Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (6)

Iako je vrijeme povoljno jedino za ležanje u debelom hladu, puno me stvari razveselilo proteklih dana!

Budući da sam na porodiljnom, cijelo ljeto slobodna sam raditi sve ono što ljudi rade na godišnjem odmoru! Užasno je vruće, a dok ne posjetimo morsku obalu, hladit će nas šetnje po rodnim Našicama, i maminom vrtu u kojem snivaju sve buduće kašice za našu bebačicu. Beremo maline, višnje i uživamo u suncu, jer vitamin D je itekako bitan za našu djevojčicu!


Našice su proteklog vikenda proslavile još jedan dan svog nebeskog zaštitnika - svetog Antuna Padovanskog. Obožavam taj dan - kad se rijeke ljudi sliju u naš grad i on postane centar svijeta. Nije kirvaj što je bio, ali kirvajski kolači uvijek su odlični!


Nedavno sam se nakratko vratila u srednjoškolske dane - organizirali smo i proslavili obljetnicu 10. godišnjice mature. Fina večera, uspomene na najljepše dane, puno fotografija, torta i DJ začinili su večer s veselom dječicom koja su odrasla u uspješne poslovne ljude, supružnike, mame i tate. Ponosna sam što su mi baš oni kolege!


Ovoga mjeseca za book club čitamo Kolijevku za macu američkog čudaka njemačkog podrijetla - Kurta Vonneguta. Za knjigu nisam nikad ranije čula, iako je jedan od klasika znanstveno fantastične literature. Autor u njoj ironizira znanstvena dostignuća i govori o neizbježnom kraju čovječanstva. Inače nisam obožavatelj znanstveno fantastičnog žanra, ali ova knjiga je uvrnuta na svoj način (moj omiljeni tip knjige) pa sam sretna jer sam je pročitala. Iako kratka i satirična, otkriva veliku istinu - mali čovjek iskoristit će sve i svašta za svoje probitke, ne vodeći računa o općem dobru - i to je ono što nas vodi k propasti.


Za kraj - sreća u nesreći. Zahvaljujući godinama, stresu i nepovoljnim vremenskim prilikama, jedan član moje obitelji morao je potražiti hitnu pomoć - što je samo po sebi neobično teško jer svi u mojoj obitelji mrze biti bolesni, ne vole doktore ni vidjeti i često će ljude uvjeravati da su im nalazi pogrešno protumačeni, ili da su tlakomjeri, rentgeni i drugi uređaji u kvaru odgovorni za njihovo tobože loše zdravstveno stanje. Hvala Bogu, ponoć u hitnoj ambulanti dočekali smo sretni, a ovu ću situaciju iskoristiti da sve vas, koji čitate, podsjetim da smo krhki i da ne bismo trebali jedni druge uzimati zdravo za gotovo. Volite svoje roditelje, svoju obitelj i prijatelje - zaboravite loše dane i probleme i uživajte u onome dobrome!

Primjedbe

  1. Baš sam jučer šetala pesu, naslonila se na drvo i pomislila "Bože, kako sam sretna u ovom trenutku, svi smo zdravi i sretni" jer zdravlje je stvarno najbitnije. Žao mi je zbog traume ali bitno da je sve super završilo!
    I OMG, mi smo isto godište :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t