Preskoči na glavni sadržaj

Nekako s proljeća

Korizma je počela, prigodno se čita Flannery O'Connor. Čitam njezine rečenice kao pokoru, čitam ih nekoliko puta zaredom, ljepljive su kao katran. Volim tu masnu ružnoću za kojom ona poseže da bi ukazala na potrebu za promjenom u našem poretku. Volim - I'm weird that way.

Za one koji ne poznaju njezin lik i djelo, reći ću da je riječ o neokrunjenoj kraljici američkog Juga, odnosno southern gothica. Ženski William Faulkner - nazivali su ovu pobožnu i stidljivu ženicu koja je 1964. umrla u 39. godini od lupusa. Neobična književnica, poznata kao kratkopričaš, obožavala je majonezu, iz hira je uzgajala paunove, i bila je rasist (so they say). Nikad nije glasno sudjelovala u raspravama niti čitala svoja djela naglas, a u svom pismu toliko je provokativna!

Tar water = a cold infusion of tar in water formerly regarded as a cure-all.


Roman "Siloviti prisvajaju nebo" drugi je i zadnji roman Flannery O'Connor, objavljen 1960. Na njegovim prvim stranicama čitatelj saznaje da je četrnaestogodišnji dječak Francis Marion Tarwater ostao sam - njegov praujak, stari Tarwater, umro je za kuhinjskim stolom. Prije smrti, stari mu je povjerio dvije zadaće - da ga pokopa kako Bog zapovijeda i da krsti imbecilno dijete njegovog nećaka Raybera. Naime, mladi je Tarwater nakon smrti svoje majke bio u skrbništvu svog ujaka Raybera, gradskog učitelja, od kojeg ga je oteo stari Tarwater, samoprozvani prorok, da bi ga poučio proroštvu i životu u vjeri. Nakon smrti staroga, mladi Tarwater odlučuje sam sebi odabrati sudbu, pa zapali kuću, ostavivši starog ondje, i uputi se u grad. Rayber, koji živi sa ženom iz socijalnog i mentalno zaostalim dječakom Bishopom, dobiva drugu šansu - priliku da preodgoji Tarwatera.

Čini mi se pomalo blesavim opisivati fabulu u romanu čiji gusti, tmasti tekst krije slojeve nad kojima bismo se mogli sablažnjavati godinama, koji obiluje grubo izrečenim metaforama i provocira čitatelja svojom grotesknošću. Stari Tarwater poznaje samo jednu Istinu - svi smo rođeni na sliku Božju i naš život je Božji. On zna da je život vjernika težak, ali potpuno mu je predan. Svojim poslanjem na Zemlji smatra odgoj Tarwatera po vjerskom nauku, a Raybera smatra zlim buntovnikom, predvodnikom američkog nihilizma koji kroji život po svojim pravilima. Rayber predstavlja dobrog Amerikanca - radi vrijedno, budi svoj, dream big, bit će ti kako si napraviš.


I stari Tarwater i Rayber krajanje su neprivlačni likovi, ali sporedni likovi, jer mladi Tarwater je protagonist, njegova duša je u pitanju. Od njega se očekuje donošenje konačne odluke - hoće li pobjedu izvoljevati vjerski fundamentalizam ili racionalizam koji se temelji na sebeljublju, hoće li postati prorok ili će poći linijom manjeg otpora.

"Ne možeš živjeti sa mnom i upropastiti još jedno dijete. Ovo će biti odgojeno tako da živi u stvarnome svijetu. Othranit ću ga da očekuje samo ono što sam može postići. On će biti svoj spasitelj. Bit će slobodan!"

"Siloviti prisvajaju nebo", prije svega, kritika je Amerike, i njezinog No-God-no-worries-way-of-lifea. Rayber vjeruje u ljubaznost kao politiku za preživljavanje, ljubavi se strahovito boji, a postojanje Bishopa koristi za argument da Bog ne postoji, koristi prisustvo zla u svijetu za izgovor da živi po svom. Stari Tarwater, pak, život koji je dan imbecilnom djetetu vidi kao znak Božje providnosti - dječak je zaštićen, Rayber ga ne može poučiti svojim izopačenim vrijednostima. Stari Tarwater svoju kršćansku ljubav pokazuje prema Bishopu upravo povjeravajući Tarwateru njegovo krštenje - spoznati Istinu važnije je od ičega. No, je li doista? Može li ono što je snašlo Bishopa biti opravdano krštenjem, i može li siloviti Tarwater prisvojiti nebo nakon onoga što je učinio? 

"...ja ti neću držati propovijedi. Neću ti reći da ne lažeš. Neću ti reći ništa nemoguće. Samo ću ti reći ovo: ne laži kad ne moraš. Inače ti nitko neće vjerovati kad budeš morao."


Flannery O'Connor drska je u svojoj kritici, a samouvjerena u svojoj katoličkoj vjeri. Ostavlja snažan dojam, a njezin stil pisanja zaista jest one of a kind. Čitajući njezine rečenice čitatelj ima dojam da mu netko čeprka po mozgu, pa se svim silama trudi zauzeti moralni stav, prepoznati zlo, opredijeliti se između starog fanatika i modernog self-help učitelja. Izbor nije težak - ta svi žele živjeti američki san, a vjernici su mazohisti!

Nemoj spominjati ni grijeh ni vraga, neugodno je, kvariš nam doživljaj. Psst, moli se u skrovitosti, kako ti je i rečeno. Nemoj tvrditi da ima Boga kad u našoj blizini bijesni rat. Budi normalan, zašto se ograničavaš, budi dobar prema drugima, budi blag prema sebi - jesu li to zapovjedi po kojima živimo, ili život u vjeri podrazumijeva puno više od toga? Kad zatvoriš vrata svoje sobe, što činiš? Brineš li više o svom obrazu, dojmu koji ostavljaš, o svojoj vanjštini, o svojoj istini, ili o svojoj duši? - that is the question.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta