Preskoči na glavni sadržaj

Kad odrastem, bit ću mama (4)

Ulaskom u treće tromjesečje, svaka buduća majka, ako do sada i nije imala trudničkih tegoba, počet će se osjećati poput kita koji se nasukao na obalu - sve teže će disati i sve teže će se kretati.

Do mog termina ostalo je samo 79 dana! S ljetnim vrućinama došla je i nesanica, neuspješni pokušaji namještanja na banana jastuku, šetnje do wc-a nekoliko puta tijekom noći, neizdrživa glad usred noći, nizak tlak i ostale radosti koje pokazuju - doista sam u drugom stanju! Sve to bilo bi teže podnijeti da ne osjetim pokrete svoje bebe - neprestano! Sada već znam u koje vrijeme dana će me udarati nogama pod rebra, a u koje vrijeme će svoju guzu namještati negdje iznad mog pupka. Nevjerojatan je to osjećaj! Ona je tako živa u meni! I već ima svoje rituale i svoj karakter! Svi će vam to govoriti, ali dok ne doživite, nećete vjerovati koliko je lijepo osjetiti da nečije srce kuca tik do vašeg. Pokušavam uživati u svakom pokretu jer znam da će mi nedostajati taj osjećaj jednog dana kad moja djevojčica ugleda svjetlo dana.
Kako vam trbuh bude rastao, ljudi će vas sve više ispitivati o imenu vašeg djeteta - kao da je to naaaaajvažnija roditeljska zadaća koju ćete morati obaviti! Težak je to zadatak, ali davnih smo dana sastavili popis imena koja nam se sviđaju. Neka samo eliminirali zbog potencijala za nakaradne nadimke, neka jer su pre trendy, pa nam se ime naše curice samo izdvojilo iz mase i uvjereni smo da je to baš ime za nju, bez obzira što prije par godina nismo na to ime niti pomišljali! Zbog ljubavi prema svetom Franji zanemarila sam i činjenicu da je to ime najčešće žensko ime u Šibeniku - nije važno, bit će to naša mala Franka.
Dok okolina muku muči s imenom vaše bebe, vas će sve više zabrinjavati činjenica da je do dana termina preostao dvoznamenkasti broj dana te da ćete uskoro morati postati roditelji. Svi mi imali smo priliku učiti od drugih, ali tek s dolaskom svoje bebe shvaćamo da pojma nemamo o odgoju te se pribojavamo da ćemo ponoviti greške svojih roditelja. Teško je promijeniti pelene, podojiti dijete, ali sve to bit će još strašnije ako uzmemo u obzir da od samoga rođenja djeteta trebamo postaviti neke granice i odabrati svoju metodu odgoja. Nitko od nas ne želi izgovarati rečenice svojih roditelja i sasvim je prirodno da se u vremenu iščekivanja nastojimo informirati o metodama koje će naše dijete pretvoriti u bolje ljude no što smo mi sami. Jedna od odličnih knjiga koja govori o najčešćim pogreškama roditelja, ali i načinu njihova ispravljavljanja je knjiga Godina prve - zašto su važne pedijatra Milivoja Jovančevića i suradnika, koja je lani doživjela svoje osmo izdanje. Kako poticati djetetovo osamostaljivanje, kako biti dosljedan, zašto djetetu ne ispunjavati sve želje...sve su to važne informacije! Jedna od najjednostavnijih i najvažnijih rečenica jest: "Postupajte prema svome djetetu onako kako biste željeli da drugi postupaju prema vama i na taj način budite uzor svom djetetu!"

 

Sada već intenzivno pripremamo teren za bebicu. Pribavili smo dosta stvari koje su bebi potrebne za prvih mjesec dana, od odjeće, posteljine, tetra pelenica do autosjedalice, krevetića i kolica (koje smo sve redom, srećom, posudili). Polako pakiram i torbu za bolnicu (jer nikad se ne zna!), ali i sanjarim o dječjoj sobici, koju ćemo uređivati tek po rođenju djeteta budući da ćemo se u novi stan useliti tek netom prije njenog rođenja. Iako sam rekla da to nikada neću učiniti, imam želju zid dječje sobe obojiti baš u lijepu pink nijansu s bijelim tufnicama (ako uspijem pronaći odgovarajuću tapetu ili šablonu u ovom stanju). Nisam ljubitelj ružičastog, niti sam pobornik toga da djevojčice moraju nositi odjeću isključivo u girly nijansama, ali na tržištu je najveća ponuda stvari za djevojčice upravo u tim bojama, pa ne čudi zašto me na prvu preplavio val pink boje pri nabavci stvari za bebu. Nakon početnog ludila, uslijedilo je sada-kupujemo-samo-bijelo-i-bež, pa i neka-moja-curica-nosi-i-plavu-boju. U kojoj god boji, baby benkice i gegice su preslatki i uživam ih pregledavati i slagati dok se naša curica rasteže u trbuhu!

Primjedbe

  1. Joooooooooooooooooj! Sviđa mi se ime Franka, jako je lijepo :)) <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...