Preskoči na glavni sadržaj

Kad odrastem, bit ću mama (4)

Ulaskom u treće tromjesečje, svaka buduća majka, ako do sada i nije imala trudničkih tegoba, počet će se osjećati poput kita koji se nasukao na obalu - sve teže će disati i sve teže će se kretati.

Do mog termina ostalo je samo 79 dana! S ljetnim vrućinama došla je i nesanica, neuspješni pokušaji namještanja na banana jastuku, šetnje do wc-a nekoliko puta tijekom noći, neizdrživa glad usred noći, nizak tlak i ostale radosti koje pokazuju - doista sam u drugom stanju! Sve to bilo bi teže podnijeti da ne osjetim pokrete svoje bebe - neprestano! Sada već znam u koje vrijeme dana će me udarati nogama pod rebra, a u koje vrijeme će svoju guzu namještati negdje iznad mog pupka. Nevjerojatan je to osjećaj! Ona je tako živa u meni! I već ima svoje rituale i svoj karakter! Svi će vam to govoriti, ali dok ne doživite, nećete vjerovati koliko je lijepo osjetiti da nečije srce kuca tik do vašeg. Pokušavam uživati u svakom pokretu jer znam da će mi nedostajati taj osjećaj jednog dana kad moja djevojčica ugleda svjetlo dana.
Kako vam trbuh bude rastao, ljudi će vas sve više ispitivati o imenu vašeg djeteta - kao da je to naaaaajvažnija roditeljska zadaća koju ćete morati obaviti! Težak je to zadatak, ali davnih smo dana sastavili popis imena koja nam se sviđaju. Neka samo eliminirali zbog potencijala za nakaradne nadimke, neka jer su pre trendy, pa nam se ime naše curice samo izdvojilo iz mase i uvjereni smo da je to baš ime za nju, bez obzira što prije par godina nismo na to ime niti pomišljali! Zbog ljubavi prema svetom Franji zanemarila sam i činjenicu da je to ime najčešće žensko ime u Šibeniku - nije važno, bit će to naša mala Franka.
Dok okolina muku muči s imenom vaše bebe, vas će sve više zabrinjavati činjenica da je do dana termina preostao dvoznamenkasti broj dana te da ćete uskoro morati postati roditelji. Svi mi imali smo priliku učiti od drugih, ali tek s dolaskom svoje bebe shvaćamo da pojma nemamo o odgoju te se pribojavamo da ćemo ponoviti greške svojih roditelja. Teško je promijeniti pelene, podojiti dijete, ali sve to bit će još strašnije ako uzmemo u obzir da od samoga rođenja djeteta trebamo postaviti neke granice i odabrati svoju metodu odgoja. Nitko od nas ne želi izgovarati rečenice svojih roditelja i sasvim je prirodno da se u vremenu iščekivanja nastojimo informirati o metodama koje će naše dijete pretvoriti u bolje ljude no što smo mi sami. Jedna od odličnih knjiga koja govori o najčešćim pogreškama roditelja, ali i načinu njihova ispravljavljanja je knjiga Godina prve - zašto su važne pedijatra Milivoja Jovančevića i suradnika, koja je lani doživjela svoje osmo izdanje. Kako poticati djetetovo osamostaljivanje, kako biti dosljedan, zašto djetetu ne ispunjavati sve želje...sve su to važne informacije! Jedna od najjednostavnijih i najvažnijih rečenica jest: "Postupajte prema svome djetetu onako kako biste željeli da drugi postupaju prema vama i na taj način budite uzor svom djetetu!"

 

Sada već intenzivno pripremamo teren za bebicu. Pribavili smo dosta stvari koje su bebi potrebne za prvih mjesec dana, od odjeće, posteljine, tetra pelenica do autosjedalice, krevetića i kolica (koje smo sve redom, srećom, posudili). Polako pakiram i torbu za bolnicu (jer nikad se ne zna!), ali i sanjarim o dječjoj sobici, koju ćemo uređivati tek po rođenju djeteta budući da ćemo se u novi stan useliti tek netom prije njenog rođenja. Iako sam rekla da to nikada neću učiniti, imam želju zid dječje sobe obojiti baš u lijepu pink nijansu s bijelim tufnicama (ako uspijem pronaći odgovarajuću tapetu ili šablonu u ovom stanju). Nisam ljubitelj ružičastog, niti sam pobornik toga da djevojčice moraju nositi odjeću isključivo u girly nijansama, ali na tržištu je najveća ponuda stvari za djevojčice upravo u tim bojama, pa ne čudi zašto me na prvu preplavio val pink boje pri nabavci stvari za bebu. Nakon početnog ludila, uslijedilo je sada-kupujemo-samo-bijelo-i-bež, pa i neka-moja-curica-nosi-i-plavu-boju. U kojoj god boji, baby benkice i gegice su preslatki i uživam ih pregledavati i slagati dok se naša curica rasteže u trbuhu!

Primjedbe

  1. Joooooooooooooooooj! Sviđa mi se ime Franka, jako je lijepo :)) <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca