Na koricama ove knjige pisala je sljedeća preporuka Sunday Telegrapha: "Knjiga koja se može pročitati u dva sata, ali pamtit će se desetljećima." Nije li to idealna preporuka za let od Zagreba do Dublina? Pokušala čitati jesam, ali ni dobra knjiga nije me uspokojila visoko iznad Europe. Ovaj, najcjenjeniji roman irskog književnika Johna McGaherna ipak sam dovršila u kišnom Osijeku.
Miris kaline, crnilo tresetišta, dostava mlijeka na kućni prag, blejanje ovaca u daljini možda jesu stvorili atmosferu ruralne Irske, ali u ovom je romanu izostalo popularno irsko vedro raspoloženje - protagonist romana je tipični Irac starog kova, ali i tipični istraumatizirani starac teške naravi.
"Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri", prva je rečenica knjige "Među ženama". No, čitajući dalje, čitatelj može pomisliti da se Moran ne čini kao osoba koju je lako zastrašiti (što li mu se dogodilo?). On je veteran IRA-e oko kojeg su se sjatile njegove kćeri sa željom da ga prenu iz onog što one smatraju staračkom malodušnosti. Iako žive u Dublinu i u Londonu, one se vraćaju na rodnu grudu, u okrug Leitrim, i žele oživjeti sajam Monaghan day u Mohillu, jer je povodom tog dana oca običavao posjetiti njegov ratni drug McQuaid i otac je bio dobrog raspoloženja.
"I što smo dobili za to? Državu, ako ćete njima vjerovati. Nekoliko naših momaka na vodećim položajima, umjesto nekoliko Engleza. Više od pola moje obitelji radi u Engleskoj. Zašto smo se borili? Cijela ta stvar bila je obična prevara."
Michael Moran čangrizavi je starac kojeg spomen Monaghana, ali i činjenica da su si njegove kćeri i sinovi stvorili život u Dublinu i Londonu, daleko od njega, neizmjerno boli. Zato se u mislima vraća u posljednji sajmeni dan, nakon kojeg je prijateljstvu s McQuaidom došao kraj. Svaki kraj donosi novi početak, pa je tako i kraj prijateljevanja s McQuaidom njemu donio priliku za novi život - život s njegovom drugom suprugom, prostodušnom Rose Brady, koja je i njega i njegovo petero djece prihvatila takve kakvi jesu.
"Ne brini, Michaele", rekla je. "Kad se vratiš iz škole, moraš samo reći da ti je žao i sve će biti kao prije. Otac te veoma voli."
"Nisam bio kriv. Soljenka se sama prevrnula. Nisam ništa učinio."
"Michaele, dobro znaš da se ne radi samo o soljenki."
"U posljednje vrijeme neprestano me ima na zubu."
"Znaš svog oca. Sad se neće promijeniti. Moraš se samo doimati kao da mu popuštaš i nakon toga sve će učiniti za tebe. Svima u ovoj kući samo dobro."
"Hvala ti, Rose", osmjehnuo se ustajući od stola. Njezin mali govor doveo ga je na rub suza. Želio je izaći iz kuće prije nego što se razliju. Rose je primijetila suze u njegovim očima i njoj naviru. Bila je siguran da će sve ponovno biti dobro. Čim Moran ustane, reći će mu koliko je Michael bio skrušen tog jutra i pobrinut će se da sve krene prema pomirenju i bezuvjetnoj ljubavi koju je sama osjećala cijelim svojim srcem."
John McGahern lik Michaela Morana mora da je utemeljio na svom ocu, rigidnom članu irske garde koji je živio u sklopu policijskih baraka i koji je svoju obitelj posjećivao tek vikendima, sve dok njegova supruga, učiteljica i farmerica, nije preminula u četrdesetima, ostavivši ga samog s pet kćeri i dva sina, od kojih je John bio najstariji. Plaha Rose osjeća poštovanje prema Moranu ("bila je neumjereno zahvalna kad se ponašao normalno"), a još više strah ("on je bio izvor većine njezina zadovoljstva i sve njezine patnje"). Ona se boji njegove tame, može ju predvidjeti. Iako je Moran zadrti katolik koji svakodnevno moli krunicu (i sam naslov na neki je način izvučen iz Zdravomarije), i to na način da stavlja novine na beton i spušta se na koljena uz stol, on verbalno zlostavlja i suprugu i djecu. McGahern je odgojen u katoličkoj vjeri i za života je čvrsto vjerovao da čovjek ne smije pljuvati na ono što je nekoć bilo "sacred weather of his early life" (McGaherna je užitak kako čitati tako i slušati) i čitatelj zaista osjeća poštovanje između redaka prikaza kontradiktornog Morana, koji je toliko nalik svakom katoliku koji gleda trun u oku bratovom, a nije sposoban vidjeti brvno u svom oku. On je čovjek koji misli da je, nimalo katolički, iznad svih i koji nikad nije zadovoljan. Njegove tri kćeri i mlađi sin, kao i supruga Rose, nastojali su mu ugoditi, ali najstariji sin nije - Luke živi u Engleskoj, daleko od oca, uvjeren da s ocem mogu živjeti samo žene (i tom navodu dugujemo naslov). Žene u obitelji nisu razumjele Morana, ali su ga voljele - znale su da je oca nemoguće promijeniti i da "siroti tata ne misli ozbiljno", u toj spoznaji leži njihova stamenost. Međutim, kad bi otac bio dobre volje, sve bi odahnule - njegovo dobro raspoloženje bilo je na cijeni više nego li uobičajeno dobro raspoloženje zdrava čovjeka.
"Bez obzira na to koliko bi se daleko sestre odvažile u razgovoru, kao privučene magnetom uvijek su se vraćale na to što bi se tati svidjelo, a što ne bi, što bi odobrio ili ne. Njegovu nepredvidljivu nasilnost opraštale su kao što bi oprostile provale bijesa neposlušnog djeteta. Raspoloženja je mijenjao kao što ih mijenja dijete tijekom dana, a Rose im se sad znala prilagoditi i bolje od njih. Ponekad je bio neodoljivo šarmantan, na primjer kad bi zamolio neku od djevojaka da provjeri s njim goveda u polju, kao da ih poziva na posebno mjesto u svom srcu."
Moran je kompleksan lik kojeg nećete poželjeti za prijatelja, koji će svemu naći zamjerku, onaj tip ljudi koji se boji da će biti ostavljen (tko će brinuti o njegovim poljima?), a rade sve da ih se ostavi. Kada obiteljski dom napuste njegove kćeri, a njegov najmlađi sin napusti školu i pobjegne od kuće, čitatelj se mora zapitati - na koji način će Moran sada ispoljiti svoj bijes? Zaslužuje li bar Rose svoj happy end ili će ju intenzivni vrtlog Moranove nujne duše povući sa sobom? Hoće li Moranove kćeri, jednom kad ga ne bude, osjetiti olakšanje ili će patiti za ocem, usprkos njegovoj prijekoj naravi? Za Johna McGaherna kažu da je najistaknutiji romanopisac od Becketta (zanimljivo, i sam Beckett branio je McGaherna kad mu je prvi roman, "The Barracks" zabranjen na temelju Zakona o cenzuri, a on zbog toga dobio otkaz na mjestu učitelja u školi kojom je, kao i u većini škola danas u Irskoj, upravljala Crkva). U potpunosti mogu razumjeti tu tvrdnju - "Među ženama" je remek djelo utemeljeno na karakteru osebujnog protagonista - onakvo kakvo mogu napisati samo pisci koji razumiju kako sebe tako i lica ljudi oko sebe. Ono jest sporog tempa, teške atmosfere, ali ostavlja intenzivan dojam - baš kao i život s kojim se svakodnevno nosimo kako znamo i umijemo.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)