Preskoči na glavni sadržaj

Friday gloomy friday

Vrijeme je dragocjeno, zato, nakon čitanja knjige prosječne kvalitete, posežem za djelima pisaca koji cijene čitatelja i ne trate njihovo vrijeme. William Trevor definitivno je jedan od njih.

William Trevor rođen je u irskoj regiji Cork, ali većinu života proveo je u Engleskoj. Nakon školovanja u Dublinu, stekao je zvanje povjesničara, radio je kao kipar i copywriter u marketinškoj agenciji, a onda postao jedan od najvećih pisaca moderne kratke priče s engleskog govornog područja. Smatrao se "Ircem u svakoj veni", a takvo mu je i pismo, unatoč usporedbama s Čehovom. Do kraja života ostao je vjeran prikazima ruralne Irske i industrijske Engleske (atmosfera mjesta njegova je specijalnost), ali i tmurnim pričama o životima malih ljudi. Da je navedeno bilo poznato mojim legicama iz "Vinskih mušica", vjerojatno ne bi tako olako prihvatile moj prijedlog za čitanjem Trevorovog modernog klasika, "Felicijino putovanje", u travnju. Oh well.


U jednom je intervjuu gospodin Trevor rekao da nikada ne razmišlja o sebi, da uvijek promatra i prisluškuje druge ljude, i da bi, da nije pisac, bio psihijatar. Vjerujem, i priča o Feliciji produkt je te znatiželje. Možda je na ulici Devona spazio mlado djevojče sa zaobljenim trbuščićem, možda je u rukama imala vrećice s keltskim uzorkom i natpisom "Chawke", možda je izgledala izgubljeno. Zapitao se kamo će, i poslao ju na literarno putovanje "Irskim okom".

Sviđa mi se što već na prvim stranicama saznajemo da Felicia plovi večernjim trajektom, da je napustila dom u kojem živi s prabakom, braćom i ocem koji ju uvijek kori, koji "trese glavom sporo i žalosno, kao da se baš prema njemu grubo ponijela: ocu je uvijek bilo najgore." Saznajemo i da se hrabra djevojka zaputila na sjever Birminghama u nadi da će pronaći prijatelja koji ju ne očekuje, a kojem ne zna prebivalište, nego tek mjesto zaposlenja - tvornicu kosilica.


Felicia nije jedini protagonist ovog gloomy romana. U drugom poglavlju upoznajemo gospodina Hilditcha, sredovječnog trbušastog muškarca koji je uvijek odjeven u odijelo s prslukom, koji "veže svoju prugastu kravatu u mali čvrsti čvor, lašti cipele dvaput dnevno, i sklon se ugodno smijati". Gospodin Hilditch, nekad knjigovođa, sada je upravitelj kantine tvornice, a od "svih stvari na svijetu", "najviše uživa u jelu". Uvijek ljubazan, uživa poštovanje i povjerenje zaposlenika tvornice, a živi u prostranoj kući u Ulici vojvode od Wellingtona na broju tri.

Jedne veljače, u srijedu ujutro, na putu do svog malog zelenog automobila s odrezanim krajem, na tvorničkom parkiralištu gospodin Hilditch opazi djevojku u crvenom kaputu, s trakom oko glave i dvjema plastičnim vrećicama u rukama - i tako se život naivne Felicije susreće sa životom gospodina Hilditcha, koji krije ponore u sebi.


"Gospodin Hilditch, koji je oprezan čovjek, ne želi da ga vide s nekom djevojkom u krugu tvornice."

Vječito gladni gospodin Hilditch ne pokušava se naprasno sprijateljiti s Felicijom koja je, kako saznajemo, trudna, i traži momka koji je otac njezina djeteta. Ne, gospodinu Hilditchu ovo nije prvi put da se suptilno stavlja na raspolaganje izgubljenim djevojkama. Sharon, Bobbi, Gaye, Elsie Covington, Jakki, sve su one mogle računati na njega, a sada su samo sretna uspomena. Hoće li Felicia i gospodin Hilditch pronaći ono što traže, čija srčanost će pobijediti, i čija duša će biti spašena (i što intervencija gospođice Calligary i pripadnika evanđeoske crkve iz Doma Okupljenih, koji šire radosnu vijesti onima koji umiru, ima s tim) -  odgovore na ova pitanja krije ova knjiga.

"Kako je moguće da nema ničega na njegovom licu što bi odražavalo frisson nemira zbog kojeg je ostao budan cijelu noć jer je ona pod njegovim krovom i dijeli ih samo nekoliko stuba? "Oh, kako si ti plašljiv!" govorila bi mu majka kad je imao šest godina. Opet se smiješi, zadovoljan što mu se ta primjedba vratila. Zahvaljuje Azijatkinji i podiže pladanj nimalo se osjećajući plašljivo.

Možda sad lista koji Geografic. Drukčija od ostalih, nema ništa grubo u njoj. Jednostavna kao ptica, što bi se očekivalo s obzirom da dolazi otkud dolazi. A opet, naravno, sve su one iste. Kad se istina zabulji u njih, odvrate poglede."


Brzopletom čitatelju ova će se knjiga učiniti depresivnom, možda će ju i odložiti na samom početku. Tko sam ja da mu sudim - potrebno je neko vrijeme da rečenice Williama Trevora prirastu k srcu čitatelja. Iako Trevor piše odrješito i ironično, prikazujući istovremeno i širu sliku svijeta u kojem žive, a i unutarnji svijet svojih likova, njegov genij krije se upravo u srazu očitog svjetla i neslućene tame. Iako opterećen moralom, Trevor je strastveno naklonjen nesavršenostima ljudskog bića. U "Felicijinom putovanju" precizno ocrtava psihološke karakteristike plahe male Irkinje u potrazi za ljubavlju i stranca koji joj je spreman pomoći, a koji krije veliku tajnu, stvarajući tako uvjerljivu priču o čudovištu, ali i razumijevanju, pa čak i, usudila bih se reći - opraštanju. Priča je ovo za prave sladokusce književnosti, kod nas objavljena 2000. u izdanju neprežaljenog SysPrinta (za one koji žele znati više, i uživaju u pomalo artističkoj kinematografiji - postoji i ekranizacija ovog romana, u režiji Atoma Egoyana).

"Nikada nije bio kriv što se poslije, nakon godina i godina, po svemu tome njuškalo, što se još uvijek njuška. Svaki se put nadao da toga neće biti. Svaki se put nadao da će prijateljstvo trajati zauvijek, da dvoje ljudi mogu jedno drugome pomoći, da će stranci koji ih vide zajedno reći kako pripadaju jedno drugome.

Nitko tko prolazi Ulicom vojvode od Wellingtona, ni užurbana domaćica, ni dijete, ni poslovni ljudi, niti netko tko bi mogao vidjeti broj tri s vrha autobusa koji prometuju susjednom ulicom, nema razloga zapitati se o toj kući i njezinom jedinom stanaru. Nitko od prolaznika nije svjestan da voditelj prehrane, voljeni i bez neprijatelja, više nije sposoban patiti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...