Preskoči na glavni sadržaj

Summertime, and the livin' is easy

Summertime, and the livin' is easy. Fish are jumpin' and the cotton is hiiiiiigh. Već čujete zvuk, je li tako? Gershwin je savršeno ulovio taj trenutak - ljetni dan na jugu Amerike, ondje gdje crnkinje pjevaju dok beru pamuk, pjevaju dok peku najsočnije pite s jabukama, pjevuše dok prave limunadu, onu najslađu. Štošta se promijenilo od 1934., kada je skladana slavna Summertime, i štošta se promijenilo od 1960., kada je Harper Lee, nakon dugogodišnjeg rada na njoj, izdala svoju Pticu. No, jug Amerike je ostao isti - barem u njenim knjigama. Majstorica je za taj neponovljivi the-south-state-of-mind - bila i ostat će, a već on mi bi bio dovoljan motiv za čitati razvikanu Idi, postavi stražara.

 

Svi ste čuli priču. Sirota Nelle došla je 1957. kod Taya Hohoffa, urednika J.B. Lippincott Companyja s nacrtom romana kojeg danas znamo kao Idi, postavi stražara (izdanog lani!), a on je u njoj prepoznao iskru i dao joj najbolji savjet koji je mogao - da svoj prvi roman temelji na liku djevojčice Scout, koja u digresijama progovara u nacrtu romana. Njene dječje anegdote bile su najbolji dio nacrta i hvala Bogu, Nelle je poslušala Tayev savjet i svojom Pticom rugalicom osvojila Pulitzera i postala klasik američke književnosti - e, taj čovjek je stvarno znao svoj posao! Prvotni nacrt ostao je u nekoj ladici sve do lani, kada ga je pronašla njena odvjetnica, te je objavljen pod čudnim okolnostima, dok je sirota Nelle već bila toliko otuđena od svijeta i toliko stara i senilna da mnogi sumnjaju u njen pristanak na objavu romana. 

 "Kladim se da znam što ti je."
"Što?"
"Imaš prokletstvo. Evino prokletstvo. Da Eva nije pojela jabuki, ne bismo to imale. Je l' ti loše?"
"Nije", reče Jean Louise, u sebi proklinjujući Evu.
"Otkud znaš?"
"Hodaš k'o da si jahala riđu kobilu", reče Ada Belle. "Naviknut ćeš se. Ja to imam već godinama."
"Nikad se neću naviknuti."

Tko god voli Pticu rugalicu, imat će velika očekivanja od ove knjige, u to budite sigurni. I tko god voli Nelle, imat će grižnju savjeti što ju je, s obzirom da je vrlo vjerojatno ona htjela da knjiga ostane nepoznanica ostatku svijeta, pročitao. Ipak, za sve knjiške moljce ova je knjiga prava poslastica!

Glavni lik romana je odrasla Scout koja se vraća u rodni kraj i otkriva da se sve promijenilo otkad je otišla u New York biti građankom svijeta. Centar njenog zanimanja je očev pripravnik Hank Clinton, njen suputnik u otkrivanju drugačijeg Maycomba - onog u kojem vladaju predrasude više nego ikada ranije. Da se razumijemo, i dalje su sjećanje djevojčice Scout najmoćniji dio romana, jer divan je taj glasić djeteta koje vjeruje u ideale. No, otkrivanje čovječnijeg Atticusa ono je što ovu knjigu čini posebnom. Svi mi koji smo ga voljeli kao savršenog oca, voljet ćemo ga još više u trenutku kad otkrijemo njegove slabosti - u kojima, naposljetku, leži njegova snaga, i njegova mudrost. Zato, nemojte ne voljeti odraslu Scout koje je pomalo drama queen i koja oca diže u nebesa -  napokon je odrasla, ali, ipak, ne u tolikoj mjeri da bi zaboravila sve ono što joj je važno, i u što vjeruje - zapravo, tek toliko da njen buntovni, ali i dosljedni stav dobije još više na težini.

"... I onda si je ti, gospođice rođena s vlastitom savješću, negdje na svojem putu poput priljepka zakvačila na očevu. Kad si narasla i postala tako odrasla da se više ni sama nisi poznavala, pobrkala si svojeg oca s Bogom. Nisi ga vidjela kao čovjeka s ljudskim srcem i ljudskim manama. Priznajem ti da je to možda teško vidjeti jer tako rijetko griješi, ali ipak pogriješi, kao i svi mi. Bila si emotivno zakinuta kad si se držala njega, dobivala od njega odgovore, vjerujući da će tvoji zaključci uvijek biti kao i njegovi."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...