Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (7)

Što god vam govorili, divno je biti u drugom stanju u ljetno vrijeme! Da, trudnicama je za nekoliko stupnjeva toplije nego drugima, ali na sebe možete nabaciti samo laganu haljinicu i japanke, a izbor sezonskog voća je velik - lubenica, šljive, marelice, breskve, pa i smokve (nikad ih ne bih zavoljela da ih nisam imala u svom šibenskom dvorištu) - gotovo da i nećete imati potrebu jesti sladoled ili druge slastice pored ovih prirodnih slatkiša punih vitamina i minerala koji gode vašoj bebici!



Iako je vruće, s mužem njegujem običaj šetnje gradom, što u jutarnjim satima (uz kavicu ili neko osvježavajuće piće poput ove nove Cedevite od limuna i mente), što u kasnonoćnim satima, kada temperatura malo padne. Koliko god je teško gegati se, šetnja ipak potpomaže cirkulaciju i sprječava oticanje, pa se isplati dići guzu s kauča. Osim šetnje, moja redovita trudnička rutina uključuje i mazuckanje bademovim uljem (dvadesetak kuna platit ćete 2 dcl u svakoj ljekarni), koje kožu (zasad uspješno) održava elastičnim i mekom. Preporučujem svim ženama!



Osim svakodnevnih druženja s obitelji i prijateljima, u posljednjih nekoliko tjedana imali smo čast i biti dio formalnih okupljanja - išli smo u babinje našoj maloj prijateljici Evi i na krštenje sinčiću naših kumova, malom Anti. Ukoliko vam nedostaje ideja za babinje, Evi smo nosili pampersice, body benkicu, termos bocu (za mamino mlijeko) i okvir za sliku, prigodno pićence za tatu, Ziaja kozmetiku za majku i homemade čokoladne muffine. Antu smo, nadam se, obradovali zlatnim privjeskom sa sličicom anđelka, igračkom i malom Biblijom, a njegove mamu i tatu pićem, kavicom i low maintenance cvijetom (za sve nas mlade žene, majke i kraljice).



Osim što sam imala bliske susrete s tuđim bebačima, išla sam na redovni pregled (da, još uvijek si mogu sama nalakirati nokte na nožnim prstima - uspjeh!) - vidjeti svoje malo zlato koje mi sve više upućuje high kickove u rebra. Ponekad mi se čini da moja Franka nikada ne spava, a najmanje kad ju doktorica putem ultrazvuka treba izmjeriti. Do termina je ostalo 64 dana, pa smo proteklog tjedna bebicu opskrbili s posljednjim ključnim stvarima - posteljinom, madracem i kadicom. Ako uhvatim vremena, poslikat ću svu našu opremu s preporukama koje su, znam iz iskustva, uvijek dobrodošle budućim majkama.



Priznajem, čitanje beletristike sam zamijenila čitanjem literature o bebačima (trenutno čitam Najsretnija beba u kvartu doktora Harveya Karpa), i sve što me drži u blizini lijepe književnosti je book club za koji ovaj mjesec čitam Conradovo Srce tame, još jedan od klasika koji nikada nisam uspjela pročitati do kraja. Znate priču, kolonijalna Africa, pomorac Marlow, Apokalipsa danas - sve to čini Srce tame obveznom literaturom za svakog knjiškog moljca koji drži do sebe, ali ne jamčim vam da ćete, čitajući je, uživati.



Ono što mi najviše ovih dana zaokuplja misli je dekoriranje našeg budućeg dnevnog boravka. Naime, gotovo svaku noć ja obilazim salone namještaja i glavu razbijam, a niti stvarnost nije puno drugačija. Kada opremate stan, potrebno je voditi računa o mjerama stana, budžetu i stilu koji želite - a sve te uvjete zadovoljiti zapravo nije nimalo lako. No, imam osjećaj da se našoj potrazi nazire kraj - u planu nam je kupiti kutnu garnituru u Lesnini, komodu i stolić u Emmezeti te police za knjige u Ikei (švedske mesne okruglice su mi bile preslatke i jedva sam se natjerala pojesti ih). Eh, još kad bismo se mogli odlučiti za madrac -  memory pjena, PU pjena, hladno lijevana pjena, lateks ili kombinacija svega navedenog, ma gdje bi nam bio kraj!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...