Preskoči na glavni sadržaj

Glazba može umiriti divlju zvijer

Stvarno mi je nevjerojatno da se druge polovice prošle godine gotovo i ne mogu sjetiti, kao da sam zaradila amneziju. Ipak, kroz glazbu uredno spremljenu u folderima prisjećam se glazbenih poslastica koje sam pjevušila posljednih mjeseci, koliko me nije bilo u blogosferi. 

Moj glazbeni ukus je pomalo čudan, kreće se od pop pjesmuljaka pa do pokojnih legendi bluesa i countryja, pa ne čudi da moji favoriti nisu sinoć poharali Grammyje (iznimka su The civil wars i Kacey Musgarves) - rijetko kad moj ukus poprati i trend. Nije mi sjela Lorde, nisam luda ni za Daft punkom, Beyonce nije moj đir - glazba koju slušam možda nije najbolja po mjerilima glazbenih kritičara (ili mojih sestara), ali mene usrećuje. Ima dana kada me ne liječi ništa osim One thing One directiona i toga se ne sramim, tako jednostavno jest. Ipak, ljudi smo, skloni smo suditi jedni druge po raznim kriterijima, a jedan od njih je i glazba.

Što sam starija, to više primjećujem da ljudi pri upoznavanju više ne ispituju jedni druge: "Što slušaš?", a dok si tinejdžer, to je esecijalno pitanje. O ukusima se ne raspravlja, kažu, ali smatram da glazba ipak čini čovjeka, više nego frizura ili odijelo, i mora da postoji razlog zašto određena pjesma ili određeni glas dira dušu jedne osobe, a druge, pak, ne. Znatiželjka kakva jesam, proguglala sam i tu tematiku i pronašla brojne studije koje nedvojbeno u vezu dovode glazbeni ukus i čovjekovu osobnost.


Provedene su mnogo studije na ljudima raznih dobnih skupina i raznih mentaliteta, a najčešće su rezultati rekli da se osobe koje su sklone heavy metal, popu, hip hopu i soul glazbi smatra impulzivnim i spontanima osobama, sklonima nepromišljenom ponašanju te manje kreativnima. Optimisti, vesele osobe, uporne picajzle, pak, biraju blues, klasiku, jazz, alternativnu i elektronsku te funk glazbu. Takve osobe vole biti same, pomalo su hladne i distancirane. Samopouzdane su, žedne adrenalina, liberalne, kreativne i s obje noge na zemlji. Nimalo se ne iznenadih kad pročitah da se preferencije prema folk, rock i religioznoj glazbi povezuju s dimenzijama ličnosti koje opisuju pojedince sklone katastrofiziranju i vjerovanju da im drugi žele zlo. Ti čudaci racionalni su i ne vole iznenađenja, religiozni su i visoko moralni. Vjeruju u dobro u ljudima, velikodušni su i topli. Ako vam studije nalik ovima nisu razlog da proširite svoje glazbene horizonte, da slušate ono što prije nikada niste, da rastete uz glazbu - onda ne znam što jest!

U to ime, evo apsolutnih hitova moje playliste posljednjih mjeseci, koji dovoljno govore o mojim stanjima, brigama i mojoj esenciji.

POP


Katy mi je pomogla u nabrijavanju za pisani dio ispita. Džungla je upravo pred kraj ljeta postala hit, a meni je bila neizostavni dio svakog tuširanja.

Moja voljena luđakinja Sara Bareilles ipak se našla na listi nominiranih za album godine, što zasigurno zaslužuje budući da je svaki njezin album bolji od prethodnog! Jedan od najpodcijenjenijih vokala današnjice, uvijek duhovita Sara, zabljesnula je i na albumu Blessed unrest 2013. godine, dajući sve od sebe da ljude inspirira, da im podari hrabrost, da im iskroji romantične uspomene. Romantičnoj crti u meni sviđa se I choose you.

 

Ako još niste čuli za Karmin, trebali biste! Grupu čini sladak ljubavni par koji se proslavio svojim coverima na Youtubeu, od kojih je ovaj moj favorit, a uskoro im izlazi i album prvijenac, na kojem su nanizali svoje Acapella, Brokenhearted i dr. hitove.

 
ROCK
Ipak, kako se približavao usmeni dio ispita, smiriti me mogla jedino Stevie Nicks, najdraža mi vještica ;)


Znate onu scenu iz Jerry Maguirea kada Tom Crusie sluša Free fallin'? Premoćna je! Zato se često vraćam Tomu Pettyju, ali mi je ipak omiljena ova skladba.

 
INDIE
Slaba sam na sestre, pa su Haim (o kojima sam i prije pisala na blogu) jedne od snažnih žena čije glasove svakodnevno slušaju moji susjedi. The wire je jedna od onih pjesama koja me podsjeća na ljeto i koja me ugrije kad nastupi zima.


Amy je nešto između indieja i folka, što meni predstavlja savršeni spoj. Ima ona puno klasika, čujemo je u reklamama, ali kad pjeva tradiocionalnu Caledoniu o svojoj Škotskoj, srce mi se raspukne na milijun komadića. Često sam je slušala gledajući svoja zlatna polja, znajući da će doći dan kad ću ih opet morati napustiti.


FOLK
The civil wars dobili su četiri Grammyja sinoć, a otkad je njihov istoimeni album ugledao svjetlo dana, utjeha mi je i savršena podloga za lijena jutra dok vani puše bura.


Otkad sam slušala uživo The Cannons ovo ljeto u Šibeniku, kad god sam tužna, poslušam Molly Malone, mislim da nema žalosnije pjesme na ovoj našoj kugli. Niti jedna snimka ne može dočarati atmosferu koju je pjevajući acapella stvorio stari Cannon kad je zapjevao Molly. Ispočetka su ljudi pjevali uz njega, no, ubrzo su utihnuli i samo tiho plakali.


Kažu da Delta rae spaja gospel, blues i folk - obožavam takve kombinacije pa ne čudi da je njihov Carry the fire jedan od najslušanijih albuma u mojoj kući 2013. godine.


COUNTRY
Ne znam što je to u countryju, ali nijedan žanr glazbe ne zna ispričati ljubavnu priču kao country. U zadnje vrijeme često slušam Remember when Alana Jacksona i plačem kao mala beba. Kacey Musgarave samo je jedna od country cura koja je opjevala život u malenom gradu (i zaradila Grammy za country album godine), pa ju svakako poslušajte ove godine. Ipak, moj favorit su uvijek Lady Antebellum, koje najradije slušam dok autobusom putujem kući, prisjećajući se svih prepreke koje sam ljubavlju savladala.


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...