"Uživaj, ovo ti je posljednja prilika! Iskoristi ovo vrijeme, nikad nećeš imati toliko vremena za sebe!", samo su neki od savjeta kojima me obasipaju poznanici, mahom žene, majke, radnice. Nekakva me čudna tuga obuzima jer većina je moje trudnoće prohujala dok sam bila zauzeta stresnim stvarima kao što je kupnja stana, a sada, kada bih trebala uhvatiti posljednji vlak i počastiti samu sebe svime što volim, teško mi je stajati dugo na jednom mjestu, brže se uspušem, a o valunzima koji me preplavljuju neću niti govoriti.
Na more izgleda ipak nećemo, nekako me želja napustila, iako bih dala sve za pola sata u morskoj vodi, u stanju koje se svakoj trudnici čini najbliže onom bestežinskom. Zato, nas troje pokušat ćemo uživati u svakom trenutku u našem slatkom rodnom gradu, čak i ako se živa popne na 37!
Ljeto provodimo u Našicama, a jutarnju kavu u lokalnom bircu možda uskoro zamijeni kava u ugodnom hladu parka koji leži uz mauzolej obitelji Pejačević koji je sagradio Herman Bolle 1881. godine, a u kojem su postavljene postaje križnog puta i nove drvene klupe za koje se iskreno nadam da će biti pošteđene od strane lokalnih besposličara.
Uz kapelicu obitelji nalazi se grob prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević koja je, navodno, željela biti sahranjena odvojeno od grofovske obitelji, a koja je, unatoč činjenici da je rođena u Budimpešti, a da je umrla u Munchenu, željela da njeno posljednje počivalište bude baš u Našicama.
Očito je Dora voljela ovaj grad više od svjetskih metropola, baš kao što ga i ja volim.
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)