Preskoči na glavni sadržaj

Moja nova omiljena knjiga

Kao tinejdžer, za vrijeme školskih praznika redovito sam odlazila u Osijek, kod starije sestrične. Dane smo provodile na igralištu, a večeri sjedeći na podu njezine sobe, uz filmove i Backstreet Boyse. Jednog smo ljeta tako, uz otvoren prozor i zujanje komaraca, ridale gledajući "Društvo mrtvih pjesnika." Uplakane, zbog Robina Williamsa u liku inspirativnog profesora Johna Keatinga, zaklele smo se da ćemo život posvetiti ljepoti i umjetnosti i da nas roditelji nikad neće spriječiti da slijedimo svoje strasti. Sjetim se često te večeri, da si opravdam vrijeme koje, unatoč umoru i obvezama, posvećujem lijepoj književnosti, i, iako smo studirale psihologiju i pravo, još uvijek se naježim kad se sjetim Neilove krune od cvijeća.

"We don't read and write poetry because it's cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion. And medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary to sustain life. But poetry, beauty, romance, love, these are what we stay alive for."

Little did I know da je nedugo nakon "Društva mrtvih pjesnika" objavljena knjiga koja je, nošena istom collegiate strujom, napravila literarni boom stvorivši supkulturu zvanu dark academia. Riječ je o "Tajnoj povijesti", debitantskom romanu američke spisateljice Donne Tartt, objavljenom 1992. Ekscentrična autorica, podrijetlom iz Greenwooda u Mississippiju, srca hrvatskih čitatelja osvojila je "Češljugarom", za kojeg je dobila i Pulitzera, ali "Tajna povijest" smatra se njezinim magnum opusom. Provjerite zašto!


Slavni prolog ove knjige započinje riječima "Snijeg se u planinama počeo otapati i Bunny je već nekoliko tjedana bio mrtav kad smo postali svjesni ozbiljnosti našeg položaja. Bio je mrtav već deset dana prije nego što su ga pronašli, znate.", i zato ovo nije knjiga za one koji vole neočekivane obrate u finishu. Nije ovo knjiga ni za one koji vole feel-good literaturu, jer jasno je da će čitav roman biti obojen atmosferom užasa i krivnje, osjećajima koje je teško tolerirati, a još teže ignorirati.

Donna Tartt, otkrivši glavni događaj na prvoj stranici romana, zapečatila je sudbinu glavnih likova - oni su personifikacija grčkih tragedija kojima su fascinirani. Čitatelj najprije upoznaje pripovjedača, Richarda Papena - perspektivnog mladića iz Kalifornije koji zahvaljujući stipendiji dolazi na izmišljeni Hampden koledž u Vermontu. Iako nije pretjerano ekstrovertiran, za oko mu zapne grupa studenata grčkoga jezika i on čini sve da joj se pridruži. O pripadanju i zajedničkom jeziku sanja svaki gušter, ali Richardova očekivanja su lišena realnosti pa on nemilice romantizira elitnu skupinu studenata klasične filologije. Neimenovani vođa wannabe Grka je hladni lingvistički genij Henry Winter, a tu su i pažnje gladan dandy Francis Abernathy, anđeoski blizanci Charles i Camilla Macaulay i prepotentni i iritantni Edmund "Bunny" Corcoran. Oni su atraktivni, bogati, samosvjesni i izabrani - njihove nadobudne glavice svojim predavanjima o "uzvišenim stvarima" puni profesor Julian Morrow, profesor starogrčkog koji je "neobično nadaren za preoblikovanje osjećaja inferiornosti u superiornost i drskost." U svijetu koji je opsjednut redom i materijalnim, zavodljivi Julian za katedrom govori o dionizijskom ritualu, o "vatri čistog bića" i o slobodi, a razularena mlađarija sluša razjapljenih čeljusti.


"Grci su bili drugačiji. Voljeli su red i simetriju, kao i Rimljani, no bili su svjesni koliko je glupo nijekati nevidljivi svijet, drevne bogove. Emocije, mrak, barbarstvo." Na trenutak se zagledao u strop, gotovo bolna izraza lica. "Sjećate li se o čemu smo maloprije govorili, kako su krvavi prizori ponekad najljepši?" reče. "Ta je misao u osnovi grčka i veoma je duboka. Ljepota je užas. Drhtimo pred svime što nazivamo lijepim. A što može biti užasnije ili ljepše, ljudima poput Grka ili poput nas, nego potpuno izgubiti vlast nad sobom. Odbaciti nakratko okove bića, skršiti slučajnost našeg smrtnog 'ja'. Euripid govori o Manadama; zabačenih glava, grla okrenutih zvijezdama 'više nalik na jelene nego na ljudsko biće.' Biti potpuno slobodan! Naravno, možemo se tih razornih strasti riješiti na vulgarniji i neučinkovitiji način. No kako li je predivno osloboditi ih se odjednom! Pjevati, vrištati, plesati bosonog u šumi usred noći, biti svjestan smrtnosti koliko i životinja. To su moćni misteriji. Rika bikova. Medeni izvori koji nadiru iz zemlje. Ako smo u duši dovoljno jaki, možemo strgnuti veo i pogledati u lice toj goloj, strašnoj ljepoti; neka nas Bog proždre, proguta, raspe nam kosti. I ispljune nas preporođene."

Zaneseni načinom života i filozofijom starih Grka, suvremena Perzefona, Camilla, stoik Henry, neodlučni i ljubomorni Charles te provokativni Francis vode tajni život koji kriju od novopridošlice, ali i od neukrotivog lajavca Bunnyja. Richard, u ulozi iskompleksiranog Prokopija iz Cezareje (naslov nije slučajan, je l'), širom otvorenih očiju prati misterioznu petorku, primjećuje njihove hirove i nedosljednosti, i uspijeva dokučiti njihovu tajnu misiju rađanja "u izvoru neprekidnog života, izvan zatvora smrtnosti i vremena". No, pod koju cijenu?


Kritika ovu knjigu smatra psihološkim trilerom, ali ona je više od toga - ona je san svakog samoprozvanog erudita, jer Donna Tartt znalački isprepliće žanrove bildungsromana i murder mysteryja s mitovima i simbolima starih Grka. Tempo knjige je, prikladno, obmanjujuće usporen, a Richard Papen kao pripovjedač je poetičan, nepouzdan, ali beskrajno uvjerljiv i koketan - uvjerljiv u stvaranju tog dark academia ozračja koje umije progutati čitavu generaciju, i koketan u opisivanju malog kozmosa kojem bezuvjetno pripada, kojem i čitatelj želi pripadati. 

Seriously, ova bi vam knjiga mogla postati opsesija. Čitala sam je istovremeno u izvorniku i u prijevodu na hrvatski jezik, u izdanju Algoritma iz 2004., pa sve začinila audio verzijom, dostupnom na Youtubeu, koju pripovijeda sama autorica (divno!). Samo ću reći, dobro da "Tajnu povijest" nisam pročitala kao srednjoškolka - garant bih počela žvakati lovor, pisati dnevnik na latinskom jeziku, ili, ne daj, Bože, još gore, upisala bih studij filozofije (pusa, sister!). 

"Tajna povijest" na jedan uzvišeni način govori o prvim dojmovima, o potrebi pripadanja koja suptilno čovjeka gura u ponor, o onom što se krije iza ugodne vanjštine - o tamnoj strani ljepote i umjetnosti. Ako ste ikada plakali nad pričama o tajnim društvima, ako romantizirate mračne knjižnice i volite izvrsnu karakterizaciju likova i poigravanje vašim umom, ovu knjigu nikad nećete zaboraviti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...