Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (2)

Prije nekoliko dana posjetila sam gospođu doktoricu i sa sigurnošću mogu reći - sreća je doista u sitnicama! Naša bebica ima samo 5.5 cm, ali je jako živahna, miče rukicama i nogicama, pliva lijevo-desno, i izgleda kao da se luda zabavlja u mom trbuščiću! Takvo veselje ostavilo me bez teksta! Iako ništa ne osjetim, u meni doista raste malo biće! Novi ultrazvuci su tako napredni da i u 11. tjednu trudnoće možete vidjeti detalje kao što su nosić bebice ili trbušćič, a pogled na sličicu naše bebice je dovoljan da mi svaki dan bude predivan!

Svatko tko me poznaje, zna da sam od prvoga dana trudnoće imala beba-kutiju. Sada sam sve te stvarčice, ulaznice, fotografije, citate, misli i želje za naše djetešce počela slagati u veliki album. Ne volim radosnice koje se mogu kupiti u trgovinama, mislim da moje dijete zaslužuje malo više pažnje i kreativnosti. Uostalom, u dnevnicima trudnoće i radosnicama redovito se pronađu ista isfurana pitanja, a mene je oduvijek zanimalo kakva je bila moja majka kad me nosila pod srcem, što je tata rekao kad je saznao za mene, koju glazbu su slušali, kakvom su me zamišljali, kako su mi smislili ime.... Ispitujući mamu godinama takva pitanja, shvatila sam da takve stvari mame zaborave pa sam ih poželjela zabilježiti prije nego i meni dijete postane centar svijeta i smetnem ih s uma.



Ove visibabe preplavile su dvorište mojih roditelja i sve nas razveselile. Ovih dana opet će nas potopiti kiša, ali uz mirise proljeća nekako ćemo već stisnuti zube i preživjeti ovo tumurno vrijeme.


Kad smo već kod kiše, ove zime me kiša ne uznemiruje, i to ne samo zato što u Slavoniji ne pada u kombinaciji s burom. Inače sam škrta po pitanju odjeće i obuće, pa gotovo svake sezone kupim niske čizmice u kojima mi se noga smrzne, a čarape se mogu cijediti. Nedavno sam si kupila prve timberlandice i mogu ih preporučiti svakom zimogroznom čovjeku - na akcijama se mogu naći za 500-600 kn, imat ćete ih godinama (tako kažu), a zbog te kupnje nikada nećete zažaliti.

Ako nemate volju za životom kada pada kiša, osim gledanja filmova (ovi oscarovski su me razočarali, pogotovo Boyhood!), preporučujem vam večer društvenih igara. Posljednja igra koju smo, zahvaljujući prijateljima, otkrili jest Carcassonne - igra u kojoj gradite srednjovjekovne gradove i ceste, ali na manje geek način nego se čini. Ne borite se sa zamajevima i ne spašavate djeve, ali možete postati vitez ili drumski razbojnik, i ludo se zabaviti!


Kad se prisjećam sitnica koje su me razveselile, ne mogu ne spomenuti klopu. Trudim se jesti zdravo, ali u zadnje vrijeme mi junk food prija više nego ikad! Upravo zato, imam osjećaj da u meni čuči mali dečko koji, prije svega, cijeni komad mesine. Posljednji hamburger pojela sam u novootvorenom American bar dollar, zajedno s američkom spicy limunadom. American dollar hamburger je doista jedan od najboljih koje sam ikada jela, začinjen kečapom i paprom, baš kako volim, a limunda u kombinaciji s limetom, mentom i začinima nešto je što ću prakticirati i doma.


Nakon glavnog jela, slijedi desert. Jedan od posljednjih koje sam pravila je monte kolač, kojeg svi vole, a priprema se lako! Možete ga praviti s keksom ili biskvitom, a mliječno-čokoladna kombinacija zasladit će vam svako kišno popodne! Dobar tek!


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...