Preskoči na glavni sadržaj

Nujna irska duša

Na koricama ove knjige pisala je sljedeća preporuka Sunday Telegrapha: "Knjiga koja se može pročitati u dva sata, ali pamtit će se desetljećima." Nije li to idealna preporuka za let od Zagreba do Dublina? Pokušala čitati jesam, ali ni dobra knjiga nije me uspokojila visoko iznad Europe. Ovaj, najcjenjeniji roman irskog književnika Johna McGaherna ipak sam dovršila u kišnom Osijeku.

Miris kaline, crnilo tresetišta, dostava mlijeka na kućni prag, blejanje ovaca u daljini možda jesu stvorili atmosferu ruralne Irske, ali u ovom je romanu izostalo popularno irsko vedro raspoloženje - protagonist romana je tipični Irac starog kova, ali i tipični istraumatizirani starac teške naravi.


"Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri", prva je rečenica knjige "Među ženama". No, čitajući dalje, čitatelj može pomisliti da se Moran ne čini kao osoba koju je lako zastrašiti (što li mu se dogodilo?). On je veteran IRA-e oko kojeg su se sjatile njegove kćeri sa željom da ga prenu iz onog što one smatraju staračkom malodušnosti. Iako žive u Dublinu i u Londonu, one se vraćaju na rodnu grudu, u okrug Leitrim, i žele oživjeti sajam Monaghan day u Mohillu, jer je povodom tog dana oca običavao posjetiti njegov ratni drug McQuaid i otac je bio dobrog raspoloženja.

"I što smo dobili za to? Državu, ako ćete njima vjerovati. Nekoliko naših momaka na vodećim položajima, umjesto nekoliko Engleza. Više od pola moje obitelji radi u Engleskoj. Zašto smo se borili? Cijela ta stvar bila je obična prevara."

Michael Moran čangrizavi je starac kojeg spomen Monaghana, ali i činjenica da su si njegove kćeri i sinovi stvorili život u Dublinu i Londonu, daleko od njega, neizmjerno boli. Zato se u mislima vraća u posljednji sajmeni dan, nakon kojeg je prijateljstvu s McQuaidom došao kraj. Svaki kraj donosi novi početak, pa je tako i kraj prijateljevanja s McQuaidom njemu donio priliku za novi život - život s njegovom drugom suprugom, prostodušnom Rose Brady, koja je i njega i njegovo petero djece prihvatila takve kakvi jesu.



"Ne brini, Michaele", rekla je. "Kad se vratiš iz škole, moraš samo reći da ti je žao i sve će biti kao prije. Otac te veoma voli."
"Nisam bio kriv. Soljenka se sama prevrnula. Nisam ništa učinio."
"Michaele, dobro znaš da se ne radi samo o soljenki."
"U posljednje vrijeme neprestano me ima na zubu."
"Znaš svog oca. Sad se neće promijeniti. Moraš se samo doimati kao da mu popuštaš i nakon toga sve će učiniti za tebe. Svima u ovoj kući samo dobro."
"Hvala ti, Rose", osmjehnuo se ustajući od stola. Njezin mali govor doveo ga je na rub suza. Želio je izaći iz kuće prije nego što se razliju. Rose je primijetila suze u njegovim očima i njoj naviru. Bila je siguran da će sve ponovno biti dobro. Čim Moran ustane, reći će mu koliko je Michael bio skrušen tog jutra i pobrinut će se da sve krene prema pomirenju i bezuvjetnoj ljubavi koju je sama osjećala cijelim svojim srcem."

John McGahern lik Michaela Morana mora da je utemeljio na svom ocu, rigidnom članu irske garde koji je živio u sklopu policijskih baraka i koji je svoju obitelj posjećivao tek vikendima, sve dok njegova supruga, učiteljica i farmerica, nije preminula u četrdesetima, ostavivši ga samog s pet kćeri i dva sina, od kojih je John bio najstariji. Plaha Rose osjeća poštovanje prema Moranu ("bila je neumjereno zahvalna kad se ponašao normalno"), a još više strah ("on je bio izvor većine njezina zadovoljstva i sve njezine patnje"). Ona se boji njegove tame, može ju predvidjeti. Iako je Moran zadrti katolik koji svakodnevno moli krunicu (i sam naslov na neki je način izvučen iz Zdravomarije), i to na način da stavlja novine na beton i spušta se na koljena uz stol, on verbalno zlostavlja i suprugu i djecu. McGahern je odgojen u katoličkoj vjeri i za života je čvrsto vjerovao da čovjek ne smije pljuvati na ono što je nekoć bilo "sacred weather of his early life" (McGaherna je užitak kako čitati tako i slušati) i čitatelj zaista osjeća poštovanje između redaka prikaza kontradiktornog Morana, koji je toliko nalik svakom katoliku koji gleda trun u oku bratovom, a nije sposoban vidjeti brvno u svom oku. On je čovjek koji misli da je, nimalo katolički, iznad svih i koji nikad nije zadovoljan. Njegove tri kćeri i mlađi sin, kao i supruga Rose, nastojali su mu ugoditi, ali najstariji sin nije - Luke živi u Engleskoj, daleko od oca, uvjeren da s ocem mogu živjeti samo žene (i tom navodu dugujemo naslov). Žene u obitelji nisu razumjele Morana, ali su ga voljele - znale su da je oca nemoguće promijeniti i da "siroti tata ne misli ozbiljno", u toj spoznaji leži njihova stamenost. Međutim, kad bi otac bio dobre volje, sve bi odahnule - njegovo dobro raspoloženje bilo je na cijeni više nego li uobičajeno dobro raspoloženje zdrava čovjeka.

"Bez obzira na to koliko bi se daleko sestre odvažile u razgovoru, kao privučene magnetom uvijek su se vraćale na to što bi se tati svidjelo, a što ne bi, što bi odobrio ili ne. Njegovu nepredvidljivu nasilnost opraštale su kao što bi oprostile provale bijesa neposlušnog djeteta. Raspoloženja je mijenjao kao što ih mijenja dijete tijekom dana, a Rose im se sad znala prilagoditi i bolje od njih. Ponekad je bio neodoljivo šarmantan, na primjer kad bi zamolio neku od djevojaka da provjeri s njim goveda u polju, kao da ih poziva na posebno mjesto u svom srcu."


Moran je kompleksan lik kojeg nećete poželjeti za prijatelja, koji će svemu naći zamjerku, onaj tip ljudi koji se boji da će biti ostavljen (tko će brinuti o njegovim poljima?), a rade sve da ih se ostavi. Kada obiteljski dom napuste njegove kćeri, a njegov najmlađi sin napusti školu i pobjegne od kuće, čitatelj se mora zapitati - na koji način će Moran sada ispoljiti svoj bijes? Zaslužuje li bar Rose svoj happy end ili će ju intenzivni vrtlog Moranove nujne duše povući sa sobom? Hoće li Moranove kćeri, jednom kad ga ne bude, osjetiti olakšanje ili će patiti za ocem, usprkos njegovoj prijekoj naravi? Za Johna McGaherna kažu da je najistaknutiji romanopisac od Becketta (zanimljivo, i sam Beckett branio je McGaherna kad mu je prvi roman, "The Barracks" zabranjen na temelju Zakona o cenzuri, a on zbog toga dobio otkaz na mjestu učitelja u školi kojom je, kao i u većini škola danas u Irskoj, upravljala Crkva). U potpunosti mogu razumjeti tu tvrdnju - "Među ženama" je remek djelo utemeljeno na karakteru osebujnog protagonista - onakvo kakvo mogu napisati samo pisci koji razumiju kako sebe tako i lica ljudi oko sebe. Ono jest sporog tempa, teške atmosfere, ali ostavlja intenzivan dojam - baš kao i život s kojim se svakodnevno nosimo kako znamo i umijemo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta