Zaboravila sam ostaviti kamenčić

"Ne volim čitati takve knjige", prokomentirala je moja mentorica kad sam joj, na njen upit o mom trenutnom izboru knjige za čitanje, odgovorila da čitam knjigu Prima Levija, Talijana i kemičara kojeg je nacizam ubio četrdeset godina nakon što je spašen iz Auschwitza. "Kakve?", nastavila sam. "Pa, takve, o smrti, depresivne", rekla je žena koja uživa u čitanju krimića. Valjda su, za razliku od Umorstava u Midsomeru, knjige preživjelih iz Auschwitza pre - stvarne.

Ja, pak, gajim neku čudnu, pomalo zabrinjavajuću - vjerojatno biste rekli, opsesiju holokaustom. Pročitala sam sve. Imre Kertesz, Elie Wiesel, rečenice iz Dnevnika Anne Frank znam napamet, Beatrice i Vergilije rasplakali su me, pogledala sam i priču o čokoladi koju je jedna logorašica dala drugoj, čula sam i priču Eve Mozes koja je, zajedno sa sestrom blizankom, bila pokusni kunić doktoru Mengeleu - želim upiti svaku priču, kako nijedna ne bi ostala neispričana. Jer preživjeli ne pričaju priče samo iz terapeutskih razloga - njihove su priče opomene za sve nas, upozorenja koja nas trebaju istrgnuti iz naših svakodnevnica i podsjetiti nas da ne bismo život trebali uzimati zdravo za gotovo dok se na ovom svijetu u svakom trenutku neki čovjek bori za svoj goli život.

Primo Levi talijanski je Židov koji je imao tek dvadeset i pet godina kad je deportiran u Auschwitz. Zajedno sa šesto i pedeset duša prevezen je u jednom od dvanaest vagona za stoku. Primo Levi prvotno je bio kemičar, no, i bez ikakve posebne formule i procedure, on vješto oslikava svoj život u Auschwitzu - od vožnje do samog kampa uništenja pa do oslobođenja Crvene armije. Trenutak tišine, o kojem govori u knjizi "Zar je to čovjek?", trenutak kad se konvoj napokon zaustavio kasno u noć, usred mračne i šutljive ravnice, jedan je od najstrašnijih trenutaka u povijesti. Tišina koja para srca, hladnoća koja reže prsa, strah koji se može nanjušiti.

"I dođe noć i bi takva da se razaznalo da ljudske oči u njoj ne bi trebale biti nazočne niti bi trebale preživjeti. Svi oćutješe to: nitko od stražara, ni Talijani, ni Nijemci, nije smogao snage doći vidjeti što čine ljudi kad znaju da im je mrijeti.
Svatko se od života opraštao onako kako mu je ponajviše pristajalo. Neki su molili, drugi prekomjerno pili, treći se opijahu posljednjom odurnom strasti. Ali majke su probdijele da umilnom pomnjom priprave hranu za put, i okupaše djecu, pripremiše prtljagu; a u zoru bodljikave žice bi pune dječjeg rublja obješenog na vjetru da se suši; i nisu zaboravile pelene, ni igračke, ni jastuke, ni stotinu onih malih stvari za koje one dobro znaju da su djeci u svakom slučaju potrebne. Zar ne biste i vi jednako tako postupili? Kad bi vas sutra imali ubiti s vašim djetetom, zar mu danas ne biste dali jesti?"

Primo je deportiran u kamp Buna/Monowitz kamp, jedan od četrdeset i pet podkampova velikog Auschwitza. Samo u Buni bilo je 12.000 zatvorenika koji su se na dnevnoj bazi borili protiv svih svojih ljudskih granica, neprestano se podsjećajući da je njihov život vrijedan te borbe. Izgladnjeli i iscrpljeni, suočavali su se s bolestima i strahom od nacista koji su nadzirali svaki njihov pokret.

"Zatim dolazi drugi jedan Nijemac i kaže da se obuću stavi u za to određen kut, i mi ju odlažemo, jer je već sve svršeno i osjećamo da smo izvan svijeta te da preostaje jedino slušati. Dolazi jedan s metlom i mete svu obuću van, kroz vrata, na jednu hrpu. Lud je, sve ih miješa, devedest šest pari, nakon čega će ostati rasparene. Vrata vode van, prodire ledeni neki vjetar, a mi goli i rukama pokrivamo trbuh. Vjetar lupa vratima a ih zatvara, Nijemac ih opet otvara i zamišljeno gleda kako se jedan uz drugog grčimo, ne bismo li se zaklonili od vjetra jedan iza drugog; zatim odlazi i ponovno ih zatvara."

"Ako smo goli u dvorani s tuševima, znači da ćemo se tuširati. Budemo li se tuširali, to je zato što nas neće poubijati. Pa zašto nas onda drže na nogama i na daju nam piti, a nitko nam ništa ne govori, nemamo ni obuće ni odjeće, već smo svi goli s nogama u vodi, hladno je i pet smo dana na putu, a ne možemo ni sjesti?"

Knjiga "Zar je to čovjek?" ne čita se uz kavicu - ona se čita na hladnom podu, bosih nogu. Dok sam je čitala, imala sam stalno osjećaj da moram pobjeći iz svoje kože. U prvi mah sam bila pokošena panikom kakvu je Primo prikazao na prvim stranicama, pa sam se osjećala tjeskobno, a knjiga me ostavila s osjećajem očajničke bespomoćnosti. Spašavanje Crvene armije kao da logorašima, naime, nije donijelo sreću. Posljednje riječi autora natopljene su neizvjesnošću koja je Prima nastavila pratiti kroz život i izvan Auschwitza - život je skončao skokom s trećeg kata stubišta zgrade u kojoj je i rođen, i ne treba ni biti genijalac da bi se zaključilo - ubio ga je Auschwitz.

Imala sam potrebu nešto učiniti u spomen na Prima Levija, pa sam sa sestrom posjetila jedno od osječkih židovskih groblja. Potpuno neupućena u običaje Židova vezane za umrle (a toliko puta sam pogledala Schindlerovu listu!), ponijela sam na groblje, u ulici koju željeznička pruga dijeli od centra grada, lampion koji, naposljetku, nisam niti zapalila, strahujući da će zapaliti visoku travu koja raste na groblju koje nije posjećeno. Groblje je ustanovljeno 1864. godine, u doba kada je u Osijeku živjelo puno židovskih obitelji. Obitelji Fritz, Frey, Neumann, Springer - njihova su prezimena, a danas u gradu živi tek trideset i jedan njihov potomak. Zanimljivost groblja je da su svi grobovi okrenuti prema sjeveru, u redovima smjera istok - zapad. Tu je i stara napuštena stoljetna prizemnica, maurskog stila, koja je služila kao kapela i mrtvačnica - danas je u njoj skladište.

Volim groblja - poput najtiših i najumirujućih parkova su, ali većina ljudi ih ne simpatizira, izbjegavaju ih. U kaosu života koji živimo, često zaboravimo i na žive, pa ne čudi da ni pokojne ne obilazimo. Stradalih u holokaustu ili vojnika koji su živote ostavili na ratištima, kao i onih koji strah ratišta proživljavaju svakog dana svog života, sjetimo se samo jednog dana u godini, kada mediji poprate polaganje vijenaca od strane političara koji nemaju ni potrebu reći neku pametnu, nego izreknu poneki klišej iznad spomenika, tek reda radi. Nije stvar u brojci umrlih, niti u ideologiji koju ne smatramo svojom - da je i samo jedan život u pitanju, brutalna smrt, kakva se podrazumjevala u koncentracijskom logoru, ima jednaku težinu. Zar je to čovjek?, pitao je Levi, ciljajući i na one koju su se ogradili od nacizma, na one kojih se to ne tiče, koji žive svojim životima i puštaju druge - da umiru. Zar je TO čovjek? Taj - koji mete obuću ogoljelim ljudima? Taj - koji razdvaja očeve od djece? Taj - koji baca jedno mrtvo tijelo na drugo? Strahote Auschwitza teško nam je zamisliti u potpunosti, ali, kad bolje razmislim, nije mi teško vjerovati da čovjek čovjeku može biti neprijatelj, čak i bez ikakvog razloga - ta svakog dana nekoga u svom životu tretiramo pogrešno - konobara kojeg niti ne pozdravimo, šefa čiji autoritet ne poštujemo, kolege koje ogovaramo iza njihovih leđa, svoju djecu i partnere na koje se žalimo na jutarnjoj kavi. Možda ne možemo vratiti vrijeme, ne možemo spasiti obitelji koje još nose težak teret nacizma na svojim leđima, ali možemo svakog dana biti dobri prema sebi, i prema svojim bližnjima - čak i onda kad nismo raspoloženi, čak i onda kad smo pod stresom, čak i u dane kada oni to nisu ni zaslužili. Svakog dana, ako ništa drugo, možemo pokušati biti čovjek.

"Tada smo prvi put primjetili da našem jeziku nedostaje riječi koje bi izrekle ovu uvredu, ovo uništenje čovjeka. U tren, gotovo proročanskom intuicijom, objavila nam se stvarnost: stigli smo do dna. Dublje od toga se ne može: nema bijednijeg ljudskog položaja, niti je takvo što zamislivo. Ništa više nije naše: oduzeli su nam odjeću, obuću, čak i kosu, progovorimo li, neće nas slušati, a kad bi nas i slušali, ne bi nas ni razumjeli. Oduzet će nam i ime; a htjednemo li ga sačuvati, morat ćemo u sebi smoći snage da to učinimo, da postignemo da iza tog imena ostane štogod naše, od nas kakvi smo nekad bili.

Mi znamo da ćemo u ovome teško biti shvaćeni, i dobro što je tako. Ali, neka svatko promisli kolika je vrijednost, koliko značenje sadržano i u ponajmanjim našim svagdašnjim navikama, u stotini predmeta koje posjeduje i naubogiji prosjak. Te su stvari dio nas, gotovo kao udovi našeg tijela; niti je u našem svijetu zamislivo da će nam ih uskratiti, jer ćemo odmah naći druge i zamijeniti stare, druge predmete koji su naši, kao čuvati i poticatelji naših prisjećanja. Zamislite čovjeka kome, zajedno s dragim osobama, oduzimaju njegov dom, njegove navike, njegovu odjeću, napokon sve, doslovce što ima; bit će to prazan čovjek, sveden na patnju i potrebu, komu nije stalo do dostojanstva i razbora, jer se to lako dogodi onome tko je sve izgubio, da izgubi sebe sama: takav dakle koji će laka srca odlučiti o svom životu ili o smrti, mimo svakog smisla za ljudsku srodnost, u sretnijem slučaju, na temelju iste probitačne prosudbe."

"Mi se nećemo vratiti. Odavde nitko ne smije izaći, jer bi u svijet mogao ponijeti, zajedno sa znakom utisnutim u tijelo, opaku vijest o tome koliko odvažnosti treba čovjeku u Auschwitzu da bude čovjek."