Znate onaj osjećaj zadovoljstva - more golica tabane, sunce proviruje kroz borove, povjetarac mrsi kosu, a u ruci štivo tako lagano da se samo čita? E, pa uz malo dijete možete ga zaboraviti! Nema više bezbrižnog plivanja u moru, nema više utapanja u knjizi... Uz Franku smo stalno u akciji - pazimo jede li kamenčiće s plaže, hranimo je bananom ili kruškom, kupamo se u moru s njom i smijemo se njenom brbljanju kojim dozove svu djecu s plaže k sebi. A knjige? Čitam dok ona spava, dok kuham ručak ili na deset minuta kad se brčka u moru s tatom - nema tu glamura, niti potpunog opuštanja - samo mama koja radije čita, nego spava, iako joj se oči sklapaju.
Možda na more ne bih nikad ponijela ovu knjigu koja se čini kao površno ljetno štivo, ali nisam mogla do knjižnice, a sestra je dobila uputu da posudi nešto light. Priznajem, imam predrasude o autorima kao što je Veronica Henry (ta i ime joj zvuči toliko fake), ali ugodno me iznenadila. Njen stil nalik je Hornbyjevom, kojeg nikad ne bismo okarakterizirali kao ljetnu razbibrigu - zato što je muškarac, sigurna sam, ali svejedno.
Kod nas su joj prevedene knjige Produženi vikend i Noć u Orienr Expresu, koja mi je i došla pod ruku. Priča prati nekoliko putnika poznatog vlaka - svaki od njih ima svoje motive za putovanje, svoja očekivanja, želje i snove, i svaki lik je toliko životan da svaka stranica knjige stvara scenu, kao da gledamo film - što ne čudi s obzirom da je autorica prvotno bila televizijska scenaristica. Zagonetna slika, ljubavi iz mladosti, spojevi naslijepo i zanimljiva priča samo su jedan od razloga zašto trebate dati šansu ovoj književnici čije korice odišu ljetom.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)