiti, boje se predati, boje se izaći iz svoje sigurne zone. Svi želimo u ovom kratkom životu biti autentični, posebni, voljeni, nezaboravljeni, neosamljeni, u to nema sumnje, ali jednu stvar kao da zaboravljamo - ma ne leži tajna sreće u uljuljkanoj svakodnevici, nema zadovoljstva u koračanju utabanim stazama, a nije ključno niti "biti svoj" (bez uvrede, Šenoa), nego "biti nečiji". Trčimo za poslovima, za novcem, brinemo oko budućnosti, i zaboravljamo na vrijeme koje nam je danas dano, a koje možemo pokloniti drugome - dopusti nekome da ti bude centar svijeta, da zbog njega zaboraviš na sutra - samo tako ćeš biti sretan, samo tako ćeš pronaći dom. Danas sam u to sigurna, a već sutra...

Primjedbe

  1. Zadnjih mjeseci se hvatam kako brojim dane do vikenda, samo treba preživjeti srijedu i blizu sam. Onda vikend proleti, ja ga provedem kvalitetno po svojim mjerilima (ili ne), i onda opet ispočetka. I tako mi lete mjeseci, u nepovrat. Voljela bih biti svjesna svakog trenutka, uživati u njima, carpe diem bla bla, ali još to nažalost ne mogu. Mašina kapitalizma i ostalih izama u mom životu je jaka. Onda budem sretna kad si barem jednom u danu osvijestim - hej, živa si, nemaš (većih) problema, uživaj dok možeš... Ne pali auto, nađi snage i prošetaj do posla po jesenskom lišću dok ti Tadijanović odzvanja u ušima, kao npr.sinoć... Borba, my dear.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam, i ja sam tako godinama cekala da zivot pocne, a onda sam dobila dijete - vise se ne veselim vikendu jer me Franka budi u 5:15 :D Doci ce to sve na svoje!

      Izbriši
    2. E, ovo kao da sam ja napisala. Stalno sam čekala da život počne. Bilo me strah svega i baš kao što si napisala sve sam uzimala k srcu. Nečiji krivi pogled znao mi je uništiti dan, tjedan. I onda sam dobila dijete. Kao da je balončić od sapunice puknuo i izbacio me s Marsa na Zemlju. Bum - snađi se, bez priprema, bez ičega. Živi!

      Izbriši
    3. Bas tako! Mene je samotnjacki zivot u Sibeniku pripremio na preslagivanje prioriteta, a Franka je to samo zapecatila :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta