Preskoči na glavni sadržaj

Summertime, and the livin' is easy

Summertime, and the livin' is easy. Fish are jumpin' and the cotton is hiiiiiigh. Već čujete zvuk, je li tako? Gershwin je savršeno ulovio taj trenutak - ljetni dan na jugu Amerike, ondje gdje crnkinje pjevaju dok beru pamuk, pjevaju dok peku najsočnije pite s jabukama, pjevuše dok prave limunadu, onu najslađu. Štošta se promijenilo od 1934., kada je skladana slavna Summertime, i štošta se promijenilo od 1960., kada je Harper Lee, nakon dugogodišnjeg rada na njoj, izdala svoju Pticu. No, jug Amerike je ostao isti - barem u njenim knjigama. Majstorica je za taj neponovljivi the-south-state-of-mind - bila i ostat će, a već on mi bi bio dovoljan motiv za čitati razvikanu Idi, postavi stražara.

 

Svi ste čuli priču. Sirota Nelle došla je 1957. kod Taya Hohoffa, urednika J.B. Lippincott Companyja s nacrtom romana kojeg danas znamo kao Idi, postavi stražara (izdanog lani!), a on je u njoj prepoznao iskru i dao joj najbolji savjet koji je mogao - da svoj prvi roman temelji na liku djevojčice Scout, koja u digresijama progovara u nacrtu romana. Njene dječje anegdote bile su najbolji dio nacrta i hvala Bogu, Nelle je poslušala Tayev savjet i svojom Pticom rugalicom osvojila Pulitzera i postala klasik američke književnosti - e, taj čovjek je stvarno znao svoj posao! Prvotni nacrt ostao je u nekoj ladici sve do lani, kada ga je pronašla njena odvjetnica, te je objavljen pod čudnim okolnostima, dok je sirota Nelle već bila toliko otuđena od svijeta i toliko stara i senilna da mnogi sumnjaju u njen pristanak na objavu romana. 

 "Kladim se da znam što ti je."
"Što?"
"Imaš prokletstvo. Evino prokletstvo. Da Eva nije pojela jabuki, ne bismo to imale. Je l' ti loše?"
"Nije", reče Jean Louise, u sebi proklinjujući Evu.
"Otkud znaš?"
"Hodaš k'o da si jahala riđu kobilu", reče Ada Belle. "Naviknut ćeš se. Ja to imam već godinama."
"Nikad se neću naviknuti."

Tko god voli Pticu rugalicu, imat će velika očekivanja od ove knjige, u to budite sigurni. I tko god voli Nelle, imat će grižnju savjeti što ju je, s obzirom da je vrlo vjerojatno ona htjela da knjiga ostane nepoznanica ostatku svijeta, pročitao. Ipak, za sve knjiške moljce ova je knjiga prava poslastica!

Glavni lik romana je odrasla Scout koja se vraća u rodni kraj i otkriva da se sve promijenilo otkad je otišla u New York biti građankom svijeta. Centar njenog zanimanja je očev pripravnik Hank Clinton, njen suputnik u otkrivanju drugačijeg Maycomba - onog u kojem vladaju predrasude više nego ikada ranije. Da se razumijemo, i dalje su sjećanje djevojčice Scout najmoćniji dio romana, jer divan je taj glasić djeteta koje vjeruje u ideale. No, otkrivanje čovječnijeg Atticusa ono je što ovu knjigu čini posebnom. Svi mi koji smo ga voljeli kao savršenog oca, voljet ćemo ga još više u trenutku kad otkrijemo njegove slabosti - u kojima, naposljetku, leži njegova snaga, i njegova mudrost. Zato, nemojte ne voljeti odraslu Scout koje je pomalo drama queen i koja oca diže u nebesa -  napokon je odrasla, ali, ipak, ne u tolikoj mjeri da bi zaboravila sve ono što joj je važno, i u što vjeruje - zapravo, tek toliko da njen buntovni, ali i dosljedni stav dobije još više na težini.

"... I onda si je ti, gospođice rođena s vlastitom savješću, negdje na svojem putu poput priljepka zakvačila na očevu. Kad si narasla i postala tako odrasla da se više ni sama nisi poznavala, pobrkala si svojeg oca s Bogom. Nisi ga vidjela kao čovjeka s ljudskim srcem i ljudskim manama. Priznajem ti da je to možda teško vidjeti jer tako rijetko griješi, ali ipak pogriješi, kao i svi mi. Bila si emotivno zakinuta kad si se držala njega, dobivala od njega odgovore, vjerujući da će tvoji zaključci uvijek biti kao i njegovi."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta