Ako sam nešto iz svog iskustva pravnice naučila, to je onda da je za žestok spor potrebno samo dvoje ljudi, i da svaki zakon (a i slični akti) ima najmanje 15% odredbi koje dobro izgledaju na papiru, a actually su neprovedive. Zašto bi onda, pobogu, jedna pravnica i jedan psiholog (bračni savjetnik, k tome!) u svoj brak upleli cijeli kult i zašto bi pokušali svoj bračni život organizirati po pravilima koje su nametnuli nepoznati im ljudi? Govorim, dakako, o knjizi "Bračni pakt" američke autorice Michelle Richmond u izdanju Lumena (2018).
Knjiga je to koja je prevedena na trideset jezika, koja je svjetski bestseler, koju je Andrea izabrala za knjigu ožujka u našem book clubu (e, Andrea, crna Andrea) - daklen, pravi hit. Šteta što hitovi gotovo uvijek dolaze u kombinaciji s prevelikim očekivanjima.
"Bračni pakt" priča je o novopečenom bračnom paru, Alice i Jacku. Alice je prekul workaholic odvjetnica koja je nekoć bila članica rock banda, a Jack je uštogljeni bračni savjetnik/psihoterapeut koji se divi kompliciranoj naravi svoje mladenke i ima pomalo nejasna očekivanja od njihovog bračnog života. Kako to inače biva u niskobudžetnim američkim filmovima, naši mladenci imaju bračni cold feet pa vođeni strahom od obveza, prevelikim pritiskom, bolesnim perfekcionizmom, posesivnošću, mazohizmom ili čistom dosadom (motivi likova nisu mi bili ni jasni ni uvjerljivi do samog kraja), prihvaćaju dar jednog od gostiju na svadbi - poziv za ulazak u kult koji se zove "Pakt" i koji ima misiju očuvati brak kao instituciju. Iako im je od samog početka jasno da je riječ o tajnom društvu i iako su čuli za Peoples Tamples (Jack spominje Jima Jonesa nekoliko puta), mora da stvarno vole piti Kool Aid jer su svejedno poželjeli biti dio elite koja se okuplja na fancy zabavama i čvrsto se drži bračnih zapovjedi propisanih u Pravilniku (i kako to da se Pakt nije malo ozbiljnije posvetio odredbama o jednom ozbiljnom bračnom problemu - izvršavanju kućanskih poslova?).
"Svaki član svakog mjeseca bračnom drugu mora osigurati jedan dar. Dar treba biti nešto osobito i neočekivano..."
"Članovi moraju jedanput u tri mjeseca planirati zajedničko putovanje. Putovanje se definira kao odlazak od kuće na najmanje trideset šest sati..."
"Kad vas nazove bračni drug, uvijek se javite."
Alice je, po svemu sudeći, nemirna žena koja se vrlo brzo počne dosađivati i koja ne zna biti odana pa čvrsto vjeruje da će njezin brak biti stabilan ako se bude pridržavala pravila Pakta. Jake umije prepoznati koji će od parova, koje savjetuje, održati svoj brak, a koji će se, unatoč svemu, razvesti, ali je krajnje nesiguran glede vlastitog braka. Iako njih dvoje nemaju klasične probleme u braku (zapravo, nema tu ni trunčice kritiziranja, prijezira ni silent treatmenta), njihove nesigurnosti su zanimljive sadistički nastrojenom Paktu pa će kao počinitelji prekršaja i kaznenih djela propisanih Pravilnikom Alice i Jake morati odlučiti - koliko daleko su spremni ići da bi sačuvali svoj brak?
"Bračni pakt" reprezentativni je primjerak knjiga na koje ne volim gubiti vrijeme. Takve knjige ne predstavljaju izazov ni u stilskom ni u jezičnom smislu, ne zahtijevaju intelektualni angažman, nisu pretjerano ni zabavne ni inovativne, a od onog fantastičnog prepoznavanja koje jamči vrhunska književnosti su miljama udaljene. Tekst Michelle Richmond je suhoparan, trećina teksta je suvišna, likovi su plitko ocrtani, njihove osobine ne služe priči, i trebala mi je cijela vječnost da čitanje privedem kraju - toliko ja volim sudjelovati na sastancima svog knjižnog kluba, neka se primi na zapisnik.
"...Brak je nevjerojatno otporna institucija. Već sam viđao brakove koji su pretrpjeli strašne, razorne udarce, ali su se opet nekako oporavili. Nevjerojatno. Kod većine brakova čak se pokaže da nakon takvih kušnji postanu još snažniji. Znaš li zašto?"
Odbio sam odgovoriti.
"Kad prekršitelj prihvati posljedice svojih postupaka, Jake, time se u odnos vraća ravnoteža. Sve se zaustavlja. Uklanja se šum, rješava problem, a odnos kreće ispočetka. Ravnoteža je presudna. Ravnoteža je temelj uspješnog braka."
Premda je sve zvučalo kao dobro uvježban govor, zvučalo je i istinito. Sjećam se da sam nešto slično često govorio pacijentima. "Većina parova sama nije u stanju vratiti ravnotežu u odnos. Upravo je to moja uloga."
Ova je knjiga svrstana u žanr psihološkog trilera/provokativnog krimića, a 2018. je čak osvojila i Palle Rosenkrantz nagradu za najbolji kriminalistički roman objavljen u Danskoj, ali ja suspense nisam pronašla ni u tragovima. Autorica me uspjela iznenaditi tek na 271. stranici pa sam se sve nade položila u neočekivani završetak koji bi opravdao nepovratno izgubljeno vrijeme, ali kraj je tek zapečatio moje razočaranje. Čini mi se da je Michelle Richmond, nadahnuta i pravilima scijentologije, napisala ovaj dosadnjikavi roman pouzdajući se u pretpostavku da većina nas voli zaviriti u članke tipa "Istraživanja pokazuju da bračni parovi koji (umetni), ostaju zauvijek zajedno" pa će zaviriti i u "Bračni pakt". Jer bilo bi toliko jednostavnije da nam nešto može jamčiti da će se naše ulaganje ljubavi, uvažavanja, vremena i truda isplatiti!
Brak je greatest adventure of all, a jedina tajna njegovog uspjeha i dugotrajnosti jest - nikada ne odustati, od razgovora, od zagrljaja, jedno od drugoga. Recimo da se jedino u tome Michelle Richmond i ja slažemo.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)