Preskoči na glavni sadržaj

Alternativno Valentinovo

Muž i ja baš smo se ovog Valentinova željeli počastiti dejtom. Naravno, odlazak u kino nam je bio prvi izbor. No, brzo smo se predomislili jerbo je na repertoaru samo film 50 nijansi sive - i to u dvadeset termina u jednom danu! Još jednom se pokazalo kako smo mi, ljudi, površna i jadna stvorenja, prelijena za promišljanje o stvarima koje su doista važne. A, k tome, fali nam i mašte u svakodnevnom životu pa se zadovoljavamo šundom. Baš zbog smrada dekadencije koji se širi našom planetom, željeli smo tjedan zaljubljenih raditi neuobičajene valentinovske stvari, koje možda i ne odišu romantikom na prvu. Npr. prvi put smo otišli na bowling, i gle čuda, otkrili da smo prirodni talenti! Svojim strikeom osvojila sam čak i karte za karting!


Osim rekreacije, ovaj tjedan i kulturno ćemo se uzdizati - uz operu Nikola Šubić Zrinjski u osječkom HNK. Nismo ludi za medekima i crvenilom Valentinova, i nije nam svaki dan Valentinovo (budimo realni), ali volimo zajedno proživljavati nova iskustva jer vjerujemo da svaki prvi put održava vezu novom i uzbudljivom! To je možda i tajna naše četrnaestogodišnje ljubavi - jedno drugome smo najbolji prijatelj i nijedno iskustvo nije potpuno ako ga ne podijelimo.


Možda očekujete da vam u tjednu zaljubljenih preporučim neki romantični film, ali, iako samo ih gledali podosta u posljednje vrijeme, niti jedan nije vrijedan preporuke. Jedini film za koji jamčim da je vrijedan gledanja, da je edukativan i da će vam slomiti srce je The Courageous Heart of Irena Sendler.

Na stranu s Valentinovom, 15. veljače obilježit će se 105 godina od rođenja jedne iznimne žene. Nominirana za Nobela, jedna od pravednika među narodima, žena koju nazivaju majkom djece koja su preživjela holokaust - neustrašiva Irena Sendler.


Film opisuje njen život u Varšavi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Radeći kao socijalna radnica, iz varšavskog geta prokrijumčarila je 2500 židovske djece, djece čije majke su morale izabrati između života i smrti, djece koja su morala zaboraviti svoje korijene i naučiti kršćanske molitve, djece čije roditelje su izbrisali koncentracijski logori. Irena je svakoga od njih, riskirajući svoj život, smjestila u poljsku obitelj te dala obećanje da će pronaći njihove rođake kada rat završi. Mnogi od njih nakon rata nisu se imali kome vratiti, pa su živote nastavili u obiteljima koje su ih nesebično prigrlile.

Hrabra Irena, iako posjećivana od spašene djece i njihovih potomaka, do kraja života patila je što nije mogla spasiti više djece. Umrla je u 98. godini života, tužna i bespomoćna jer svijet još uvijek živi u mraku i mržnji.


Ako do sada niste čuli za nju, iskoristite ovu obljetnicu i pogledajte inspirativan film u kojem Irenu glumi Anna Paquin, uz Gorana Višnjića i Michelle Dockery. Možda vas Irena mtivira da svoj život živite punim plućima te da prvom prilikom spasite čovjeka koji se utapa iako ne znate plivati. Dakle, ako nemate velikih planova, spoonajte se pod dekicom i tješite jedno drugo - ponekad za Valentinovo nije ni potrebno ništa više, zar ne?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...