Šljokičasta žena

Za nekoliko sati moje dvije ljubavi slave svoj rođendan - dječak kojeg sam zavoljela prije gotovo trinaest godina, a koji je uz mene odrastao u muškarca, i knjige - koje sam kao djevojčica zaključala u srce uz svoju bajko-pričalicu - majku. U pokušaju da povežem to dvoje, otkrit ću vam danas da je prva knjiga koju mi je dragi poklonio bila Coelhova Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Pažljivo ju je umotao u papir i donio je na proslavu mog 16. rođendana. Bila sam obučena u zvonarice i lanenu široku hippy košulju, jer tada je to bio moj prepoznatljivi stil, a knjigu sam rado čitala i tijekom studija, kad me new age faza davno bila napustila. Coelho je uvijek govorio o ljubavi kao o nečem nadnaravno lijepom. Željela sam je, baš takvu - vječnu, nepotrošnu, izdržljivu, hrabru. I ona se, jednako čarobno kao i u fabuli Coelhove knjige, stvorila u mom životu. Moja prijateljica, koja će mi sutra biti kuma na vjenčanju, predložila mu je da mi je pokloni. Znala je ona da je ...

"Negativne emocije su zarazne, a podložnije zarazi su žene", "Isforsirani optimizam stvara kontraefekt" itd. - nema dana, a da ne naletimo na pesimizam i njegov utjecaj u medijima. Isto tako, rijetko kada osvane dan u kojem bi čovjek mogao nesmetano uživati, upijati zrake sunca s onim divnim osjećajem mira u grudima. Očito je - sve nas pere negativa. Svakodnevno nas kljukaju s ružnim vijestima, i čak i da uspijemo zanemariti globalne krize, ratna stanja, klimatske poremećaje i nesreće svjetskih razmjera, ne možemo zanemariti ono što se događa nama samima, ili našim najbližima. Nezaposlenost i nesigurnost imaju moć čovjeka pretvoriti u njegovu sjenu, dok od njega ne ostane ništa osim malodušnosti u ljudskom obliku. I što da čovjek učini? Čini se blesavo drugoga čovjeka tješiti klišejima kao „Razvedri se!“, „Sutra je novi dan!“, „Bit će bolje!“, kad niti sami ne vjerujemo u njih, niti najmanje.   Ljudi koji me dobro poznaju moj stav prema mom životu opisal...

Old hogs, Stand up guys, Bucket list - you named it, I've seen it - filmovi s matorim legendama Hollywooda uvijek zvuče kao dobro iskorišteno movie vrijeme. I baš kad pomislim da su fore koje valjaju starkelje isfurane, pogledam film koji me nasmije i razuvjeri. Jedan od filmova koje bih preporučila svim kokoškama koje se, kao ja, pripremaju za djevojačku večer je lanjski Last Vegas, iako su u njemu junaci muškarci u poodmaklim godinama. Možda svojim nazivom ne govori ništa specijalno, no, kad vidite da se iza naslova kriju imena Roberta de Nira, Michaela Douglasa, Morgana Freemana i Kevina Klinea, film već postaje primamljiviji, zar ne? Zanima vas kako partijaju penzioneri, za čime čeznu, zaljubljuju li se? Za nekog će ovo biti film u kojem ne nedostaje zgodnih balavica koje imaju daddy komplekse, a za nekoga možda i film o ljubavi i prijateljstvu te mudrostima onih koji se nalaze u jeseni svog života. Žene vole romantične komedije, da, istina, ali ne postoji ništa romant...

Znate li onaj osjećaj kad knjigu uzmete u ruku, ne poznavajući autorov opus, pa niti njegovo ime, a već na prvim rečenicama izgubite se u njegovim riječima i poželite nikada se ne vratiti u stvarnost? Ima li ičega boljeg od tog osjećaja? Kao ja da poludiš jednom kad se zaljubiš - pjevao je Bodalec, a baš s tim zaljubljivanjem usporedila bih otkriće dobre knjige i onaj povijesni trenutak u kojem poželiš manijakalno vikati svijetu "Ovo morate pročitati!!!", baš kao da ste vi prva osoba na svijetu koja je to zaključila. Ponekad pomislim da sam vrhunac svojih čitalačkih navika doživjela u srednjoj školi jer, iskreno, sve rijeđe me spopadne taj osjećaj savršenog otkrića koji mora da je doživio i sam Kolumbo otkrivši novi kontinent, što je i razlog zašto sve češće posežem za već pročitanim knjigama. Čini mi se kao da sam sve svoje omiljene autore zavoljela još u formativnim godinama svog života i da sam im otada vjerna. Tako je bilo i s Isabel Allende čiju Kuću duhova sam ...

Kad se zaručite za ozbač, i želite iskristalizirati datum vašeg W – daya, vrlo brzo shvatite da sve ono što ste za svoj dan sanjali - možete zaboraviti. Sve one nadobudne žene koje u serijama nose rokovnike pune ideja za svoje savršeno vjenčanje i koje točno znaju na koji dan i na kojem mjestu se žele pogospođiti ? Pih! Krajnja nerealnost! Željela sam se udati u svibnju, na dan kad je naša ljubav procvjetala. Međutim, isplanirati vjenčanje za dvjestotinjak gostiju u samo nekoliko mjeseci nemoguće je jer su i dvorane i bendovi koje želite, ili koje si možete priuštiti, zauzeti ponekad i godinu dana unaprijed na vaš željeni datum. Stoga se datum našeg vjenčanja nametnuo sam po sebi – prema potrebama tržišta i prema željama naših roditelja (jer uvijek valja provjeriti da datum vašeg vjenčanja ne bude ujedno i obljetnica smrti člana uže obitelji i sl.). I tad vas strefi – zapravo uopće nije bitno što vi želite – ovaj party organizira se za nekoga drugoga – one ljude koji žene sina i udaju...

Najveća prednost života s mamom i tatom je to što je netko od njih zadužen za planiranje menija - za nabavku hrane i njenu pripremu. Tek sad razumijem mamu i njeno svakodnevno pitanje "Što ćemo sutra kuhati?" Kad si samostalan čovjek, planiranje obroka predstavlja često muku i gnjavažu, pogotovo ako se želiš hraniti zdravo i raznoliko. Da se razumijemo, i ja bih rado svaki dan jela pizzu, a moj dragi ćevape, ali, hraneći se tako, za samo desetak dana bismo puknuli. U tom tonu ovim postom predstavljam vam nekoliko isprobanih recepata koje redovito kužinavamo, a jednostavni su za pripremiti, kreativni i nadasve fiiiiini.  Sigurno vam je poznata ona muška taktika ne-znam-ja-to-skuhati-ti-ćeš-to-bolje, uslijed koje će svaka nestrpljiva žena odustati od objašnjavanja i preuzeti kužinu u svoje sposobne ruke. Ali, varaju se muškarci ako misle da će uspjeti tako lako, jer, every once in a while , nađe se dovoljno uporna žena koja će svom dragom nacrtati recept do najsitnijih ...

Kad sam 2009. zakoračila na Maksimir i vidjela impozantnu pozornicu 360 degrees, pomislila sam - to je to, život ne može biti ljepši. Atmosfera koju je U2 četvorka stvorila tog ljeta, 60 000 ljudi koji pjevaju u savršenoj harmoniji - doživljaj je koji nikada neću zaboraviti. Naposljetku, koncert U2 je bio moj dugo sanjani san. Tijekom godina čula sam uživo i legendarne Gunse, skakala u masi ispred Bon Jovija (ako Bruce ove godine ne dođe, za kaznu ću mu otići na koncert Bublea!), ali niti na jednom koncertu nisam plakala od ganuća. Ali, sinoć, dok je katedrala pucala po šavovima od posjećenosti, suze su potekle uz prve zvuke milozvučnih glasova ladarica. Jurajeva katedrala vjerojatno nikada nije čula takvu ljepotu. Članovi ansambla Lado ušli su u dvoredu, u procesiji, u katedralu i otpjevali korizmene napjeve iz Dalmacije, Zagore, Podravine, Međimurja, sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije i Baranje. Od savršeno izvedenih klapskih napjeva, do podravskih predivnih Litanija Krvi ...

Ne sjećam se točno ni koje je godišnje doba bilo, niti koje doba tjedna ili dana, ni jesam li već bila školarka, ali sjećam se kao jučer da me mama posjela kraj sebe, da pogledamo film Imitacija života, u kojem glavne uloge tumače slavna plavuša Lana Turner i Juanita Moore, Afroamerikanka koja je za tu ulogu primila nominaciju za Oscara davne 1959., kada Afroamerikanci nisu bili uobičajeni gosti Akademijine proslave. Bio je to za mene film o dvije djevojčice, nevine i nesvjesne okruženja u kojem žive, i nije mi bilo jasno zašto je mama na kraju filma isplakala dušu govoreći da obožava taj film. Prošle su godine i godine dok nisam shvatila što uopće znači sintagma i zapitala se kako se osjećaju svi oni koji žive - ne život - nego samo njegovu imitaciju. Možda sam bila samo dijete koje je bilo potreseno majčinim suzama, nesvjesno tematike filma, ali borba Afroamerikanaca za jednakost već mi je u tinejdžerskim godinama postala opsesija. Kad sam se prvi put susrela s imenom Rosa P...

Sanjala sam davno da ću na dan svoga vjenčanja nositi široku vjenčanicu s trideset slojeva tila, inspiriranu Disney princezama. Moj izbor ipak, naposljetku, nije pao na puf princess haljinu, pa odlučih provjeriti kakve vjenčanice su uopće nosile današnje, prave, princeze na najvažniji dan svog života.  1. Švedska princeza Madeleine lani je obukla je predivnu Valentino haljinu. 2. Izbor princeze Grčke, Marie - Chantal, 1995. godine također je bio Valentino. 3. Princeza Monaka, Charlene, 2011. nosila je na svome vjenčanju Armani haljinu od 130 metara svile. 4. Norveška princeza Martha Louise nosila je vjenčanicu norveškog dizajnera Wenchea Lychea u pomalo srednjovjekovnom stilu.   5. Princeza Victoria od Švedske, promovirala je, također lokal-patriotski, švedskog dizajnera Pära Engshedena. 6. Moj favorit je vojvotkinja Luxemburga, Claire, u predivnoj haljini Elija Saaba. 7. Claire je možda inspiraciju potražila u haljini belgijs...

Ovaj tjedan govorila sam o plivanju, a kad pomislim na sintagmu "kao riba u vodi" pomislim samo na Krupnu ribu.  Knjigu Daniela Wallacea dobila sam kao gratis knjigu uz onu koju sam uistinu poželjela. Pročitala sam je istog dana, ne zato što je ludo zanimljiva, nego zato što ima svega 180 stranica. Govori o Edwardu Bloomu, trgovcu koji nikada nije bio uz kućno ognjište i kojega njegov sin William zapravo nikada nije imao priliku upoznati. U posljednjim danima očevog života, William će dobiti priliku zaista čuti priče svoga oca i tako naučiti o njegovom životu.  Iako je ovo roman koji na drugačiji način progovara o odnosu oca i sina, puno zanimljiviji je film napravljen po romanu kao predlošku. Film je to koji se u mojoj kući do sada pogledao dvadesetak puta, a u kojem svi svaki put uživamo kao da ga gledamo prvi put.  Nisam još upoznala ženu koja ne voli Moulin Rouge, u kojem je Ewan McGregor odigrao ulogu Christiana, ali za mene je Ewan samo Edward Bloom. ...

Danas će vam svak reći da voli fotografiju. Čak i najjeftiniji mobiteli imaju kamere, a fotografije se svakodnevno dijele na društvenim mrežama - u slučaju nesreće svima je prioritet snimiti prigodnu fotografiju, nekad se prije jela molilo, a sada se fotografira, nijedno chillanje nije moguće bez dijeljenja uživancije na zavist svih Facebook prijetelja, selfie je prema Oxfordskom rječniku riječ godine. Fotograf je svatko, a fotografiranje se uzima zdravo za gotovo. Kad vam ja kažem da volim fotografiju, onda stvarno mislim - f o t o g r a f i j u - onu izrađenu, koju možeš opipati. Redovito izrađujem fotografije i uredno ih slažem u albume, pažljivo bilježeći datume i imena ljudi koje će jednog dana moji mališani gledati i pitati: "Mama, a tko su ova teta i čiko?" Ipak, najdraže su mi crno bijele fotografije, one koje baka drži u staroj drvenoj ladici. Volim miris fajtine koji se poljepi po meni kad, po stoti put, stavim prašnjavu ladicu na krilo. Iako sam sve te fotografi...

Da se razumijemo, nisam control freak, ali što u životu započnem, volim i dovršiti. Osim ako se radi o sportskim aktivnostima.  Jednom sam došla na trening rukometne ženske ekipe na tadašnje igralište zvano Partizan. Pametnom dosta. S rukama baš nisam bila vješta, što da vam kažem.  Usprkos tome, na tenisu sam se zadržala nešto dulje, a sve što sam o forehandu i backhandu zapamtila je da mi se jednom, dok sam pokušavala izvesti backhand, ptica pokakila na ruku. Ne bih toliko dugo pokušavala postati tenisačica da nije bilo moje prijateljice koja je u tenisu bila jednako loša, pa smo nas dvije mogle uvijek prebacivati lopticu kako nam dođe, bez pritiska od svih onih pobjednica koje su očevi redovito pratili na treninzima.  Imam i ja oca koji je želio prvake, a dobio je tri ženska sportska antitalenta. Ipak, usudio se u dvorište postaviti koš, u nadi da ćemo postati nešto slično Draženu Petroviću. Trudila sam se ja, ma čak sam imala i poster Shaquille O'Neala u sobi (...