Preskoči na glavni sadržaj

Alternativno Valentinovo

Muž i ja baš smo se ovog Valentinova željeli počastiti dejtom. Naravno, odlazak u kino nam je bio prvi izbor. No, brzo smo se predomislili jerbo je na repertoaru samo film 50 nijansi sive - i to u dvadeset termina u jednom danu! Još jednom se pokazalo kako smo mi, ljudi, površna i jadna stvorenja, prelijena za promišljanje o stvarima koje su doista važne. A, k tome, fali nam i mašte u svakodnevnom životu pa se zadovoljavamo šundom. Baš zbog smrada dekadencije koji se širi našom planetom, željeli smo tjedan zaljubljenih raditi neuobičajene valentinovske stvari, koje možda i ne odišu romantikom na prvu. Npr. prvi put smo otišli na bowling, i gle čuda, otkrili da smo prirodni talenti! Svojim strikeom osvojila sam čak i karte za karting!


Osim rekreacije, ovaj tjedan i kulturno ćemo se uzdizati - uz operu Nikola Šubić Zrinjski u osječkom HNK. Nismo ludi za medekima i crvenilom Valentinova, i nije nam svaki dan Valentinovo (budimo realni), ali volimo zajedno proživljavati nova iskustva jer vjerujemo da svaki prvi put održava vezu novom i uzbudljivom! To je možda i tajna naše četrnaestogodišnje ljubavi - jedno drugome smo najbolji prijatelj i nijedno iskustvo nije potpuno ako ga ne podijelimo.


Možda očekujete da vam u tjednu zaljubljenih preporučim neki romantični film, ali, iako samo ih gledali podosta u posljednje vrijeme, niti jedan nije vrijedan preporuke. Jedini film za koji jamčim da je vrijedan gledanja, da je edukativan i da će vam slomiti srce je The Courageous Heart of Irena Sendler.

Na stranu s Valentinovom, 15. veljače obilježit će se 105 godina od rođenja jedne iznimne žene. Nominirana za Nobela, jedna od pravednika među narodima, žena koju nazivaju majkom djece koja su preživjela holokaust - neustrašiva Irena Sendler.


Film opisuje njen život u Varšavi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Radeći kao socijalna radnica, iz varšavskog geta prokrijumčarila je 2500 židovske djece, djece čije majke su morale izabrati između života i smrti, djece koja su morala zaboraviti svoje korijene i naučiti kršćanske molitve, djece čije roditelje su izbrisali koncentracijski logori. Irena je svakoga od njih, riskirajući svoj život, smjestila u poljsku obitelj te dala obećanje da će pronaći njihove rođake kada rat završi. Mnogi od njih nakon rata nisu se imali kome vratiti, pa su živote nastavili u obiteljima koje su ih nesebično prigrlile.

Hrabra Irena, iako posjećivana od spašene djece i njihovih potomaka, do kraja života patila je što nije mogla spasiti više djece. Umrla je u 98. godini života, tužna i bespomoćna jer svijet još uvijek živi u mraku i mržnji.


Ako do sada niste čuli za nju, iskoristite ovu obljetnicu i pogledajte inspirativan film u kojem Irenu glumi Anna Paquin, uz Gorana Višnjića i Michelle Dockery. Možda vas Irena mtivira da svoj život živite punim plućima te da prvom prilikom spasite čovjeka koji se utapa iako ne znate plivati. Dakle, ako nemate velikih planova, spoonajte se pod dekicom i tješite jedno drugo - ponekad za Valentinovo nije ni potrebno ništa više, zar ne?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...