Preskoči na glavni sadržaj

Nekako s proljeća

Korizma je počela, prigodno se čita Flannery O'Connor. Čitam njezine rečenice kao pokoru, čitam ih nekoliko puta zaredom, ljepljive su kao katran. Volim tu masnu ružnoću za kojom ona poseže da bi ukazala na potrebu za promjenom u našem poretku. Volim - I'm weird that way.

Za one koji ne poznaju njezin lik i djelo, reći ću da je riječ o neokrunjenoj kraljici američkog Juga, odnosno southern gothica. Ženski William Faulkner - nazivali su ovu pobožnu i stidljivu ženicu koja je 1964. umrla u 39. godini od lupusa. Neobična književnica, poznata kao kratkopričaš, obožavala je majonezu, iz hira je uzgajala paunove, i bila je rasist (so they say). Nikad nije glasno sudjelovala u raspravama niti čitala svoja djela naglas, a u svom pismu toliko je provokativna!

Tar water = a cold infusion of tar in water formerly regarded as a cure-all.


Roman "Siloviti prisvajaju nebo" drugi je i zadnji roman Flannery O'Connor, objavljen 1960. Na njegovim prvim stranicama čitatelj saznaje da je četrnaestogodišnji dječak Francis Marion Tarwater ostao sam - njegov praujak, stari Tarwater, umro je za kuhinjskim stolom. Prije smrti, stari mu je povjerio dvije zadaće - da ga pokopa kako Bog zapovijeda i da krsti imbecilno dijete njegovog nećaka Raybera. Naime, mladi je Tarwater nakon smrti svoje majke bio u skrbništvu svog ujaka Raybera, gradskog učitelja, od kojeg ga je oteo stari Tarwater, samoprozvani prorok, da bi ga poučio proroštvu i životu u vjeri. Nakon smrti staroga, mladi Tarwater odlučuje sam sebi odabrati sudbu, pa zapali kuću, ostavivši starog ondje, i uputi se u grad. Rayber, koji živi sa ženom iz socijalnog i mentalno zaostalim dječakom Bishopom, dobiva drugu šansu - priliku da preodgoji Tarwatera.

Čini mi se pomalo blesavim opisivati fabulu u romanu čiji gusti, tmasti tekst krije slojeve nad kojima bismo se mogli sablažnjavati godinama, koji obiluje grubo izrečenim metaforama i provocira čitatelja svojom grotesknošću. Stari Tarwater poznaje samo jednu Istinu - svi smo rođeni na sliku Božju i naš život je Božji. On zna da je život vjernika težak, ali potpuno mu je predan. Svojim poslanjem na Zemlji smatra odgoj Tarwatera po vjerskom nauku, a Raybera smatra zlim buntovnikom, predvodnikom američkog nihilizma koji kroji život po svojim pravilima. Rayber predstavlja dobrog Amerikanca - radi vrijedno, budi svoj, dream big, bit će ti kako si napraviš.


I stari Tarwater i Rayber krajanje su neprivlačni likovi, ali sporedni likovi, jer mladi Tarwater je protagonist, njegova duša je u pitanju. Od njega se očekuje donošenje konačne odluke - hoće li pobjedu izvoljevati vjerski fundamentalizam ili racionalizam koji se temelji na sebeljublju, hoće li postati prorok ili će poći linijom manjeg otpora.

"Ne možeš živjeti sa mnom i upropastiti još jedno dijete. Ovo će biti odgojeno tako da živi u stvarnome svijetu. Othranit ću ga da očekuje samo ono što sam može postići. On će biti svoj spasitelj. Bit će slobodan!"

"Siloviti prisvajaju nebo", prije svega, kritika je Amerike, i njezinog No-God-no-worries-way-of-lifea. Rayber vjeruje u ljubaznost kao politiku za preživljavanje, ljubavi se strahovito boji, a postojanje Bishopa koristi za argument da Bog ne postoji, koristi prisustvo zla u svijetu za izgovor da živi po svom. Stari Tarwater, pak, život koji je dan imbecilnom djetetu vidi kao znak Božje providnosti - dječak je zaštićen, Rayber ga ne može poučiti svojim izopačenim vrijednostima. Stari Tarwater svoju kršćansku ljubav pokazuje prema Bishopu upravo povjeravajući Tarwateru njegovo krštenje - spoznati Istinu važnije je od ičega. No, je li doista? Može li ono što je snašlo Bishopa biti opravdano krštenjem, i može li siloviti Tarwater prisvojiti nebo nakon onoga što je učinio? 

"...ja ti neću držati propovijedi. Neću ti reći da ne lažeš. Neću ti reći ništa nemoguće. Samo ću ti reći ovo: ne laži kad ne moraš. Inače ti nitko neće vjerovati kad budeš morao."


Flannery O'Connor drska je u svojoj kritici, a samouvjerena u svojoj katoličkoj vjeri. Ostavlja snažan dojam, a njezin stil pisanja zaista jest one of a kind. Čitajući njezine rečenice čitatelj ima dojam da mu netko čeprka po mozgu, pa se svim silama trudi zauzeti moralni stav, prepoznati zlo, opredijeliti se između starog fanatika i modernog self-help učitelja. Izbor nije težak - ta svi žele živjeti američki san, a vjernici su mazohisti!

Nemoj spominjati ni grijeh ni vraga, neugodno je, kvariš nam doživljaj. Psst, moli se u skrovitosti, kako ti je i rečeno. Nemoj tvrditi da ima Boga kad u našoj blizini bijesni rat. Budi normalan, zašto se ograničavaš, budi dobar prema drugima, budi blag prema sebi - jesu li to zapovjedi po kojima živimo, ili život u vjeri podrazumijeva puno više od toga? Kad zatvoriš vrata svoje sobe, što činiš? Brineš li više o svom obrazu, dojmu koji ostavljaš, o svojoj vanjštini, o svojoj istini, ili o svojoj duši? - that is the question.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...