Patnje starog Werthera

Nisam čitala lektire. Kad je trebalo čitati "Dekameron", ja sam čitala "Hi-fi". Umjesto da razmišljam o sudbini Ane Karenjine, mene je mučila sudbina Torua Watanabea. Bio je to moj tihi protest, zapravo, jedini bunt koji sam neustrašivo izražavala u svom odveć odgovornom tinejdžerskom životu. Nisam puno izgubila, nisu lektire znale proniknuti nas (a ni mi njih), neshvaćene mladce koji se teško nose s erupcijama emocija, ali, kad je red došao na "Patnje mladog Werthera", zadržali smo dah. Čitali smo Goethea razrogačenih očiju, citate ispisivali na klupe i na korice bilježnica, silno želeći razgovarati o Wertherovoj patnji koja je okončana na krajnje dramatičan način (navodno je objava "Patnji" u Europi prouzročila niz samoubojstava). Nažalost, naša je profesorica hrvatskog jezika više marila za boju vrpce na Lottinoj haljini (znam, znam, i ona je bitna kao simbol, ali svejedno!), nego za naša osjećanja. Oh, jada li.

"Mnogo imam, a osjećanje guta sve; mnogo imam, a bez nje sve mi postaje ništa."

Nisam pročitala ništa Goetheovog od srednjoškolskih dana, ali, spazivši je krajičkom oka u knjižnici, ne mogah odoljeti knjizi "Zaljubljeni Goethe" (slaba sam na fikciju u kojoj glavnu ulogu igraju majstori pisane riječi) Martina Walsera, njemačkog pisca zanimljive biografije.

Zamisli promenadu Marienbada, toplica kraj češkog Karlovy Vary, na ljetni dan 1823. Goethe, pravnik i savjetnik weimarskog vojvode Karla Augusta (navodno je vjerovao da mu službovanje omogućuje da velike ideje pretvori u djelo), spazio je barunicu von Levetzow s kćerima, od kojih je najstarija bila Urlike. Goetheov pogled susreo je njezin, i nije to bio ni običan pogled, niti običan trenutak - nego sudbonosni. A sad zamisli da je Goethe sedamdesetčetverogodišnjak (brojevima: 74), a da je djeva Urlike devetnaestogodišnjakinja (brojevima: 19). Hm, malo kvari romantiku, znam, ali bila su to neka druga vremena. Neki su ih smatrali romantičnima, čak.

"Nije mogao u krevet. Samo ne sad u onu izgubljenost samoga sebe koju zovu spavanje. Ako bi se mogao nadati da će je sanjati, onda da. Ali ovako! Budnost u kojoj neprestano može misliti na nju, može je zamišljati, da zamijeni za stanje sna u kojem se najvjerojatnije uopće neće pojaviti. Još ne."

Ulrike je u njemu nešto probudila, nešto oživjela, a njegove rečenice za nju imale su "neopozivo djelovanje" - zajedno su bili "par koji si ima reći više nego svi ostali parovi na svijetu." Nadobudno, starac se ponadao da će zauvijek uživati u pažnji mlade gospojice, da će mu postati ne samo muzom, nego i suprugom. Ali, ljubav, jer ljubav njemu nije suđena, rekla bi Danijela Martinović.

Vremešni Walser je ovu priču o posljednjoj Goetheovoj ljubavi ispisao kao odu Goetheovom mladom duhu koji je uvijek bio u potrazi za ljubavlju (i za "kroćenjem pohotnog vladalačkog stremljenja" određenog organa, da se razumijemo). "Ne umire se zato što si star", govori on u trenutku kad shvaća da mu ljubav nije uzvraćena, da se naklonost ponovno premetnula u razočaranje. "Moja ljubav ne zna da sam prešao sedamdesetu", jadikuje gledajući se golog pred ogledalom. Hm, da.

"A on: bilo bi lijepo imati čovjeka koji osjeća upravo onaj strah koji i sam osjećaš. To bi bila bliskost. To bi bila sama bliskost."

Gorljivo pozdravljam ideju ovog djela - nadahnulo me na istraživanje o Goetheu (jeste li znali da mu se pripisuje IQ viši od Einsteinovog i Da Vincijevog, da je govorio nekoliko svjetskih jezika, da mu je BFF bio Schiller, da je obožavao Shakespeara, a nije simpatizirao Beethovena?), ali i na promišljanje o čovjeku koji voli (u izvorniku se ova knjiga zove "Ein liebender Mann", što mi je divno). Fiktivni Goethe, naime, vjeruje da je čovjek koji voli besmrtan. Nije revolucionarna misao, znam, ta svi smo pomalo na sedmom nebu kad volimo, ali jesmo li svjesni da ljubav često podrazumijeva i patnju? Biramo li svejedno takvu besmrtnost? Predajemo li se drugom biću bezuvjetno, ili dopuštamo razumu da donosi odluke umjesto nas? Koliko često se štedimo, koliko često nas preplavi strah od same pomisli nošenja s neugodnim emocijama? Čini mi se da smo kao društvo emocionalno nazadovali, da nam je sebeljublje postalo važnije od čovjekoljubivosti, da nam je sloboda od patnje važnija od potpunog predanja, da si zbog straha uskraćujemo pronicanje ljepote svijeta onako kako su je pronicali filozofi i pjesnici. Goethe, za razliku od suvremenog čovjeka, čak i u poznoj dobi, voli pomalo nezrelo, nekontrolirano, nalik mladom momku koji upoznaje ljubav po prvi put, a Walser nas "Zaljubljenim Goetheom" potiče na maštanje - o emocijama koje nas oslobađaju, ali i o njihovoj alternativi.

Iako su mi, dok sam čitala ovu na mahove nekoherentnu knjigu, misli dobrano vrludale (hm, nije li to i cilj ovakve literature?), držim je inspirativnom. Šteta što je nudila samo pitanja, ali ne i odgovore.