Preskoči na glavni sadržaj

O divljenju Proustu

Najpoznatije blogerice postale su popularne upravo zbog toga što dijele svaki trenutak svog života s ostatkom svijeta. A kako ih i ne bi dijelile kad im se život sastoji od ljetnih haljinica, make upa, finih kolača i putovanja neobičnim krajolicima! Ipak, ja ću vas danas počastiti svojom pustolovinom u obliku boravka u bolnici u kojoj sam se našla nakon tjedan dana proživljavanja lakih bolova, nalik menstrualnima, popraćenih pritiskom koji podsjeća na isti onaj zbog kojeg trčite na toalet. I to je život, zar ne? Bar moj jest - trenutno.



Gotovo uvijek se pokaže - kad god sumnjaš da ti tijelo otkazuje poslušnost, vjerojatno tako i jest. Moji su se bolovi pokazali kao trudovi u kombinaciji s upalom mjehura, pa me doktorica po hitnom postupku prikopčala na infuziju koja će moju nestrpljivu kćerkicu nagovoriti da ipak ostane u svom bazenčiću još najmanje četiri tjedna, budući da smo trenutno u 33. tjednu ovog blaženog stanja, a da naša Franky ima tek (ili već, kako se uzme!) 2100 g. Kako stvari stoje, postat ću inventar ovog ginekološkog odjela pa je vrijeme da pronađem u svemu tome i nešto pozitivno.



U bolnici sam bila i u predškolskoj dobi, i boravak u bolnici ostao mi je u lijepom sjećanju - odjel pedijatrije bio je veselo mjesto na kojem smo se igrali, izrađivali božićne ukrase i jeli palačinke. Ne bih se ja ni ovog boravka u bolnici grozila da ovaj srpanj ne postiže rekordne temperature. Da, bolnica ima klimu (ovih dana je to aktualna tema i svi me ispituju imamo li klimu), a ona se, što god ljudi o tome pametovali, postavlja u hodnike, a ne u sobe bolesnika ili rodilja s bebama. No, kad ste dobrano trudni, ni klima vam ne pomaže - svejedno ste oznojavate 78 puta na dan, i još toliko puta na noć. I htjeli - ne htjeli,čeznete za domom.

Ipak, evo nekoliko pozitivnih stvari koje mi pomažu da preživim - dan po dan.

Što god vam o tome pričali, bolnička hrana je zapravo ukusna - bar u ovoj bolnici. Ovih dana jela sam npr. varivo s povrćem, punjenu papriku, žgance s mlijekom i griz knedle sa sirom. Kao da sam na feriju kod bake! Iako mi nedostaje moj uobičajeni doručak, svjesna sam da bi sve skupa moglo biti i gore.



U bolnicu najprije nisam ponijela laptop jer boravak u bolnici valja iskoristiti kao odmor u tišini. Da pojasnim, tad sam bila uvjerena da ću ondje ostati samo dan, eventualno dva. No, nakon nekoliko dana ležanja do iznemoglosti, živciranja, dosađivanja, čitanja (bolnici je potrebna knjižnica za pacijente!) i preznojavanja, moji su me posjetioci opremili i sada je službeno - stanovnik sam ove bolnice baš kao što je Tom Hanks stanovnik Terminala.







Torbu za bolnicu spakirala sam neki dan, u 32. tjednu trudnoće, što toplo preporučujem svakoj trudnici. Nikad nije prerano jer sa mnom na odjelu leže žene s raznim tegobama - jednima se, kao meni, zaustavljaju kontrakcije i pripremaju bebina pluća za prerani dolazak na svijet, a drugima se inducira porod ili obavlja carski rez. S nama ženama uvijek neki problemi, pa vas ništa ne košta opremiti se na vrijeme. Posebnu pažnju opremite na role wc papira, toaletne maramice, prozračnu odjeću (ako ste u bolnici na +40) i pitku vodu.


Najradosniji sat mojeg dana je vrijeme posjeta. Baš kao ni pri susretu na kolodvorima, ni u posjetama bolesniku nema ružnih riječi i neugodne tišine. Sat vremena prije posjeta (duže mi treba sa svom aparaturom)
tuširam se i pripremam za posjete, kao da mi u goste dolazi predsjednica države, a ne suprug koji me oprema wc papirom i Barneyem.


Sestre u bolnici mi uvelike olakšavaju boravak na odjelu. Sve su pristupačne, drage, odgovaraju na sva pitanja, brižne su i nježne. Zbog njih sam se vrlo brzo priviknula na atmosferu bolnice - poznajem njihovu rutinu, već znam koja radi u kojoj smjeni, osjećam se, unatoč krokodilskim suzama koje me uspavljuju i velikoj brizi za ovo čudo u meni, sigurno. 
U bolnici sam stekla sam i još jednu vještinu - hodanje, spavanje i obavljanje higijene uz stalnog pratitelja - stalak za infuziju u koji se, kad noću posjećujem toalet, sva zapetljam i probudim pola odjela. Ali, svaki dan sam sve spretnija!

Primjedbe

  1. Oduvijek imam listu čekanja - filmovi/knjige/serije. I razmišljala sam kako ću bez ozbiljog razloga biti u bolnici ili morati ležati, pa stići ubiti dosadu. No mislim da to čovjeku brzo dojadi. Ako ništa drugo, radi činjenice što se to MORA. :D

    Šaljem pozitivne misli tebi i bebaču. Ti da budes disciplirani bazen,a malena kćerkica poslušna i mirna još tih mjesec dana, a onda neka navali na mamu i tatu i cijelu rodbinu. :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Istina, bas kad imas svo vrijeme svijeta, onda bi gledao glupe emisije na tvu ili isao na kavu, a ne gledao fiomove ili citao knjige :)
      Hvala ti na mislima, trebat ce nam, ova mala je preluda! :)

      Izbriši
    2. Hmmm, ne znamo se dugo, no ili je na mamu ili na tatu ili na oboje. :D :P

      Izbriši
    3. Ma na babu, kaze moja baka da mi majka bila tako divljakusa u trbuhu ;) Geni geni kameni!

      Izbriši
    4. Ma na babu, kaze moja baka da mi majka bila tako divljakusa u trbuhu ;) Geni geni kameni!

      Izbriši
  2. Baš sam se pitala gdje si nestala, dugo nijedan post, a ovaj tu sam propustila jer sam bila na moru. Nadam se da će sve biti ok i da ćeš ubrzo uživati doma sa svojom malom pahuljicom i muškom polovicom :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t