Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (5)

Svibanj je proletio! Obilježila ga je potraga za našim budućim gnijezdom (na tragu smo!), svadbena zvona, susreti sa starim prijateljima, tečaj za trudnice i slatka iznenađenja!


Jedna od boljih knjiga koje sam u posljednjih mjesec dana pročitala jest Bel canto američke književnice Ann Pattchet. Roman započinje rođendanskom zabavom za japanskog biznismena Katsumija Hosokawe, a na koju je on sam, kao i brojni uzvanici, pristao doći samo zbog obećanog nastupa sopranistice anđeoskog glasa, Roxanne Coss. Zabavu prekidaju teroristi koji upadaju u kuću domaćina, potpredsjednika jedne južnoameričke države, a čitatelj pred sobom ima zanimljivu priču o višemjesečnom suživotu taoca i terorista koji prezentira čitavu lepezu ljudskih odnosa. Knjiga je višestruko nagrađivana, i savršena za lijene ljetne dane na plaži.


Ako vas zanima nešto drugačija literatura, preporučujem Sretnu bebu Gine Ford, patronažne sestre s višegodišnjim iskustvom, koja stoji iza rasporeda koji, navodno, funkcionira za mame i za bebe. Volim se informirati i iako mi se osmišljavanje rasporeda hranjenja i spavanja bebe sada čini kao znanstvena fantastika, svaka informacija je dobrodošla. U knjizi je navedeno i koje stvarčice će budućim mamama i tatama trebati za brigu i higijenu djeteta, što je uvijek plus! Budući tata moje bebice čitao je, pak, Vodič za tate Colina Coopera, koji je idealan poklon za buduće tate, cijena mu je 149 kn, a u njemu tate mogu naučiti kako npr. promijeniti pelenu ili okupati bebicu!

Kad smo kod kupanja bebice, iznimno korisno bilo nam je predavanje patronažne sestre na tečaju za trudnice, kao i vježbe koje smo imali kroz pet dana, a koje su uključivale vježbe istezanja za trudnice, vježbe disanja koje pomažu prebroditi trudove te olakšavaju izgon, te vježbe za jačanje mišića zdjelice (što je korisno kako ženama, tako i muškarcima) - tečaj preporučujemo svim budućim roditeljima! A ako vas to ne uvjeri, možda će to učiniti ovaj poklon paket pun uzoraka kremica i drugih korisnih stvarčica za bebice i mamice, koji smo primili uz diplomu!




Putovali smo na dvije svadbe ovog mjeseca, od Đakova do Voćina. Pratili su nas sunce, kiša i duge, negdje je nedostajalo sarme, negdje smo susreli prijatelje iz Šibenika... Sve u svemu, uvijek je lijepo biti dio nečijeg vjenčanja! A i lijepo je omastiti brk svatovskim kolačima! Kad, pak, njih ponestane, uskakale su jagode - a najbolji kolač s jagodama meni i bebi je bio ledeni vjetar s jagodama!


Najljepši dan u mjesecu dan je kada idem na pregled, kad vidim svoju bebicu. Naša beba bez sumnje je jedna nesramežljiva djevojčica koja se sva izokrene šest puta za vrijeme ultrazvuka. Napredna je i zdrava, a ako mogu prosuditi prema nogatanju i mahanju ručicama, jako vesela i zadovoljna u maminom trbuhu. Nakon pregleda, šetali smo i Valpovom - voljela bih obići sve hrvatske dvorce - i proveli savršeni osječki dan u Zoološkom vrtu, te kasnije na ručku na Galiji (preporučujemo perkelt od soma). Što da vam kažem, pokušavamo iskoristiti vrijeme koje imamo samo za nas dvoje (iako jedva čekamo da nas bude troje!).








Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...