Preskoči na glavni sadržaj

Ja se ne zovem Lidija Deduš

ja se zovem šljokičasta žena i priznajem, posudila sam ovu knjigu samo zato što ju je preporučio kristian novak.

ja se zovem šljokičasta žena i danas mi se nije dalo prati kosu. stavila sam na kosu šampon za suho pranje pa me sad svrbucka glava. garant to radi i lidija deduš.


"ja se zovem lidija deduš. sjedim na poslovnom sastanku i osjećam kako mi se rupa na čarapi urezuje u kožu između palca i onog prsta pored."

ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena (tko bi rek'o!) i ovu sam knjigu izvadila iz torbe par minuta nakon što sam potamanila klipić (mrvice svuda, naravno) i prolila kavu po svom biciklu (ne znam zašto sam mislila da mogu kavu dopremiti od pekare do klupice, gdje čitam za vrijeme pauze, već sam i ranije to pokušala, i rezultat je bio isti).


ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena, ali ne volim na Internetima ispisivati svoje ime (dijagnoza: pravosudna paranoja), pa sam jako zavidna lidiji deduš koja uopće nema taj problem.

"ja se zovem lidija deduš. jednom sam gurnula lazanje u pećnicu i zaspala."

ja se zovem...uf, zamalo. nije bitno. nekako se zovem i ne čitam poeziju, najčešće me živcira. i živciraju me bube koje se penju po meni dok čitam poeziju lidije deduš na klupici. sjedeća (ne sijedeća) kontradikcija, znam.

zovem se, i čitam monolog lidije deduš - malo je nalik poeziji, ali bez prekorasnih riječi i metafora. više sliči onim dobrim starim statusima na facebooku (više nitko ne piše statuse pa više nisam na facebooku). čisti naturalizam.

ona se zove lidija deduš i pamti nepotrebne stvari, plače iz čista mira, voli opća mjesta, ima troje mačje djece, briše prašinu starim gaćama (ja sam profinjenija jer brišem starim potkošuljama), napije se pa radi dar-mar (od sebe) i voli da priča kako ona hoće.

"ja se zovem lidija deduš. često gledam u nebo, tražim boga."

ja se nekako zovem i u isti tren se pitam tko je normalan objavio ovu knjigu i kažem: baš dobro (da ne kažem - hvala Bogu!) da je fraktura objavila ovu knjigu.

ja se već nekako zovem i dok čitam ovu knjigu smijem se, osjećam susramlje i nelagodu - otprilike kao kad gledam larryja davida u "curb your enthusiasm". larry david, lidija deduš. L.D. to sam sad skužila. wow.

ja se nekako zovem i slušala sam jedan intervju Lidije Deduš i nasekirala se. nisam aktivistica i ne volim govoriti u ime svih žena. živim konvencionalan život. znam, užas. a još idem i u crkvu. bljak. lidija deduš ne bi mi nikad poželjela biti prijateljica, ali meni se njezina knjiga svejedno svidjela.

ja se ne zovem lidija deduš, i u mom kraju ima svakakvih ljudi i svakakvih običaja. npr., u mom kraju konvencijama su više opterećeni oni koji ih mrze, nego oni koji po njima žive.

"ja se zovem lidija deduš. u mom kraju čovjeka uvijek zanima što se događa u tuđim kućama. zato sjedne pored prozora i gleda tko prolazi cestom, kako je obučen i šta nosi u vrećicama, ide li biciklom ili autom, ako ide autom, koliko se ljudi u njemu vozi, ako samo jedan čovjek, zašto samo jedan kad je benzin skup, a može četvero, ako je četvero, sigurno idu nekome u goste, ako je samo jedan, sigurno se ide kurvati, a ako se ide kurvati, s kim se ide kurvati, i tu onda nastane zavrzlama, pa čovjek uzme telefon u ruke, zove i pita, i za to vrijeme u svijetu umre nekoliko ljudi, nekoliko ih se rodi, a onaj što se išao kurvati se već vraća kući."


ona se zove lidija deduš i malo mi smeta što si ime piše malim slovom, ali dobro. preživjet ću.

ja se ne zovem lidija deduš, i sličnija sam mami lidije deduš, nego lidiji deduš. dio knjige o jogi bio mi je dosadnjikav, ne vjerujem ja u te pomodarske gluposti. dio o tinderu me uplašio. imat ću noćne more - samo da ne sanjam zdravka škendera ili miroslava ilića, kao lidija deduš.

"ja se zovem lidija deduš. mnogi misle da moje dobro raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina, koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se."

ja se ne zovem lidija deduš, i baš mi je bed što ne živim u reisnerovoj, kad već živim u osijeku (lidija deduš će znati o čemu pričam).

lidija deduš većinom laprda gluposti, ali ponekad kaže velike i bolne istine. ponekad mi zasuzi oko kad piše o nevidljivosti, a onda opet piše o prđenju na jogi pa mi bude lakše.

ja se ne zovem lidija deduš i nisu mi jasni ljudi koji ne vole klima uređaje. "ne volim kad mi puše u glavu", kažu. "Joj da, užas", kažem ja i nafrljim na 20, u glavu. to baš i nema veze s lidijom deduš, ali kontajte kako je lako navući se i ispisati čitavu knjigu ovakvih ispovijesti.

ja se zovem šljokičasta žena, a ako vam se svidio ovaj osvrt, svidjet će vam se i "ja se zovem lidija deduš", kako god se vi zvali.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...