Preskoči na glavni sadržaj

Alternativno Valentinovo

Muž i ja baš smo se ovog Valentinova željeli počastiti dejtom. Naravno, odlazak u kino nam je bio prvi izbor. No, brzo smo se predomislili jerbo je na repertoaru samo film 50 nijansi sive - i to u dvadeset termina u jednom danu! Još jednom se pokazalo kako smo mi, ljudi, površna i jadna stvorenja, prelijena za promišljanje o stvarima koje su doista važne. A, k tome, fali nam i mašte u svakodnevnom životu pa se zadovoljavamo šundom. Baš zbog smrada dekadencije koji se širi našom planetom, željeli smo tjedan zaljubljenih raditi neuobičajene valentinovske stvari, koje možda i ne odišu romantikom na prvu. Npr. prvi put smo otišli na bowling, i gle čuda, otkrili da smo prirodni talenti! Svojim strikeom osvojila sam čak i karte za karting!


Osim rekreacije, ovaj tjedan i kulturno ćemo se uzdizati - uz operu Nikola Šubić Zrinjski u osječkom HNK. Nismo ludi za medekima i crvenilom Valentinova, i nije nam svaki dan Valentinovo (budimo realni), ali volimo zajedno proživljavati nova iskustva jer vjerujemo da svaki prvi put održava vezu novom i uzbudljivom! To je možda i tajna naše četrnaestogodišnje ljubavi - jedno drugome smo najbolji prijatelj i nijedno iskustvo nije potpuno ako ga ne podijelimo.


Možda očekujete da vam u tjednu zaljubljenih preporučim neki romantični film, ali, iako samo ih gledali podosta u posljednje vrijeme, niti jedan nije vrijedan preporuke. Jedini film za koji jamčim da je vrijedan gledanja, da je edukativan i da će vam slomiti srce je The Courageous Heart of Irena Sendler.

Na stranu s Valentinovom, 15. veljače obilježit će se 105 godina od rođenja jedne iznimne žene. Nominirana za Nobela, jedna od pravednika među narodima, žena koju nazivaju majkom djece koja su preživjela holokaust - neustrašiva Irena Sendler.


Film opisuje njen život u Varšavi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Radeći kao socijalna radnica, iz varšavskog geta prokrijumčarila je 2500 židovske djece, djece čije majke su morale izabrati između života i smrti, djece koja su morala zaboraviti svoje korijene i naučiti kršćanske molitve, djece čije roditelje su izbrisali koncentracijski logori. Irena je svakoga od njih, riskirajući svoj život, smjestila u poljsku obitelj te dala obećanje da će pronaći njihove rođake kada rat završi. Mnogi od njih nakon rata nisu se imali kome vratiti, pa su živote nastavili u obiteljima koje su ih nesebično prigrlile.

Hrabra Irena, iako posjećivana od spašene djece i njihovih potomaka, do kraja života patila je što nije mogla spasiti više djece. Umrla je u 98. godini života, tužna i bespomoćna jer svijet još uvijek živi u mraku i mržnji.


Ako do sada niste čuli za nju, iskoristite ovu obljetnicu i pogledajte inspirativan film u kojem Irenu glumi Anna Paquin, uz Gorana Višnjića i Michelle Dockery. Možda vas Irena mtivira da svoj život živite punim plućima te da prvom prilikom spasite čovjeka koji se utapa iako ne znate plivati. Dakle, ako nemate velikih planova, spoonajte se pod dekicom i tješite jedno drugo - ponekad za Valentinovo nije ni potrebno ništa više, zar ne?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca