Preskoči na glavni sadržaj

Nekako s proljeća

Korizma je počela, prigodno se čita Flannery O'Connor. Čitam njezine rečenice kao pokoru, čitam ih nekoliko puta zaredom, ljepljive su kao katran. Volim tu masnu ružnoću za kojom ona poseže da bi ukazala na potrebu za promjenom u našem poretku. Volim - I'm weird that way.

Za one koji ne poznaju njezin lik i djelo, reći ću da je riječ o neokrunjenoj kraljici američkog Juga, odnosno southern gothica. Ženski William Faulkner - nazivali su ovu pobožnu i stidljivu ženicu koja je 1964. umrla u 39. godini od lupusa. Neobična književnica, poznata kao kratkopričaš, obožavala je majonezu, iz hira je uzgajala paunove, i bila je rasist (so they say). Nikad nije glasno sudjelovala u raspravama niti čitala svoja djela naglas, a u svom pismu toliko je provokativna!

Tar water = a cold infusion of tar in water formerly regarded as a cure-all.


Roman "Siloviti prisvajaju nebo" drugi je i zadnji roman Flannery O'Connor, objavljen 1960. Na njegovim prvim stranicama čitatelj saznaje da je četrnaestogodišnji dječak Francis Marion Tarwater ostao sam - njegov praujak, stari Tarwater, umro je za kuhinjskim stolom. Prije smrti, stari mu je povjerio dvije zadaće - da ga pokopa kako Bog zapovijeda i da krsti imbecilno dijete njegovog nećaka Raybera. Naime, mladi je Tarwater nakon smrti svoje majke bio u skrbništvu svog ujaka Raybera, gradskog učitelja, od kojeg ga je oteo stari Tarwater, samoprozvani prorok, da bi ga poučio proroštvu i životu u vjeri. Nakon smrti staroga, mladi Tarwater odlučuje sam sebi odabrati sudbu, pa zapali kuću, ostavivši starog ondje, i uputi se u grad. Rayber, koji živi sa ženom iz socijalnog i mentalno zaostalim dječakom Bishopom, dobiva drugu šansu - priliku da preodgoji Tarwatera.

Čini mi se pomalo blesavim opisivati fabulu u romanu čiji gusti, tmasti tekst krije slojeve nad kojima bismo se mogli sablažnjavati godinama, koji obiluje grubo izrečenim metaforama i provocira čitatelja svojom grotesknošću. Stari Tarwater poznaje samo jednu Istinu - svi smo rođeni na sliku Božju i naš život je Božji. On zna da je život vjernika težak, ali potpuno mu je predan. Svojim poslanjem na Zemlji smatra odgoj Tarwatera po vjerskom nauku, a Raybera smatra zlim buntovnikom, predvodnikom američkog nihilizma koji kroji život po svojim pravilima. Rayber predstavlja dobrog Amerikanca - radi vrijedno, budi svoj, dream big, bit će ti kako si napraviš.


I stari Tarwater i Rayber krajanje su neprivlačni likovi, ali sporedni likovi, jer mladi Tarwater je protagonist, njegova duša je u pitanju. Od njega se očekuje donošenje konačne odluke - hoće li pobjedu izvoljevati vjerski fundamentalizam ili racionalizam koji se temelji na sebeljublju, hoće li postati prorok ili će poći linijom manjeg otpora.

"Ne možeš živjeti sa mnom i upropastiti još jedno dijete. Ovo će biti odgojeno tako da živi u stvarnome svijetu. Othranit ću ga da očekuje samo ono što sam može postići. On će biti svoj spasitelj. Bit će slobodan!"

"Siloviti prisvajaju nebo", prije svega, kritika je Amerike, i njezinog No-God-no-worries-way-of-lifea. Rayber vjeruje u ljubaznost kao politiku za preživljavanje, ljubavi se strahovito boji, a postojanje Bishopa koristi za argument da Bog ne postoji, koristi prisustvo zla u svijetu za izgovor da živi po svom. Stari Tarwater, pak, život koji je dan imbecilnom djetetu vidi kao znak Božje providnosti - dječak je zaštićen, Rayber ga ne može poučiti svojim izopačenim vrijednostima. Stari Tarwater svoju kršćansku ljubav pokazuje prema Bishopu upravo povjeravajući Tarwateru njegovo krštenje - spoznati Istinu važnije je od ičega. No, je li doista? Može li ono što je snašlo Bishopa biti opravdano krštenjem, i može li siloviti Tarwater prisvojiti nebo nakon onoga što je učinio? 

"...ja ti neću držati propovijedi. Neću ti reći da ne lažeš. Neću ti reći ništa nemoguće. Samo ću ti reći ovo: ne laži kad ne moraš. Inače ti nitko neće vjerovati kad budeš morao."


Flannery O'Connor drska je u svojoj kritici, a samouvjerena u svojoj katoličkoj vjeri. Ostavlja snažan dojam, a njezin stil pisanja zaista jest one of a kind. Čitajući njezine rečenice čitatelj ima dojam da mu netko čeprka po mozgu, pa se svim silama trudi zauzeti moralni stav, prepoznati zlo, opredijeliti se između starog fanatika i modernog self-help učitelja. Izbor nije težak - ta svi žele živjeti američki san, a vjernici su mazohisti!

Nemoj spominjati ni grijeh ni vraga, neugodno je, kvariš nam doživljaj. Psst, moli se u skrovitosti, kako ti je i rečeno. Nemoj tvrditi da ima Boga kad u našoj blizini bijesni rat. Budi normalan, zašto se ograničavaš, budi dobar prema drugima, budi blag prema sebi - jesu li to zapovjedi po kojima živimo, ili život u vjeri podrazumijeva puno više od toga? Kad zatvoriš vrata svoje sobe, što činiš? Brineš li više o svom obrazu, dojmu koji ostavljaš, o svojoj vanjštini, o svojoj istini, ili o svojoj duši? - that is the question.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se